„Individualnost je ljuska osobnog života,“ piše u svom u klasičnom molitveniku „Moje najbolje za njegovu preuzvišenost“ Oswald Chambers. „Individualnost to su puki laktovi, ona odvaja i izolira... Ako pogrešno shvatimo da je individualnost naš osobni život, ostat ćemo sami i izolirani.“ Kad Isus učenicima u Mt 16,24 kaže „ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe“ on nas poziva da se riješimo ljuske naše želje za individualnosti i dopustimo pravom životu da izađe van, da proklija i napreduje. Ta nutrina, ta osobnost, koju pokušavamo štititi ljuskom individualnosti shvaća da joj je život u Bogu, a ne u ljusci osame i da biva korisna tek u suradnji s drugima. Citiram Chambersa: „Mi mislimo da možemo dokučiti dno svoje osobnosti, ali kad to probamo, vidimo da ne možemo.“ Definirani smo od Stvoritelja za zajedništvo i tek u suradnji s drugima možemo upoznati sebe i možemo rasti do razina koje naša individualnost ne može ni zamisliti.
Dakle, kad Isus poziva da se odreknemo sebe, on nas poziva na vjeru da Stvoritelj ima najbolji plan za svaki individualni život i da zajedništvo u koje nas stavlja, nije prijetnja našoj osobnosti, nego naprotiv plodno tlo u kojem možemo razviti sve svoje potencijale. Svako odricanje sebe je ujedno bolno otvaranje za drugoga - jer nas taj drugi u naboju borbe za vlastitu individualnost može udarati laktovima na putu prema onome što se njemu čini gore. Ali svako odricanje sebe je zapravo prije svega siguran i pravi put prema životu, i to ne samo za pojedince, nego za cijele zajednice.
Ako bismo ove spoznaje željeli prevesti u naš svakodnevni život trebali bismo zapaziti da jedinstva i blagostanja nema bez djelatne vjere u Boga – ne u neku teoriju o Bogu, nego u Boga kao onoga koji kao Stvoritelj stvara dobar svijet za sve ljude, a prije svega s onima koji se odriču individualnosti u korist tuđe koristi. Jer pita Isus: „Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga. A tko izgubi radi mene život svoj, naći će ga. Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život?
U ovim danima kad razimšljamo o jedinstvu kršćana trebamo promisliti koliko smo spremni predati Isusu svoju individualnost, da bi život koji je stavio u nas mogao biti vidljiv i koristan (a ne nametnut i izboren) za cijelo naše društvo.