U 12 poglavlju poslanice Rimljanima apostol svojim čitateljima daje naputak koji se čini u neskladu s uobičajenom svijesti o kršćanima – da trebaju biti nečujni i nevidjljivi, skrušeni i zadnji u društvu. Kaže apostol: držite do sebe koliko je pošteno: ni premalo ni previše. Drugim riječima, Božja je volja da kršćani budu uravnoteženi ljudi koji dobro poznaju sebe i svoje mogućnosti u okolnostima u koje ih je Bog stavio.

I suvremeni svijet shvaća potrebu za uravnoteženim ljudima. Ne žele samo obični ljudi za sebe znati što mogu postići. I poslodavci žele znati što mogu očekivati od onih koje zapošljavanju. Više i profesionalnije nego ikad ljudi se testiraju ne bi li bolje upoznali sebe, svoje dobre i loše strane, naučili vladati sobom i davati svoj optimum – to jest: samoostvariti se istežući se za svojim snom. No naglasak za samoostvarivanjem nije nam pomogao. Ako išta, učinio nas je nesretnijima, jer u potrazi za sobom i svojim potencijalima, gubimo ono što je doista vrijedno i što nas usrećuje.

Apostol ima drugi recept za uravnoteženost i 'samoostvarenje'. Nasuport velikim humanističkim umovima on smatra da se čovjek u potpunosti i uravnoteženo ostvaruje jedino kad sebe predaje Bogu. 'Predajte sebe kao žrtvu živu svetu i ugodnu Bogu' veli. U biti ovo je prava slika vjere. Staviti se Bogu na raspolaganje znači vjerovati da postoji netko tko je suveren, tko me stvorio, tko me u potpunosti poznaje i zna kako i gjde ću biti sretan, biti doista dobro. Predati se njemu tako postaje najbolji način samoostvarenja.

To pak podrazumijeva da se lakše snalazim u situacijama i zadaćama života jer vjerujem da kroz njih razvijam svoj potencijal. Čovjek koji vjeruje u Boga stvoritelja i vladara svemira lako se uklopi u zadatke, jer vidi širu sliku – ne samo svoju ulogu za koju se tek mora izboriti. Kako bi rekao apostol: svi smo jedno tijelo, a među sobom udovi. Nije teško tad ni drugima odati čast i priznanje i radovati se čak i tuđim uspjesima. Onaj tko je siguran da je Bog na njegovoj strani ne mora se grebati za položaj, kad zna da je Bog taj koji mu daje mjesto (i da su istinske tablice vrijednosti nekad potpuno različite od onih koje postavljaju ljudi da bi se osjećali važnima).

I prema neprijateljima takav vjernik može imati drukčiji stav. Iako oni smatraju da mu pakoste, vjernik zna da mu samo zatvaraju vrata na mjesta na kojima ne treba biti – dok mu Bog otvara druga vrata. Zato vjernici mogu blagoslivljati svoje neprijatelje, a odmazdu za njihovu zloću mogu prepustiti Bogu koji se možda čini spor, ali dosljedno naplaćuje svaku zloću.

Možda je najočitija karakteristika istinskog vjernika da ga nećete naći kako grabi za velikim i časnim položajima nego jednostavno živi kroz takozvane male stvari koje se moraju obaviti (i koje često nitko drugi ne želi obavljati). Svoj posao obavlja vjerno i marljivo i kad ga nitko ne gleda i ne nadgleda i tako plete temelje društvu i daje stabilnost svojoj okolini. U tom postojanom nastojanju upoznaje sebe, i što je još važnije upoznaje druge. Pa i ako po ljudsku nikad ne završi kao „velik“ čovjek, njegova ga okolina pamti kao velikog jer su se mnogi na njega mogli osloniti.

Ukratko, Božja riječ predlaže onima koji su u potrazi za samoostvarenjem da žive pouzdano usidreni u vjeri u Boga koji poznaje i vodi ljudski život i predano služeći kroz takozvane male stvari drugima.

U 10. poglavlju Markova Evanđelja nalazimo Isusa kako sa svojim učenicima uzlazi u Jeruzalem. Usput im po treći puta predskazuje svoju muku, smrt i uskrsnuće. Na tom putu još prolaze kroz Jerihon i zatim Isus mesijanski ulazi u Jeruzalem. U tom kratkom vremenu Isus dva puta postavlja isto pitanje. U prvom slučaju prilaze mu dvojca učenika, Jakov i Ivan, i kažu: željeli bismo da nam učiniš što te zamolimo. Nato Isus pita: „Što želite da vam učinim?“ Nešto kasnije susreću slijepca Bartimeja koji viče kako bi skrenuo Isusovu pozornost. Kada ga Isus pozove postavlja mu isto pitanje; „Što želiš da ti učinim?“ Isusovo pitanje je isto, ali odgovori su sasvim različiti.

Jakov i Ivan su dovoljno dugo s Isusom, među prvima su pozvani da ga slijede. Razumiju da će Isus uskoro nešto učiniti. Spominje svoju slavu, svoje novo kraljevstvo, pa su oni zaključili da je ovo možda poslijednja prilika da se predbilježe za neka dobra mjesta u tom novom kraljevstvu. Njihova je želja sjediti jedan s desna a drugi s lijeva u Isusovoj slavi. U toj želji na površinu izlazi ljudska ideja o veličini i prestižu. Oslikava se tu piramida moći. Valja se popeti što više, na sam vrh ako je moguće. Tako ćemo imati  i prestiž i moć za odlučivanje i vladanje nad drugima. Isus odgovara kratko: „Znate da oni koji se priznaju vladarima nad narodima okrutno postupaju s njima i da se njihovi velikaši služe svojom vlašću protiv njih! Oni koji idu prema gore ne razmišljaju o drugima. Učenici u želji da si osiguraju mjesto u novom poretku uopće ne čuju i ne mare za Isusovu muku i smrt koja mu predstoji. A to su ljudi koji su s Isusom već tri godine i još uvijek ne vide i ne razumiju. Zato Isus mora otvoreno reći: „Ali tako neka ne bude među vama. Naprotiv, tko bi želio biti najveći među vama, neka bude vaš poslužnik! A tko bi želio biti prvi među vama, neka bude rob svima, jer Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da služi i da dadne život svoj kao otkup mjesto svih!“ Isus im pokazuje da svoju moć ne koristi kako bi vladao, već kako bi služio.

S druge strane imamo slijepca – prosjaka koji viče Isusu: „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se.“ Ispravno ga oslovljava kao kralja, Sina Davidovog, i ne traži položaj već samo milost. Svjestan je da ne zaslužuje ništa, ne traži slavu već jednostavno samo da progleda. Razumio je Bartimej da ovisi o nekom drugom, da sam ne može ništa.

Jakov i Ivan kao odgovor na svoju želju dobivaju ukor. Bartimeju je molba ispunjena: Hajde – reče mu Isus – tvoja te vjera spasila! Kaže mu Isus.
Na dva načina ljudi pristupaju Bogu – onaj pogrešni, gdje ga pokušavaju instrumentalizirati za svoje sebične ambicije. Takvi ostaju razočarani.  Ispravan je pristup onaj, kad Bogu prilazimo svjesni njegove veličine i svoje potpune nemoći. U takvom je pristupu ne ostajemo razočarani, nego primamo radost spasenja.

Što je bit djelovanja Duha? Koji je njegov zadatak? Dovesti nas u Božju blizinu! Isus bi rekao: 'uvesti u svu istinu'. Zadatak Duha je osposobiti čovjeka da vrši ono što je Isus rekao da je prva i najveća zapovijed, a da je druga njoj jednaka: 'Ljubi Boga cjelim svojim bićem i bližnjega kao sebe samoga!' Duh za razliku od Zakona to čini stvarajući unutrašnje raspoloženje u čovjeka. Njegovo ime Duh Sveti pokazuje i njegovo djelovanje. On je Duh posvetitelj.

Nitko nikad nije 'bijela knjiga' kad je riječ o djelovanju Duha. Svaki čovjek, svatko na svoj način tijekom života doživljava (već od najranijeg djetinjstva) poticaje Božjega Duha u tom smjeru i u tom smislu. Drugim riječima: 'nitko ne kreće od nule'. Svaka je životna priča moguća samo zato što je u svijetu na dijelu 'Duh životvorac' kako bi reklo Vjerovanje.

S čim je Duh povezan? Ako Duha vežemo uz Riječ kako to traži Luther, tada kročimo utabanim stazama tuđih iskustava što je lakše (i za većinu vjerojatno prihvatljivije, jer lakše je po formulama) ali je i veća opasnost od klišeiziranja. Ako Duha više vežemo uz molitvu tada je tu veća sloboda, neposrednost odnosa (Božjega govora – kao Henoku i Abrahamu primjerice koji nisu imali Pisma), ali je dakako veća opasnost od podlijeganja vlastitim mislima, porivima i željama koje olako možemo poistovjetiti s nakanom Duha. Tekst svjedoči o iskustvu drugih, a molitva nas uvodi u naše iskustvo. Molitvu pri tom valja shvatiti u duhu pjesme koju pjevamo: 'Na molitvi u susretu kad tebi Bože prilazim...' Molitva je susret, a ne moljakanje. Luther, kako rekoh, govori kako se onaj koji traži Duha treba okrenuti Riječi, a ne osami. No, baš na temelju Pisma, držim da je Duh povezaniji s molitvom nego Riječju. Time dakako ni na koji način ne želim umanjiti vrijednost Riječi, ali budući da je bilo vremena kad Riječi (u pisanom i dostupnom obliku) nije bilo, pitam se što je zajedničko svim vjernicima kroz cijelu povijest? Mogla je biti i bila je, molitva, meditacija, klanjanje. Unutrašnje duhovne discipline, kako bi rekao R. Foster.

I na kraju konkretna pitanja za svakog od nas pojedinačno i nas kao zajednicu:

- Koliko je djelovanja Duha u našim životima, tj. koliko mu dopuštamo da u nama djeluje?
- Prepoznajemo li njegovo djelo, tj. jesmo li osjetljivi za njega?
- Jesmo li spremni kao pojedinci i kao zajednica promijeniti 'kurs' kad vjetar (Duh) zapuše u drugome smjeru?
- Možda nam se u nekom trenutku našega života učini da je 'malo Duha' u nama, ali poštena i iskrena inventura će pokazati da su godine koje su za nama, bile godine u kojima je Bog na različite načine u nama gradio, obnavljao svoju sliku. I za to mu želimo biti zahvalni jer jedino zahvalan čovjek može očekivati da će Bog u njemu nastaviti svoje djelo.

S jedne strane imamo pravo reći s pjesnikom: 'Premalo te još'te ljubim, Spasitelju dragi moj', no s druge strane valja se osvrnut na godine koje su za nama i reći:

Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.
                       (Psalam 103)

Razmišljanja ususret blagdanu Duha Svetoga

Ispraćen od sela, nedočekan od grada, odbačen od vjerskih vođa, izdan od učenika, osuđen od Pilata i, kao vrhunac svega, ostavljen od Boga. Ostavljen od svih osim od majke i nekoliko bespomoćnih žena.

Zato nekoliko puta ponovljena rečenica raspetom osuđeniku zvuči strašno: 'Ako je Krist Božji, Izabranik neka spasi samoga sebe! Učinili smo sve da te osamimo i sada od tebe tražimo konačni dokaz da si ti Božji Krist.' A baš to ne može. Čovjek dođe u situaciju da ne može spasiti sebe samoga. Došao je trenutak kad samo-pomoć više nije dostatna.

Na početku njegove javne službe nakon propovijedi u Nazaretu kad spomenu Božju dobrotu prema 'poganima': 'Čuvši to, svi se u sinagogi ispuniše srdžbom te ustadoše, istjeraše ga iz grada i odvedoše na rub brijega, na kojemu je njhov grad sagrađen, da ga strmoglave. Ali on prođe posred njih i ode' (4.28-30). To je trenutak kad Isus može spasiti sam sebe. Bez nekih velikih teškoća prolazi između njih i odlazi. Njihov bijes i odlučnost da ga ubiju ne predstavljaju mu teškoću da se spasi.

Naše su knjižare preplavljene knjigama o samopomoći. U njima je mnoštvo korisnih i upotrebljivih savjeta kako si pomoći u nekoj od životnih situacija. Valja poslušati neke od tih savjeta.

Ali, dolaze u čovjekov život trenuci poput 'one noći kad bijaše izdan i kad nastupi vlast tame', kad ne preostane ništa drugo do li poći jedinim preostalim putem. Trenuci su to kad nestane izbor. Kad preostane samo smrt (ne uvijek fizička).

I što tada? Kako je postupio onaj koga zovemo Učiteljem?

1. 'Oprosti im jer ne znaju što čine' - drugi nije odgovoran za moje stanje!
Koga bismo prvo optužili za trenutak tame u našem životu? Nisu drugi krivi za situaciju u kojoj se nalazimo. Ne trebamo drugima uračunavati krivnju. Ovi koji su skočili na Isusa samo su vršili svoju zadaću: očuvati čistu vjeru od bogohulnika kakav je bio Isus. Ne optuživati! Ne koristi, samo odmaže.

2. 'Ženo, evo ti sina... evo ti majke' - drugi je na prvome mjestu!
Tijekom tih nekoliko sati dok je visio na križu i podno križa gledao svoju majku možda je mislio: 'Kad sam već ja odlučio poći ovim putem, nisam trebao i nju povesti. Što će sada biti s njom? Josipa više nema da se za nju brine...' I onda mu na um padne misao: 'Kad mi je već Ivan toliko drag prijatelj, možda bi on mogao preuzeti brigu za nju. Ah, da, pa samo je on tu. Hrabri Petar je dao petama vjetra...' Ni u tim trenucima nije mijenjao stav: dobro bližnjih mu je bilo na prvome mjestu. Velika je to razlika od danas prevladavajućeg stava: 'ja' sam uvijek na prvome mjestu. Ne samo kad mi je teško nego i kad mi je dobro: 'Me, myself and I'.

3. 'Oče u ruke tvoje...' - Otac nikad ne napušta čovjeka!
Pred nekoliko mu je sati izgledalo da ga je i Bog ostavio: 'Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio!' (Psalam 22). Viseći na križu, vjerojatno se sjetio riječi iz drugog psalma (27): 'Ako me otac i mati ostave, Jahve će me primiti.' Mati podno križa bila je znak da ni Otac nije daleko. Pogled na nju uvjerio ga je da je i Otac tu negdje blizu. I zato na kraju: '...u tvoje ruke...'

I mi smo danas jedan drugome znak Božje prisutnosti. Čak i onda kad smo bespomoćni. Da bi se spasili od smrti potreban nam je drugi. Sami sebe ne možemo spasiti.

Unatoč tome što tradicija hoće vidjeti Isusa na početku puta u smrt kako trijumfalno ulazi u Jeruzalem, evanđelja govore nešto drugo. Isus dolazi kao glasnik mira, ali Jeruzalem to nije prepoznao. Zašto? Zato što čovjek gleda fizičkim očima, a one traže veliko, moćno, ono što impresionira. Malo je u čovjekovim očima beznačajno. 

Pažljivo nas čitanje evanđeoskih zapisa tjera na premišljanje događanja tog dana kao i njihovog smisla. Nadalje postaje nam jasno kako je moguće da danas čujemo: 'Hosana!', a sutra 'Raspi ga!'.

Isus dolazi iz Jerihona, iz Zakejeve kuće. Da bi došao do Jeruzalema mora se popeti dobrih 1000 metara: s -270 u Jerihonu do 740 gdje se nalazio Hram.  Mora proći kroz Betaniju i Betfagu. Prije no što je sišao u dolinu, s koje se preko Lavljih (a tada moguće i Zlatnih vrata) uspeo u Jeruzalem, dogodilo se ono čega se danas spominjemo kao Cvjetnice. Dogodilo se to na Maslinskoj gori dok još Jeruzalem nije bio na vidiku. Jeruzalem se vidi tek oko Getsemanskog vrta.

Isus je trijumfalno ispraćen sa sela, a ne dočekan u gradu. Tek nakon što je prošao preko palminih listova, Isus ugleda Jeruzalem. I što čini kad vidi Jeruzalem? Zaplaka! Jeruzalem je grad koji ubija svoje proroke. Matej bilježi samo da se 'Jeruzalem uskomešao'. Nije tu bilo ushita već čuđenje i zabrinutost. Jeruzalem je grad koji drži do svog dostojanstva i ne dopušta da ga tamo neki samozvani provincijalni rabin bez teološke naobrazbe provocira svojim naukom i ruši sve ono što je mukotrpno stojećima građeno. Grad je ohol. Grad je sam sebi dostatan. Grad ne prima poduku. On je spreman podučavati. Što seljaci znaju?

Luka nas izvješćuje da je 'bilo prisutno svo ono mnoštvo učenika'. Učenici očekuju da se ono što je Učitelj naučavao sad konačno i ostvari. Nije mi teško zamisliti Marxa među njima. Čuo je Isusa kako propovijeda bratstvo među ljudima. I dok ga sluša smišlja onu poznatu tezu o Feuerbachu: Filozofi su svijet samo različito tumačili, radi se o tome da ga se izmijeni.' Pa hajde sada filozofe moj, sad ti je prilika.' Juda je samo malo primitivniji Marx, ali želi baš to: revoluciju. Doduše ne klasnu već nacionalnu, ali se u biti ne mijenja puno. 'Valja konačno promijeniti svijet. Pristaše imaš. Idemo na Jeruzalem. Osvojiti ga, svrgnuti tirane i zakraljiti te.'

I onda iznenađenje. Marko 11.11 kazuje da je Isus nakon sve te silne buke i konsternacije koja je zavladala Jeruzalemom, razgledao Hram i vratio se u Betaniju na spavanje jer je već bilo kasno. 'Ne'š ti revolucionara', misli si Marx. Sad kad je trebalo povesti mase, on ide na spavanje. Još jedan filozof koji bi tumačio svijet umjesto da ga mijenja.'

Tako Isus ne ispunjava želje i očekivanja seljana, ali ni učenika.

I što sad s njim i s njima? Zašto je uopće došao? Zašto toliko buke ni za što? Što nama znači taj dirljivi događaj koji je u konačnici sve razočarao? Okupljeno je mnoštvo klicalo: 'Mir na nebu, i slava na visinama!', a anđeli kod njegova rođenja: 'Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim.'

Nebo želi mir zemlji, a zemlja nebu. Kad nema mira ne zemlji, nema ga ni na nebu. Ne može biti ne-mir na zemlji, a da na nebu, u nametnutoj samoizolaciji, vlada mir. Bog je nemiran koliko i čovjek dok u svem stvorenju ne zavlada mir, Božji Šalom. Evanđelje po Luki kao da je omeđeno s ova dva navoda.
Isus ulazi u Jeruzalem kao mirotvorac. Na svoj način. Neprepoznat. Jeruzalemu se dogodila prilika mira, koju nije iskoristio: 'nisi prepoznao čas pohođenja svojega'. Zato Isus plače, tužan zato što čovjek ostaje čvrsto uz naučene obrasce ponašanja. Uz uvjerenje da će jedno kraljevstvo koje svrgne drugo donijeti mir: 'Blagoslovljeno kraljevstvo Oca našega Davida koje dolazi! Je'l Davidovo kraljevstvo bilo kraljevstvo mira? Prolio je toliko krvi da nije bio dostojan izgraditi Hram.

Do spoznaje učiteljeva nauka dolaze samo oni koji su spremni preživjeti razočaranje onim Isusom koji je naša projekcija, naša fikcija. Jer tek kad se razočaramo u svoje projekcije dolazimo na plodno tlo prave spoznaje. Isus naprosto nema namjeru ispunjavati nečija očekivanja, jer je on Gospodar. Čak ni on, kao čovjek, nema ovlasti tu na zemlji uspostavljati Kraljevstvo Božje. Ta sam je rekao da je to dano samo Ocu. Zato je otišao spavat kad su svi pomislili da je konačno došlo Davidovo kraljevstvo. Koliki neuspjeli pokušaji tijekom povijesti da se materijalizira Isusov nauk u sustavu kraljevstava ovoga svijeta. I svi su završavali tragično. Jedino kad je Crkva bila nalik svom Učitelju bila je sol i svjetlo. Kad je stekla moć i bogatstvo postala je sablazan.

Malo, prezreno, odbačeno i slabo ovoga svijeta zapravo najmoćnije sredstvo u Božjem spasenjskom planu za ovaj svijet. Ne kaže li to Pismo: 'Slabe svijeta izabra Bog da posrami jake' (1 Kor 1.28)?