Ispraćen od sela, nedočekan od grada, odbačen od vjerskih vođa, izdan od učenika, osuđen od Pilata i, kao vrhunac svega, ostavljen od Boga. Ostavljen od svih osim od majke i nekoliko bespomoćnih žena.
Zato nekoliko puta ponovljena rečenica raspetom osuđeniku zvuči strašno: 'Ako je Krist Božji, Izabranik neka spasi samoga sebe! Učinili smo sve da te osamimo i sada od tebe tražimo konačni dokaz da si ti Božji Krist.' A baš to ne može. Čovjek dođe u situaciju da ne može spasiti sebe samoga. Došao je trenutak kad samo-pomoć više nije dostatna.
Na početku njegove javne službe nakon propovijedi u Nazaretu kad spomenu Božju dobrotu prema 'poganima': 'Čuvši to, svi se u sinagogi ispuniše srdžbom te ustadoše, istjeraše ga iz grada i odvedoše na rub brijega, na kojemu je njhov grad sagrađen, da ga strmoglave. Ali on prođe posred njih i ode' (4.28-30). To je trenutak kad Isus može spasiti sam sebe. Bez nekih velikih teškoća prolazi između njih i odlazi. Njihov bijes i odlučnost da ga ubiju ne predstavljaju mu teškoću da se spasi.
Naše su knjižare preplavljene knjigama o samopomoći. U njima je mnoštvo korisnih i upotrebljivih savjeta kako si pomoći u nekoj od životnih situacija. Valja poslušati neke od tih savjeta.
Ali, dolaze u čovjekov život trenuci poput 'one noći kad bijaše izdan i kad nastupi vlast tame', kad ne preostane ništa drugo do li poći jedinim preostalim putem. Trenuci su to kad nestane izbor. Kad preostane samo smrt (ne uvijek fizička).
I što tada? Kako je postupio onaj koga zovemo Učiteljem?
1. 'Oprosti im jer ne znaju što čine' - drugi nije odgovoran za moje stanje!
Koga bismo prvo optužili za trenutak tame u našem životu? Nisu drugi krivi za situaciju u kojoj se nalazimo. Ne trebamo drugima uračunavati krivnju. Ovi koji su skočili na Isusa samo su vršili svoju zadaću: očuvati čistu vjeru od bogohulnika kakav je bio Isus. Ne optuživati! Ne koristi, samo odmaže.
2. 'Ženo, evo ti sina... evo ti majke' - drugi je na prvome mjestu!
Tijekom tih nekoliko sati dok je visio na križu i podno križa gledao svoju majku možda je mislio: 'Kad sam već ja odlučio poći ovim putem, nisam trebao i nju povesti. Što će sada biti s njom? Josipa više nema da se za nju brine...' I onda mu na um padne misao: 'Kad mi je već Ivan toliko drag prijatelj, možda bi on mogao preuzeti brigu za nju. Ah, da, pa samo je on tu. Hrabri Petar je dao petama vjetra...' Ni u tim trenucima nije mijenjao stav: dobro bližnjih mu je bilo na prvome mjestu. Velika je to razlika od danas prevladavajućeg stava: 'ja' sam uvijek na prvome mjestu. Ne samo kad mi je teško nego i kad mi je dobro: 'Me, myself and I'.
3. 'Oče u ruke tvoje...' - Otac nikad ne napušta čovjeka!
Pred nekoliko mu je sati izgledalo da ga je i Bog ostavio: 'Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio!' (Psalam 22). Viseći na križu, vjerojatno se sjetio riječi iz drugog psalma (27): 'Ako me otac i mati ostave, Jahve će me primiti.' Mati podno križa bila je znak da ni Otac nije daleko. Pogled na nju uvjerio ga je da je i Otac tu negdje blizu. I zato na kraju: '...u tvoje ruke...'
I mi smo danas jedan drugome znak Božje prisutnosti. Čak i onda kad smo bespomoćni. Da bi se spasili od smrti potreban nam je drugi. Sami sebe ne možemo spasiti.