Uz Majčin dan

Majčin dan između ostaloga služi i da se prisjetimo majki koje više nisu među nama.  Zapravo, nekih se je majki iz prošlosti jednostavno nemoguće ne sjetiti. Gotovo su uvijek bile jedva spomenute ali sadašnjost još uvijek osjeća plodove njihova života.

Jedna od njih bila je jednostavna i neuka žena, nigdje se ne spominje u žurnalima i časopisima a ipak, danas je njezino djelovanje opipljivo, njoj na uspomenu, Bogu na slavu!

Rođena je u Siraču 18. rujna, 1925. u siromašnoj obitelji. Od rane mladosti život je nije mazio. U životnim godinama iskusila je toliko boli i tragedija u životu s kojima se čovjek gotovo ne može nositi. Sa samo dva završena razreda ona je morala odrasti i suočiti se s patnjom života. Smrt je bila njezina životna suputnica.

U drugom svjetskom ratu na strašan način izgubila je oca i dva brata. K tomu, izgubila je muža s kojim je bila tek godinu dana u braku. Od njihovog kratkog zajedničkog života ostala joj je kćerka Marija. Kako bi preživjele, slagala je kamen u krečani Siračkog kamenoloma.  Usred takvih okolnosti predala je svoj život Isusu Kristu i  14. srpnja. 1946. svoju je vjeru u Boga potvrdila javno krštenjem te bila dio Baptističke crkve u Siraču.
Znamo da je od tada Bog ispunio njezino srce mirom, ljubavlju i prihvaćanjem svega što će je još zadesiti u njezinom životu.

Godine1949. ova mlada žena udaje se po drugi put nadajući se sreći u braku.  Udala se za Franju Špičaka i s njim je imala tri sina. Njihov život obilježila je bijeda, teški rad, nadničarstvo i služenje. Suprug je bio jedan od vodećih ljudi Baptističke crkve u Siraču. O njezinom angažmanu ne postoje zapisi no služba koju je vršila bila je služba u kojoj je diplomirala. Služila je mnogima a najduži period služenja odradila je onda kada joj je muž ostao nepokretan. Godine 1964. suprug Franjo je teško stradao u kamenolomu, povrijedio kralježnicu i tako ostao nepokretan u kolicima i na krevetu punih 20 godina. Umro je 1986. nakon teške bolesti - raka.

Ova vjerna kršćanka nikada nije prigovarala Bogu. Mlađi je ne pamte u nekoj drugoj odjeći  osim crnine, No pamte je po miru koji je iz nje zračio i pjesmama koje je uvijek pjevala. One su bile melem duši usred još nadolazećih tragedija.

Tek što je pokopala muža morala je proći kroz možda najtežu bol koja je duboko označila ostatak njezina života.  Njezin najmlađi sin, pritisnut bolešću počinio je suicid. Potom se još oprostila od mame, brata, sestri… život joj je bio samo vrijeme tugovanja. Naposljetku, iznenada je izgubila i kćerku Mariju. Bilo je to 2004.godine. Od najbližih, ostali su joj još dva sina, dvije snahe i šestero unučadi s obiteljima.

U svojim starijim godinama bila je mnogo puta neobjašnjiva. Često se gubila i trebala je brigu. Njezin mozak pritisnuo je tumor. No ona nikada nije izgubila vjeru u Boga i pouzdanje da kad njezin teški život završi ovdje na zemlji, zablistat će u vječnosti gdje će Bog iščupati tugu iz srca i otrti suzu. Pjevajući jednu od njenih najljepših pjesama «To ime Isus divno je i srce mi usrećuje!» bila je spremna za odlazak. Na posljetku, bez duge patnje, preselila se k Onomu kojega je do kraja ljubila i za kojega je svjedočila uvijek riječju i pjesmom. Poučila nas je kako samo pouzdanje u Gospoda daje snagu za život u nevoljama, tragedijama i životnim krizama. S Gospodinom je pobijedila!

Danas, šest godina nakon njezinog odlaska, ostali su živi dva sina, jedna unuka, petorica unuka i četrnaestero praunučadi. Najstariji sin i tri unuka u propovjedničkoj su službi. Svi ostali vjerni su Bogu i služe rasijani po crkvama gdje god se nalaze.

Danica Špičak (rođ. Keser), danas je u našem sjećanju kao majka koja je svojom živom vjerom u Uskrslog Krista, kao jedna od mnogih, vrijedna da njoj na uspomenu ispričamo ovu životnu priču.  Bogu neka je slava!

Davno nije svanuo tako sretan Uskrs, reče Zoran Šprajc najavljujući TV Dnevnik na uskrsnu nedjelju, jer je dvije milijarde ljudi u svijetu slavilo Uskrs. Nažalost, to je privid. Poučavani kroz stoljeće sumnje, danas više nego ikad, ljudi, pa i oni koji se nazivaju kršćanima, ne vjeruju da je uskrs realna mogućnost. Ako se izuzme folklor, Uskrs je zapravo osporavan blagdan. Je li doista tako važan?

Pitanje zapravo nije ni suvremeno ni originalno. U Novome zavjetu već apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima piše: '... ako se propovijeda da je Krist uskrsnuo od mrtvih, s kojim pravom neki među vama tvrde da nema uskrsnuća mrtvih? Ako li nema uskrsnuća mrtvih, onda ni Krist nije uskrsnuo! Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera... vi ste još u svojim grijesima...ako se samo u ovome životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.' (15 pgl).

To je zapravo ozbiljan poziv vjernicima da preispitaju svoju vjeru. Apostol upozorava na površnost onoga što ljudi nazivaju 'vjerom u Boga'. Kršćanska vjera podrazumijeva činjenicu da je Bog čudesno zahvatio u ljudsku povijest i pobjedom nad smrću omogućio život. Ne vjerovati u tu božansku intervenciju, čini vjeru u Boga u ovom životu, u najmanju ruku smiješnom. Ako Bog nije intervenirao, ako nije pobijedio najvećeg neprijatelja ljudi – smrt – nema svrhe vjerovati. Nema svrhe živjeti po njegovim pravilima. U tom su slučaju u pravu samoživi sebičnjaci koji su sve pogazili. Onda je samoživost sredstvo za pobjedu. I, jedimo i pijmo jer ćemo sutra umrijeti. Isus Učitelj može biti simpatičan i mudar, ali simpatija i mudrost te ne vode na vrh gdje ima mjesta samo za jednoga.
Ali apostol inzistira na Uskrslom te pouzdano kliče: 'Ali sad, Krist je uskrsnuo od mrtvih. ... Jer kao što po Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti.' Onima koji s Uskrslim računaju dostupna je sva snaga uskrsnuća i ništa više nije nemoguće (Ef 1,15-20), jer ako smrt ne može zaustaviti Boga, ne mogu to ni nevolja, tjeskoba, progonstvo, glad, golotinja, pogibao, mač! Naprotiv, u Uskrslom i mi koji vjerujemo 'sjajno pobjeđujemo unatoč svemu tome' veli Pavao u Rim 8,35ss. Možda se nekad čini da gubimo kad prolazimo kroz mrak svijeta ili da smo ludi kad idemo Isusovim putem držeći se božanskih propisa. Možda nekad i umiremo u toj borbi nepravedno, kao što je i Krist prošao smrt. No Krist je uskrsno i u toj vjeri mi živimo i umiremo za druge a nekad i zbog njih. To je nevjerojatna revolucija kršćanske vjere – da netko položi svoj život za druge u vjeri da Bog uskrišava mrtve.

Zamislimo samo silu koja bi se pokazala kad bi kršćani u Hrvatskoj, njih nešto manje od 4 milijuna, od onih 2 milijarde u svijetu, doista vjerovali u snagu Uskrsa pa se lišili sebičnih ambicija i hodanja po glavama drugih, smicalica, nasilja i varanja i vjere u pravo na instant bogatstvo. Kad bi se umjesto toga žrtvovali za druge do kraja bez obzira na cijenu – jer vjeruju da njihov Bog pobjeđuje smrt i uskrisuje mrtve. Zamislite tu silu. Zamislite tu kršćansku Hrvatsku.

A one iziđoše i pobjegoše od groba, jer ih obuze strah i trepet. Nikomu ne rekoše ništa, jer se bojahu... Mk 16,8

Ne mogu ni zamisliti kako su reagirali starješine u Rimu kad su konačno pročitali taj dugo očekivani pisani dokument – prvo evanđelje napisano nakon dugog perioda prepričavanja priča i događaja o Isusu i 'pukog' usmenog svjedočanstva apostola. Kad su stigli na kraj Markove priče po prvi puta vjerojatno su uzvikli u zaprepaštenju: 'Ovo je Isusovo uskrsnuće?! ' Stručnjaci nas, naime, poučavaju da je doista upravo ovaj redak, kad se istraže stari rukopisi po stilu i starini, posljednji redak prvobitnog Markovog 'Evanđelja Isusa Krista'.

‘Nemoguće!’ – ‘Kako to može biti?’ Čujem kako debatiraju starješine i vjerojatno su tada, iz tih stopa, sjeli da isprave ovu Markovu očitu grešku. Naravno, žene su se uplašile – isprva. Ali ti se promijenilo odmah i drugi su učenici vidjeli Isusa živog i vjerovali su i on ih je poslao da svjedoče o USKRSLOM. TO je dobra vijest u toj priči. (I zato postoje jednako stari rukopisi s 'dužim' krajem Markovog evanđelja).

No, dozvolite mi da ponovno otvorim Markov slučaj jer mi se čini da se doista ima što naučiti iz onoga što je Marko sam svojim evanđeljem želio postići u svojoj crkvi u Rimu vjerojatno, u šezdesetima prvog stoljeća.

Tko god čita Markovo evanđelje i malo pobliže prati reakcije učenika taj će primijetiti da nešto smrdi iz tog pravca. Markovi učenici nisu ni izbliza heroji kakve bi čovjek želio za očeve nacije ili crkve. Naprotiv, prilično su spori razumijeti i ono što im je pred nosom. Oni gledaju Isusa kako čini čuda svake vrste sve do toga da je iz mrtvih digao Jairovu kćer (5, 21-43). Onda čak i sami mogu isprobati neka čudesa u Isusovo ime (6, 7-30) i gle, ona se događaju, ali kad ih Isus pozove da nahrane 5000 (6, 34-44) njihov je odgovor: 'Žao nam je, Isuse, ali znaš li ti koliko to košta?' Tako Isus mora ponoviti lekciju za njih i ponovno ih iznenaditi. I ostaviti ih svakoga s jednom punom košarom hrane kao dokaz da se i bez novaca može! I čovjek bi pomislio da su sad makar naučili lekciju, ali samo dva poglavlja dalje, kad Isus pred njih stavlja isti izazov (manji zapravo jer se radi o samo 4000 ljudi) vidi se da ništa nisu naučili (8, 2-4). Učenici se ponašaju kao da još nikad nisu vidjeli Isusa kako čini čuda. I tako Isus opet zavrće rukave i opet ponavalja lekciju... Čitaš Marka i to se stalno ponavlja s učenicima sve dok te ne uvuče u priču i ne počneš prigovarati: 'Hajde, dečki, jeste li to konačno skužili? Pa Mesija je s vama! Vjerujte! Koliko vam još čuda treba, da shvatite?' No, Markovi učenici ne shvaćaju. Do kraja. Čak ni onda kad im se ukaže uskrsli. Depresivno.

No, zamislimo se. Veliko i neprikladno finale Markovog evanđelja uopće nije o učenicima. Uvijek je Marko prije svega na umu imao svoje čitatelje, tj. crkvu zbog koje je evanđelje zapisano. Marko je zapisao dobru vijest o Isusu, ali tragično, ljudi tu dobru vijest uvijek teško vide. Čak i onda kad čitajući kritiziraju nevjeru učenika, Markovi čitatelji ne vide udicu na koju su se upecali, pitanje koje zapravo Marko postavlja njima: I ti si čitatelju sreo Isusa. I ti si vidio njegova čuda, pa čak i njegovo uskrsnuće. Što je s tobom? Jesi li ti malo potresen i malo zadivljen i u strahu na trenutak stojiš pred Bogom na dan Uskrsa. Ali onda se odvraćaš u strahu od svakodnevice i ostaješ nijem u susretu s potrebom svijeta – njegovom boli i patnjom i smrću, ondje gdje bi Isus lako ispružio svoju ruku i donio iscjeljenje i život. Hoćeš li iskoračiti u vjeri? Hoćeš li vjerovati da postoje i veće stvari koje Bog može učiniti od ovih koje si vidio dosad?

Uskrs ima nevjerojatno velik potencijal da nemoguće učini mogućim – u svakom području ljudskog života.  Ako to nije dobra vijest, ne znam što je! Apostol je rekao Efežanima: Molim Boga da vam otvori oči vašega srca tako da mognete vidjeti silu Kristova uskrsnuća (Ef 1). Ako je smrt nadvladana – što bi još mogao biti problem?

Sretan nam Uskrs sa željom da ne budemo u strahu i nijemu, nego da računamo s Božjim blaženim darom u Isusu, gdje god se za to ukaže prigoda i da u njegovo ime djelujemo.

Adam i Eva su imali svoje vlastito prebivalište, svoj vlastiti svijet, živjeli su u raju, pa ipak, htjeli su više. Nisu bili zadovoljni onim što jesu i gdje jesu. Željeli su biti svoji, imati kontrolu nad vlastitim životom, htjeli su biti kao bogovi. Ta želja ih je potaknula da posegnu za zabranjenim plodom u vrtu. Đavao ih je uvjerio da ih samo taj mali korak dijeli od najuzvišenijeg postignuća. No, umjesto da postanu kao bogovi, otvorile su im se oči i vidjeli su sebe: bili su goli, izloženi, zemaljski, nimalo kao bogovi. Više su sličili prašini pod vlastitim nogama nego nekakvim božanstvima. Htjeli su se vinuti u nebo pooput bogova a ostali su na zemlji ne znajući što sa svojom ljudskošću.

Ovo nije samo priča o prvom, ili izvornom grijehu već i o tome kako smo mi ljudi nestrpljivi sa svojom ljudskošću, svojim ograničenjima i kako stalno tražimo neki lakši i kraći put do cilja. Krhki smo, ranjivi, ovisni, puni potreba i stalno pokušavamo pobjeći od svoje ljudskosti kad god možemo. Preispitivanje u korizmenom vremenu bi nam stoga trebalo posvjestiti da smo goli i zemljani poput Adama i Eve. No za razliku od njih, ne moramo bježati od Boga i skrivati se jedni pred drugima. Odgovor nalazimo u Kristovom primjeru. Krist je bio potpuni Bog i potpuni čovjek. On nikada nije bježao od svoje ljudskosti. Ako je itko to mogao učiniti, bio je to Isus. No on je ostao. Čitamo o tome u izvještaju o Isusovoj kušnji u pustinji.

Isus je u sam pustinji i posti 40 dana. Osjeća svu svoju ljudskost, svoje granice, svoju slabost, ovisnost o kruhu, potrebu za nekim bliskim. I tada se umjesto prijatelja, pojavljuje stari kušač sa starom pričom. Đavao nudi „drugom  Adamu“ kako Pavao naziva Isusa, lakši put do cilja. Nudi Isusu mogućnost da bude sam sebi dovoljan i neovisan, tako što će od kamenja načiniti kruhove i riješiti svoju egzistencijalnu potrebu u trenutku. Da bi došao do kruha, ne mora se mučiti oko sjetve i žetve, kao ostali ljudi. Može sve to preskočiti, učiniti čudo i pokrenuti alternativno gospodarstvo koje će dovesti na koncu do alternativnog kraljevstva i moći. Zar nije upravo to ono što Isus želi? Nije li to KB na zemlji?

Potom mu nudi da obznani svoje mesijanstvo na vrlo jednostavan način. Neka pokuša skočiti s vrha hrama u Jeruzalemu. Kao što piše u Pismu, anđeli će ga primiti, spasiti, i svi će znati da je to Mesija, Pomazanik Božji.

Na koncu, đavao pokazuje i nudi Isusu svijet. Sve što Isus treba je pokloniti se đavlu i moći će raditi s ovim svijetom što ga volja. Moći će zaustaviti sve ratove, izliječiti sve bolesne, spriječiti sve katastrofe, izrabljivanja, patnje. Isus odbija sve kušnje, i  ide svojim putem do cilja. Taj put vodi do uskrsnuća i ostvarenja boljeg svijeta, ali preko križa. Ne želi pobjeći od svoje ljudskosti i prečicom doći u nebo. Pitam se kako se mi nosimo s činjenicom da se sve oko nas tako sporo mijenja? Kad bi samo mogli preskočiti svoja ograničenja. Isus nas podsjeća da nas je Bog stvorio za ovaj svijet. Dobili smo zadaću tu živjeti i brinuti za svoj svijet a ne bježati u neka daleka i sigurna nebesa. Za razliku od nas, Isus je ostavio nebo i došao na zemlju, prihvatio ljudsko tijelo. Došao je u ovu našu pustinju,da bi nam pokazao da se može u ovom tijelu suprotstaviti kušnji i pobijediti.

Dvojica evanđelista, Matej i Luka, prenose nam u svojim evanđeljima molitvu Gospodnju, koja se tako udomaćila u kršćanskim crkvama da je znaju i mala djeca i starci. Ta joj je familijarnost donijela gotovo čarobnu slavu, pa se molitva ne koristi samo u domovima i liturgijama, nego je ljudi znaju nabrajati kao čarobnu formulu u raznim situacijama. Je li Isus imao na umu takvo korištenje svojih riječi?

Ako čitamo odlomke u kojima se molitva spominje (Mt 6 i Lk 11), to nikako nije bila Isusova namjera. Matej, koji nam zapisuje i prenosi 'dužu' verziju – i onu koju svi znamo napamet – zapravo njome uči učenike kako NE moliti – naime: ne treba od molitve praviti pobožni spektakl, kako su to činili licemjerni vjernici njegovog vremena, pa su imali molitvene predstave na trgovima i u crkvama, tako da ih ljudi vide. Također, Isus smatra da se ne smije moliti 'blebetanjem' kako su to radili pogani. Oni su mislili da će ih Bog uslišati zbog mnogih i lijepih riječi. Isus naprotiv govori kako molitva, kao i sve što kršćani čine radi štovanja Boga mora biti i usmjereno na odnos molitelja i Boga. Kad činite pobožnost – kao što je post, davanje milostinje ili pak molitva – onda to činite u skrovitosti, svjesni Božje prisutnosti, upućuje Isus. Bog, naime, vidi srce i daje srcu koje ga traži sve što mu je potrebno. Bogu ne trebaju naše molitve jer on zna što nam treba, a svoje blagoslove,odnosno kišu i sunce  daje i dobrima i zlima, tvrdi Isus u Matejevom evanđelju. Molitva nije potrebna Bogu, nego je bitna za nas. Molitvom gradimo svoje zajedništvo s Bogom , otvaramo se za njega priznavanjem njegove veličine i moći, te spozajući njegovu veličinu prepoznajemo blagodat njegove vlasti u svom životu. Svojom molbom za temeljne životne potrebe priznajemo Bogu da smo ovisni o njemu. Ni u Mateju ni u Luki Isus ne završava molitvu kakvom trojstvenom formulom ili velebnim blagoslovom. Kao da daje primjere natuknica kakve bi bile dobre za molitvu. Mnogo mu je važnije KAKO se moliti. Pravi stav pred Bogom je važniji od izbora riječi i dojma kojeg  molitva ostavlja na ljude.

Sličnu Isusovu poruku prenosi i Luka. Iako tu učenici sami traže Isusa da ih nauči moliti jer su to činili i drugi učitelji, Isus se ne da smetati.  Daje im vrlo skraćenu verziju Očenaša, koja nije duža od 5 kratkih redaka. U ovom evanđelju, Isus naglašava važnost ustrajnosti u molitvi. Kao da kaže – nije bitno što govorite. To može biti sasvim jednostavno: slava Bogu i molba za temeljne životne potrebe. Bitno je da čovjek moli uporno i s vjerom u Božju dobrotu. Mnogo više riječi Isus u Luki troši na uvjeravanje učenika da je Bog bolji od najboljeg zemaljskog Oca i da želi uslišati molitve – kakve god bile.

Molitva je prava ako je usmjerena na Boga, njegovu slavu i njegovu dobrotu, te je popraćena vjerom u njega kao dobroga Oca. Kakvim riječima i gdje molimo, očito nije Isusova briga.  U ovo korizmeno vrijeme, kad mnogi ipak više razmišljaju o Bogu, možda bi bilo korisno isprobati molitvenu vježbu kako je predlaže Isus: Ne molimo mahinalno, pukim recitiranjem napamet naučenih stihova. Molimo malim riječima razmišljajući o Bogu kome se obraćamo kao onome koji hoće i može učiniti mnogo više nego što mi možemo moliti.