U 12 poglavlju poslanice Rimljanima apostol svojim čitateljima daje naputak koji se čini u neskladu s uobičajenom svijesti o kršćanima – da trebaju biti nečujni i nevidjljivi, skrušeni i zadnji u društvu. Kaže apostol: držite do sebe koliko je pošteno: ni premalo ni previše. Drugim riječima, Božja je volja da kršćani budu uravnoteženi ljudi koji dobro poznaju sebe i svoje mogućnosti u okolnostima u koje ih je Bog stavio.
I suvremeni svijet shvaća potrebu za uravnoteženim ljudima. Ne žele samo obični ljudi za sebe znati što mogu postići. I poslodavci žele znati što mogu očekivati od onih koje zapošljavanju. Više i profesionalnije nego ikad ljudi se testiraju ne bi li bolje upoznali sebe, svoje dobre i loše strane, naučili vladati sobom i davati svoj optimum – to jest: samoostvariti se istežući se za svojim snom. No naglasak za samoostvarivanjem nije nam pomogao. Ako išta, učinio nas je nesretnijima, jer u potrazi za sobom i svojim potencijalima, gubimo ono što je doista vrijedno i što nas usrećuje.
Apostol ima drugi recept za uravnoteženost i 'samoostvarenje'. Nasuport velikim humanističkim umovima on smatra da se čovjek u potpunosti i uravnoteženo ostvaruje jedino kad sebe predaje Bogu. 'Predajte sebe kao žrtvu živu svetu i ugodnu Bogu' veli. U biti ovo je prava slika vjere. Staviti se Bogu na raspolaganje znači vjerovati da postoji netko tko je suveren, tko me stvorio, tko me u potpunosti poznaje i zna kako i gjde ću biti sretan, biti doista dobro. Predati se njemu tako postaje najbolji način samoostvarenja.
To pak podrazumijeva da se lakše snalazim u situacijama i zadaćama života jer vjerujem da kroz njih razvijam svoj potencijal. Čovjek koji vjeruje u Boga stvoritelja i vladara svemira lako se uklopi u zadatke, jer vidi širu sliku – ne samo svoju ulogu za koju se tek mora izboriti. Kako bi rekao apostol: svi smo jedno tijelo, a među sobom udovi. Nije teško tad ni drugima odati čast i priznanje i radovati se čak i tuđim uspjesima. Onaj tko je siguran da je Bog na njegovoj strani ne mora se grebati za položaj, kad zna da je Bog taj koji mu daje mjesto (i da su istinske tablice vrijednosti nekad potpuno različite od onih koje postavljaju ljudi da bi se osjećali važnima).
I prema neprijateljima takav vjernik može imati drukčiji stav. Iako oni smatraju da mu pakoste, vjernik zna da mu samo zatvaraju vrata na mjesta na kojima ne treba biti – dok mu Bog otvara druga vrata. Zato vjernici mogu blagoslivljati svoje neprijatelje, a odmazdu za njihovu zloću mogu prepustiti Bogu koji se možda čini spor, ali dosljedno naplaćuje svaku zloću.
Možda je najočitija karakteristika istinskog vjernika da ga nećete naći kako grabi za velikim i časnim položajima nego jednostavno živi kroz takozvane male stvari koje se moraju obaviti (i koje često nitko drugi ne želi obavljati). Svoj posao obavlja vjerno i marljivo i kad ga nitko ne gleda i ne nadgleda i tako plete temelje društvu i daje stabilnost svojoj okolini. U tom postojanom nastojanju upoznaje sebe, i što je još važnije upoznaje druge. Pa i ako po ljudsku nikad ne završi kao „velik“ čovjek, njegova ga okolina pamti kao velikog jer su se mnogi na njega mogli osloniti.
Ukratko, Božja riječ predlaže onima koji su u potrazi za samoostvarenjem da žive pouzdano usidreni u vjeri u Boga koji poznaje i vodi ljudski život i predano služeći kroz takozvane male stvari drugima.