Što je to prava vjera u Boga?

Što je to prava vjera u Boga? Pretpostavljam da se to pitanje baš i ne postavlja često, jer je puno stupica i neželjenih konfliktnih situacija. Ljudi obično odgovaraju teološki – ističu pravovjernost i doktrine, objašnjavaju crkvenu povijest ili nabrajaju tradicije koje obdržavaju. Nerijetko se na kraju i posvađaju oko toga koji je pristup pravi. Vjera u Boga je mnogima ono što oni čine,  ili barem misle da bi trebali činiti za Boga.

Umjerenost i razboritost nisu česta pojava, posebnice ljeti i u ranu jesen, kad svaki kraj ima svoje fešte vezane za žetvu i ubiranje plodova. Umjerenost i razboritost su pozitivni pojmovi, čini se samo u rječniku! Običan ih čovjek ponajprije veže uz samostane i isposništvo. Zašto bi se itko normalan suzdržavao kad može uživati u blagodatima i obilju? Zašto bi mislio i štedio, ako si može priuštiti da ne misli i uživa?

Dopustite mi, poštovani čitatelji, da vas ipak izazovem na umjerenost i razboritost – bez obzira na obilje ili nesmotrenosti koje si, realno, možemo dopustiti.

Napominje apostol Pavao svom suradniku Titu u istoimenoj poslanici: «Baš se time očitova milost Božja u svoj spasteljskoj snazi za sve ljude, da nas odgaja da se odrečemo bezbožnosti i svjetskih požuda te živimo umjereno (neki će prijevod reći trijezno), pravedno i pobožno u ovom svijetu, kao ljudi koji iščekuju blaženo ispunjenje nade, naime, pojavu sjaja velikoga Boga, našega Spasitelja, Isusa Krista.» (Tit 2,11-13).

Umjerenost i razboritost – milosni su božanski odgojni ciljevi. Oni donose pravdu u svijetu i spas za sve ljude kako veli Pavao. Nije to neka duhovna fraza iza koje ništa ne stoji. Probajmo samo razmisliti. Danas četvrtina ljudi troši 3 svjetskih resursa i ima neusporedivo veće emisije stakleničnog plina – tj. najviše utječe na uništavanje ozonskog omotača pa tako doprinosi da ionako siromašnim južnim i istočnim svijetom haraju nezapamćene prirodne katastrofe i odnose i ono malo preostalog života. Globalizacija je iznjela na vidjelo ono što nismo vidjeli dok smo sjedili u svojim malim svjetovima u koje bi se neki i danas rado opet vratili, i zabili poput noja glavu u pijesak: Svijet je međuovisan. Kako ja živim svoj život u „Mrduši donjoj“ – utječe na ljude u svijetu – dakle, upravo ono što je apostol već vidio kad piše svom prijatelju. Poslušnost Bogu (tj. pobožnost) potiče nas da živimo svjesni posljedica koje naš život ima na druge pa posredno opet i na nas same!

Zgražavamo se nad stanjem svijeta i uglavnom mislimo da se rješenja nalaze u velikim, svjetskim sustavima i njihovim reformama. Ali sustavi samo iskorištavaju opće stanje u svijetu. Opće pak stanje počinje sa svakim od nas i s onim naoko malim stvarima – hoćemo li u trgovinu nositi ceker ili torbu od prirodnih materijala ili ćemo nesmotreno koristiti jednokratne plastične vrećice koje će se stoljećima vući po zemlji. Hoćemo li se pridružiti ljudima koji ne idu na daleke godišnje odmore, da bi smanjili udio ispušnih plinova, i koji ponovno nalaze odmor u običnom, bliskom okolišu kamo se može otići biciklom. Jesmo li spremni odreći se svoje dobiti tako što ćemo kupovati realno skuplju kavu na primjer, za čiju su berbu radnici bili pošteno plaćeni? Hoćemo li stati s onima koji bojkotiraju jeftinu odjeću za čiju su proizvodnju upregnuta djeca? I hoćemo li se odreći vlastite požude imajući na umu bijedu žena i djevojčica prodanih u roblje jer je njihovu sudbinu odredilo nepravedno i neumjereno trošenje na Zapadu? I ne na kraju, iako se često osjećamo sami bijednima i siromašnima hoćemo li se htjeti vidjeti u pravome svjetlu i usporediti s onima koje bijeda prisiljava da žive s manje od pola dolara na dan? Takvih je odluka tisuću na dan – i traži se da ih odvagnemo razborito te izabremo pravo.

Naša umjerenost i razboritost i u tišini našeg malog života presudno utječu na pravdu u svijetu.

Dogodilo se na samom početku dvadesetog stoljeća. Poljska je bila rastrgana. Za Poljsku su se borile dvije velike sile iz njenog susjedstva. Ponekad su se ta dva tadašnja imperija dogovarala i među sobom dijelila Poljsku i Poljake. Ponekad bi ih porobljavala čas jedna čas druga velesila. Zato su se Poljaci iseljavali iz svoje zemlje. Dobrim su dijelom odlazili u Francusku, ali ih je najviše odlazilo u Sjedinjene Američke Države i Kanadu.  I danas su tamo jake grupe doseljenika iz Poljske, odnosno njihovih potomaka.
Tako se doselila i obitelj Tuček. Njihova najmanja djevojčica, Miroslava Marija imala je jedva dvije godine. U novoj domovini su našli i nešto čemu se nisu nadali. Jedne nedelje poslijepodne u jednoj ovećoj dvorani u Torontu bila je neka priredba za Poljake. Dok su Tučekovi pratili program, vani je počeo pljusak. Na trgu ispred zgrade bilo je puno ljudi. Oni su ušli u predvorje i hodnik iste zgrade. Organizatori priredbe su ih pitali:
     - Što se to događa. Otkuda ste nahrupili u tako velikom broju?
    - Molili bismo da ovdje pričekamo dok prođe pljusak – rekli su neki od pridošlih – Poslije ćemo nastaviti evangelizaciju.
    - Evangelizacija? Što je to? - pitali su Poljaci.
Pridošli su im nekako objasnili da je to skup na kom se ljudi pozivaju da se vrate Bogu i da vjeruju te da pristupe Kristu kao Spasitelju. Poljaci-organizatori ponudili su pokislima da u velikoj dvorani nastave evangelizaciju.  
Na scenu se popeo čovjek. U ruci je držao knjigu. Rekao je da je ta knjiga Sveto pismo. Svi su s poštovanjem i pozornošću gledali i slušali. Govornik je otvorio knjigu. Rekao je da čita riječi iz Evanđelja po Marku.  Pročitao je (Marko 9:36-37):
Zatim Isus uze malo dijete, postavi ga među njih (apostole), te ga zagrli i reče im: "Tko primi radi mene jedno od ovakve male djece, mene prima. A tko mene prima, ne prima toliko mene, nego radije onog koji je mene poslao.
Govornik je govorio engleski. Našao se tu i prevoditelj. Prisutni Poljaci mogli su razumjeti. Razumjela ga je i mala Miroslava Marija. Čovjek je
rekao kako Gospod voli malu djecu te i mala djeca trebaju voljeti Njega. Privila se uz svog oca i prošaputala:
    - Tata, ja volim Isusa. Kaži to onome stričeku.
    To je ponovila nekoliko puta tijekom slušanja. Govornik je na kraju pozvao prisutne:
    - Neka pristupi tko želi pripadati Kristu. Otac je pristupio zajedno s Miroslavom Marijom.
    - Gospodine propovjedniče – rekao je – Ova moja čupavica mi stalno govori da voli Isusa i da hoće da bude Njegova. Ne znam koliko ona to sve razumije. Ne razumijem ni ja, a njoj je tek pet godina.
Propovjednik je pomilovao djevojčicu. Pogladio je njenu tršavu glavicu. Rekao je:
    - Blago njoj. Ona je shvatila. Vama, pak, dat ću ovaj listić da pročitate. Unutra je i adresa na koju se možete obratiti. Uvijek je netko tko vam može podrobnije objasniti ono što vas bude zanimalo.
Miroslava Marija je poživila još osamdeset i šest godina. Sve je te godine djelatno svjedočila.
Bože veliki i slavni, umnoži Tvoje vjernike i vjernice,  Tvoje svjedoke i svjedokinje, i privedi što više djece. Ti spašavaš. Ti ćeš spasiti.
            Neka je slava jedinom Bogu:
            Ocu i Sinu i Svetom Duhu.
            Amen.

Sudstvo je došlo na zao glas.

Prvo zbog sporosti. Sudski predmeti se gomilaju. Uzalud neki umirovljenici-suci dobrovoljno dolaze pomoći. Uzalud se honorarno zapošljavaju neki suci. Uzalud se zapošljavaju mladi pravnici. Uzalud suci i sutkinje rade prekovremeno. Predmeta je sve više.

Drugi razlog je nemoć. Što vrijedi ako sud na vrijeme i ispravno presudi, kad nema organa vlasti koji mogu presude sprovesti u djelo. Između presude i izvršenja prođe mnogo vrmena. Osuđeni umaknu u neku od susjednih država. Neki se jednostavno ne odazovu pozivu vlasti, a nema ih tko privesti. Neki u međuvremenu iznađu kakve fiškalije, te obeskrijepe presudu. Neke presude zastare zbog sporosti. Negdje pak, osuđenici umru pa je svejedno hoće li se pravda izvršiti ili neće.

Treći razlog su greške i nepravde. Pogriješiti može i najpošteniji i najiskusniji sudac. Ako je pošten, priznat će da je svoje iskustvo stekao zato što je griješio pa je morao ispravljati i tražiti izlaz iz nesreća što ih je sam prouzročio. Neki su i zastrašeni, a neki – nažalost – nepošteni. Zbog
nepravednih presuda i zbog grešaka ljudi gube povjerenje u sudstvo.

Nije tako kad je riječ o Božjem sudu. Božji sud je drugačiji. Njegovo sudstvo ne kasni. On na vrijeme obavlja svoja suđenja. On je svemoćan. Zato može izvršiti svoje presude. Njegove su presude pravovremene i ispravne. On ih na vrijeme i dosljedno provodi u djelo. Gospodin ne griješi i nije nepravedan. Tako je pisao kralj David, koji je upravljao Židovima oko tisuću godina prije Krista (Psalam 19:10b-11):
        Gospodnje su odluke istinite, sve su pravedne,
        dragocjenije su od zlata, od mnogoga čistog zlata;
        slađe su od meda koji teče iz saća.

Međutim, Božje odluke iznenađuju. Njegovo suđenje je savršeno, ali On ne želi suditi. Evanđeoska misao ide u drugom pravcu. Sasvim neočekivano, tamo (Ivan 3:17) piše: Jer Bog nije poslao svoga Sina Isusa Krista na svijet zato da osudi svijet, nego da se svijet po njemu spasi.

Bog ne nudi sud. Ne nudi ni svoj sud. Otac nebeski je poslao Sina da bude Spasitelj svijeta. Nije Ga poslao da spasi dobre ljude. Svijet je – kako piše apostol Ivan (1 Ivanova 2:16): . . . požuda tijela, požuda očiju i ponos života. To zna Bog. Zna to i Sin Božji. Ipak, svijetu Gospodin nudi spasenje, ne sud.

Zadivljeni smo. Čudimo se. Ipak, tako treba biti. Ali je Božje sveto Pismo sve zatvorilo pod grijeh – piše bogonadahnuti apostol Pavao – da se obećanje da onima koji vjeruju po vjeri u Isusa Krista. Bog je, dakle, obećao. On će učiniti što je rekao. On će spasiti one koji vjeruju u Isusa Krista. Umjesto osude darovat će im spasenje.

Kažeš da vjeruješ? Bog će te spasiti. On te već spasio, ako iskreno vjeruješ u Isusa Krista.

Gospodine, vrhunski vladaru nad sudnjim danom, Suče najpravedniji, hvala Ti što nam ne sudiš. Hvala Ti što nas spašavaš. Ti sve činiš na dobro Tvoje djece. Tako vjerujemo i tako Te proslavljamo:
        Neka je slava jedinom Bogu:
        Ocu i Sinu i Svetom Duhu.
       Amen.

Potok. Voda potokom teče. Ujutro obično žubori. Živahno žubori. Tijekom dana nekad se oglašava. Ponekad ga ne primjećujemo zbog dnevne buke ili – ponekad – zato što sam miruje. Predvečer se obično smiri. Tako potok pridonosi smiraju dana.

U vrijeme pljuskova, nepogoda ili dugih kiša potok nabuja. Često pobjesni.  To se događa i kad se snjegovi naglo otapaju. Obratno: u sušne dane potok se smanji, utihne pa i usahne.

Ljudski život. Ponašanje slično potoku. Ponašanje ovisi o raznim čimbenicima.

Kakvi uzroci, takve posljedice. Naravno, potok ostaje potok sve dok u njegovu koritu ima vode. Čovjek živi sve dok mu rade mozak, srce i pluća. Ponaša se prema čimbenicima.

Na život djeluje sila. Svaki život je pod utjecajem raznih sila. Da nema životnih sila, ne bi bilo ni života. Tako se ponašaju biljke, tako životinje, tako i čovjek. Čovjek osobito. Njegov život može biti uzbudljiv. Može biti i smiren. Svejedno, to je ipak život. Protiv života se mogu podizati razorne sile. Sve dok ga ne razore on je život, a sve dok je život, on ima neku snagu.

Čime bi se inače odupirao razaranju?

Očuvajmo život. Unapredimo život. Jednom prilikom naš je Spasitelj objasnio svoj dolazak među ljude. Zašto je On ostavio nebesko prijestolje i svemirsku slavu i sišao na grješnu zemlju? On kaže (Ivan 10:10): Lopov ne dolazi osim da ukrade, zakolje i uništi. Ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju. Kad kaže "ovce", Gospodin Isus misli na ljude koje On vodi. To su Njegovi sljedbenici. Oni imaju život u izobilju.

Izobilje nije jelo i piće. Nisu to posjedi, moć i vlast. Izobilje je nepresušna dobrota Božja, neograničeni život, vječni život. Njega ima svaka osoba koja vjeruje u Krista, Sina Božjeg. Pisano je (Ivan 3:36): Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu.
Vječni život. Vječni život žubori, buja, očituje se čas snažnije čas slabije, ali nikad presušiti neće. On ovisi samo o jednom čimbeniku. Na njega djeluje samo jedna sila.  Životna sila vječnog života je Gospodin Isus Krist. On jedini može od tvog neosmišljenog življenja načiniti vječni život.

Krist je jedini darovatelj života, gospodar vječnosti.  Tko vjeruje u Sina, ima život vječni. Ne piše "imat će", nego ima. Sad vjeruješ, sad imaš. Sad vjeruješ da je Krist Sin Božji, sad imaš život vječni. Ne oklijevaj. Ne kasni. Najbolje vrijeme, tvoje vrijeme je ovaj čas. Sad!
Bože, Gospodine spasonosni i životvorni, ojačaj našu vjeru u Krista, Sina Tvoga. Daj nam život, daj nam vječnost. Daj nam sada, molimo Te.
Neka je slava jedinom Bogu:
Ocu i Sinu i Svetom Duhu.

Prorok je u dvojbi: sveto, kažu svećenici, ne posvećuje nesveto, ali zato nesveto opoganjuje sveto (Hagaj 2.12-14). Tako kažu ovlašteni tumači Zakona. Oni koji nisu smjeli dodirivati mrtvaca kako se ne bi onečistili. Onesposobili se za svetu službu.

Znači li to da je snažnije nesveto od svetoga? Ne svjedoči li taj stav o istoj slaboj vjeri iskazanoj u naredbi da se iskorijeni sve narode koji im se nađu na putu u Obećanu zemlju, jer bi mogli poći putem prihvaćanja drugih božanstava? Nisu svoju vjeru u Boga osloboditelja, Boga povijesti, kao slobodni ljudi uspijevali prenijeti na starosjedioce, već je robovska vjera u božanstva zemlje i ratarskih ciklusa postajala dio njihova svjetonazora.

Ostaje li vazda ista paradigma očuvanja svetoga iza sigurnih zidina vlastite religioznosti? Da zemljom nije kročio sin istoga naroda, ali i sin osloboditelja, ne bismo imali razloga vjerovati u mogućnost promjene paradigme, naime da je sveto to koje posvećuje nesveto. Da je snaga svetosti veća od snage nesvetoga, grešnoga, propadljivoga.

Kako nam je to pokazano? Prvo, od deset čuda koje je Učitelj načinio nakon što je završio Propovijed o povjerenju, kako nam ih predstavlja Matej je izlječenja gubavca. Znakovito. On pruža ruku i dodiruje nedodirljivoga. U čemu je čudo? U tome što guba ne prelazi na svetoga, već njegova svetost prelazi na gubavca i on odlazi očišćen s nalogom da se u skladu sa Zakonom 'pokaže svećenicima njima za svjedočanstvo' (Mt 8.1-4).

Što to može značiti (i što to znači) za nas?

Prvo, svetost je primarno pitanje srca a ne toliko obreda. Obred ne posvećuje, već samo podsjeća na sveto. Ali kako do svetosti? Isus je jasan: povjerenjem u Oca (Mt 5-7 tzv. Propovijed na gori). Otvorenim srcem i duhom. Dobra dijela slijede. Obredi također.

Drugo, svetost se prepoznaje po hrabrosti da se 'ispruži ruka', tj. da svetac iskorači u svijet i dotakne ga u njegovoj 'gubavosti'. Tu se traži hagistencija¹.  Učitelj je to učinio. Kako ta promjena paradigme prolazi nezapaženo za većinu. Ozdravljenje gubavca je samo jedno od mnogih 'čuda', a zapravo je okretanje stranice povijesti. Nova svijest: sveto posvećuje. Svjetlo je jače od tame, istina od laži, nenasilje od nasilja, mir od rata.

Kako se mukotrpno probija taj novum u svijet. Ono što se danas iz vizure New Age duhovnosti kritizira kao prošlo vrijeme i na čije mjesto treba doći duhovnost novoga doba, nije kritika Isusovske duhovnosti nego religijske svijesti koja se nije probila preko demarkacione linije koju je uspostavio Učitelj tim jednostavnim dodirom gubavca. Ta linija, taj kriterij duhovnosti koja oslobađa je Isus Krist sam.

¹ Normal 0 false false false Od Hagios – sveto i egzistencija – postojanje: hagistencija