Što da čini pravednik kad se ruše temelji? Pita se kralj David u 11. Psalmu. To je pitanje i danas, 3000 godina kasnije i te kako aktualno. Cijeli je svijet nedavno potresla žestoka financijska kriza a kao posljedica, srušile su se mnoge međunarodne korporacije a sve je zemlje zahvatila recesija koja je bila uzrokom pada zaposlenosti i proizvodnje, pa su se po domino-efektu srušili temelji egzistencije za veliki broj običnih malih ljudi. Svijet je potresen i globalnom ekološkom krizom: ekonomski divovi uništavaju okoliš za osobni dobitak, a znanstvenici upozoravaju da se topi zemljin ledeni pokrivač. Bijesne oluje doslovno ruše gradove. Da ne govorimo o ekološkoj katastrofi ovih dana u nama susjednoj Mađarskoj.

Ako i možemo na trenutak zaboraviti temelje svijeta i nekako se nadati da nas neće stići što je stiglo druge narode, ne možemo se oteti dojmu da su mnogi temelji poljuljani i u našoj zemlji. Kažu međunarodni stručnjaci da nismo ni blizu izlasku iz krize. Kažu nam da je gora od nas u Europi jedino još Grčka. Mnogi su se životi žestoko protresli zbog toga stanja.

Mi, koji svoj pogled uzdižemo iznad ovog čisto materijalnog i egzistencijalnog i čujemo onu Isusovu da čovjek ne živi samo o kruhu, tj. da je i duhovno biće, prepoznajemo strašan potres temelja moralnosti i ljudskosti koji donosi ruševine na svakoj razini života: od osobne do institucionalne. Kao da se izgubio osjećaj, pa i sama ideja, da su vjernost, iskrenost, požrtvovnost, ljubav, poštenje i tome slično vrijednosti uopće, ako su već nedostižne. Nadomjestile su ih bezgranična pohlepa za novcem i sebično zadovoljavanje vlastitih želja i potreba bez obzira na to što misli netko drugi. Stoga današnjem čovjeku nitko ne može predbaciti niti licemjerstvo. On se hvali svojom nevjerom, pohlepom pa čak i neznanjem i izlaže ih javno s ponosom. Ta konačno, sve je relativno: zašto onda njegovo neobaviješteno i nemoralno mišljenje ne bi bilo bolje od starih takozvanih ideala?

U takvim okolnostima nije čudo da su ljudi dokazano uplašeni i depresivni i pitaju se što im je činiti kad se temelji ljuljaju?

Naš je psalam odgovor na to pitanje i on oslikava dvije mogućnosti u egzistencijalnoj krizi: pokušaj bijega ili vjera u Boga.

David ne nalazi rješenje u bijegu od problema, nego naprotiv u Bogu koji je vjeran. Naime, naš život i naš napredak nije ovisan o temeljima zemlje nego o Bogu koji nad svima kraljuje. Zato David i započinje ovaj Psalam izrazom vjere: Gospodinu se utječem! Nakon neizbježnog pitanja „Što da učini pravednik?“ David podiže oči prema onim neizmjernim stvarnostima koje zasjenjuju sve ove događaje.

Što vidi? Kralj nad kraljevima je na svojemu prijestolju, nije u bijegu, nije negdje u inozemstvu. Njegovo prijestolje ima temelje koji se ne mogu uzljuljati. Slično iskustvo ima i prorok Habakuk koji će reći:

Hab 2,19 20

Ali je Gospodin u svojem svetom Hramu:
nek' zemlja sva zašuti pred njime!

Što radi Bog dok su njegovi pravednici u opasnosti? Strpljivo gleda, motri, proniče ljude. Bog nije inertan nego strpljiv i daje priliku i dobrima i lošima da pokažu od kakvog su matreijala. Svakako će pravedno postupiti kada dođe vrijeme. Ono što David u konačnici vidi, je da nema čovjek zadnju riječ već pravedni Bog. On je jednako prisutan u svom svetom hramu ali i na zemlji. Time što se okrenuo Bogu koji vlada i sudi svijetu David je opremljen pravim krijterijem kojim može ispravno procijeniti svoju situaciju.

Božja pravednost je odgovor na strah i frustraciju koje donosi naše pitanje s početka. On će svoje zaštiti i dati im mir i onda kada se sve drugo ljulja.

Kamo god se okrenuli, mediji nam nameću ovakva pitanja kao životno bitna: što moram činiti da bih bio bogat, uspješan i lijep? Tjeraju nas da učinimo sve kako bismo postigli te visoke standarde i obećavaju nedodirljivost, spas od života. Ja bih ipak ustvrdio da su ta pitanja, kad bolje razmislimo, zapravo nebitna za spas. Dakle ostaje samo jedno pitanje koje je bitno: Što mi treba činiti da se spasim?

U Djelima apostolskim, u 16. poglavlju, vidimo situaciju u kojoj to pitanje postavlja grubi, priprosti tamničar. Epilog je to priče u kojoj su Pavao, apostol, i njegov suradnik Sila na svom misijskom putu stigli u Filipe, vrlo važnu rimsku koloniju u Makedoniji. Propovijedajući evanđelje stvorila se oko njih mala skupina vjernika, ali je Pavlu svakodnevno na putu prema bogomolji dodijavala neka ropkinja opsjednuta vračanjem. Vikala bi: „Ovi su ljudi sluge najuzvišenijeg Boga; oni vam navješćuju put spasenja.“ Nemamo vremena ovdje objašnjavati zašto je Pavla to smetalo kad je govorila istinu, ali to nije i poanta priče. Bitno je da je činom oslobođenja te žene, Pavao prekinuo biznis njenim gospodarima kojima je pribavljala veliku zaradu. Bijesni na Pavla i Silu predali su ih na sud gdje su bili išibani i bačeni u tamnicu. Tamničar ih je kao opasne kriminalce dodatno okovao u klade.

Pavao i Sila mole u tamnici i molitva se pretvara u pjesmu slave Bogu, a rezultat je potres koji otvara sva vrata tamnice i zatvorenicima spadaju okovi. Tamničar je u očaju jer je naravno mislio kako su svi pobjegli. Nije bilo isprike, čekala ga je smrt, pa je htio sebi presuditi. U trenutku kad je podigao mač povikao je Pavao: „Ne čini sebi nikakva zla jer smo svi ovdje!“ Tad je tek shvatio tamničar da je njegova situacija još mnogo opasnija. Cijelu je stvar pokrenuo Bog u obranu svojih slugu! A on, Tamničar, držao je u zatvoru Božje ljude! Ipak, Pavlov mu usklik daje nadu pa zato postavlja životno pitanje: „Gosopodo, što moram činiti da se spasim?“

Čovjek takvo pitanje ne može postaviti bez svijesti o vlastitoj izgubljenosti i potrebi da iziđe iz mraka. To je trenutak kad čovjek shvaća da ne zna i ne može sam izbaviti svoj život. Ovo pitanje ukazuje na nadu spasenja usprkos svakom nadanju. To nisu pregovori o najboljim uvjetima predaje. Ovaj tamničar ne traži argument za neku intelektualnu raspravu, nije radoznao i ne špekulira već svim srcem traži odgovor na jedno jedino pitanje života i smrti. Ne može se spasiti po vlastitim pravilima ili djelovanjem. Njegove su ga sposobnosti, odnosno nesposobnosti dovele u ovo stanje. Sada netko drugi postavlja uvjete a on ih treba izvršiti.

Dramatičan, neugodan i težak trenutak u tamničarevu životu, razrješava Pavlov odgovor: Vjeruj u Gospodina Isusa, pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom. Kakav veličanstven trenutak koji je svojim svjetlom rastjerao tamu propasti i donio novi život. Sasvim jednostavan ali beskrajno težak uvjet: bezuvjetna vjera u Božje spasenje po Kristu. U moru pitanja koja nam se nameću kao bitna, tamničarevo je pitanje do danas ostalo jedino životno važno pitanje. Kako ćemo se spasiti kad naš život uđe u slijepu ulicu, a ući će svakako prije ili kasnije? Sasvim je jasno da nas izbaviti neće ni uspjeh, ni ljepota ni bogatstvo. Kao i za tamničara, Božja je punuda spasenja u Kristu jedina prava šansa.

Psalmi 1i 2

Kad čovjek nasumce otvori Bibliju negdje na sredini, vrlo je vjerojatno da će otvoriti Knjigu Psalama. To je zbirka poetičnih molitava, koje su izrekli pojedinci. No, njihova opća vrijednost i nadahnuće učinili su Psalme zajedničkim molitvenikom najprije židovskog naroda, a potom i kršćanske crkve. Nema dubokog ljudskog osjećaja koji nije izrečen u Psalmima. I nema većeg poticaja na vjeru u Boga od onog opisanog u Psalmima.

Danas bih volio da prođemo kroz drugi  Psalam. Zajedno s prvim psalmom on čini uvod u knjigu Psalama. Dok prvi Psalam izražava blagoslov čovjeku koji teži za Božjim putem izbjegavajući 'savjet opakih i put grešnih', ovaj drugi Psalam opisuje nezavidno stanje u kojemu takav vjernik treba živjeti svoj pobožni život:
'Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju? Ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se rote protiv Gospodina i Pomazanika njegova: 'Skršimo okove njihove i jaram njihov zbacimo!' Psalam kaže da pobožni  živi u stalnoj opasnosti za svoju vjeru usred neprijateljske buke naroda i nasilnih ovozemaljskih moćnika, koji niječu da postoji Bog i da se njegova volja treba poštovati. Za vjernika, ta izvanjska nasilna buka, čini se mnogo uvjerljivijom od tihog glasa koji potiče na život u pravednosti i pokornosti Božjem zakonu. Ali psalmist upozorava da je to samo privid. Sa svete gore, naime, i po Božjoj namisli već vlada Božji Pomazanik a u njegovoj je ruci  sudbina naroda. 'Smije se,' kaže tako Psalam dalje, 'onaj što na nebu stoluje, Gospodin im se podruguje.' On ima vlast 'vladati nad njima palicom gvozdenom' i 'razbiti ih kao sud lončarski.' Sve što treba učiniti je 'zatražiti u posjed kraljeve zemaljske.' Koliko god se moćni činili zemaljski vladari, ali i buka naroda koji na sav glas izvikuju i nameću svoje nepravedne i pokvarene parole, ovaj Psalam tvrdi da se isplati slušati Boga, jer Bog i  nad takvima vlada. Zato, Psalmist poziva: 'Opametite se sada, vi kraljevi, urazumite se, puci zemaljski. Služite Gospodinu sa strahom, s trepetom se pokorite njemu, da se ne razgnjevi te ne propadnete na putu kad uskoro plane srdžba njegova.' Nema  puka ni vlasti koji nisu podložni i odgovorni Bogu, i oni koji žive i prave buku kao da Boga nema, u velikoj su opasnosti da naštete svom životu.

Zato, zaključuje Psalmist – bez obzira na bezbožnu buku oko nas i na bahatost onih koji vladaju, čovjeku pojedincu uvijek se isplati 'ne slijediti savjeta bezbožnih i ne stajati na putu grešničkom' nego umjesto toga 'uživati u Zakonu Gospodnjem i o njemu razmišljati dan i noć'. Takve slijedi blagoslov, obećaje Psalmist i potvrđuje iskustvo vjernika kroz vjekove,: 'Blago svima koji se njemu utječu! Odjek je to blagoslova u prvom psalmu: bogobojazan je čovjek 'kao stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme rod donosi; lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi.' Nemojmo se, dragi čitatelji, plašiti ići Božjim putem – bez obzira na buku koju dižu narodi – ako želimo da naš život bude bujan i plodan i za generacije koje dolaze.

„Ne mislite li da je vrijeme da napišemo novu Bibliju?“ Nedavno je pitao jedan student. „Ova je zastarjela u svojim zahtjevima pa nije ni čudo što je više nitko ne čita.“ Ovaj prijedlog točno izražava postmoderne postavke suvremenog čovjeka: Prvo, ne postoji apsolutna istina – dakle, Biblija, koliko god stara, ne može biti 'božanska' nego samo ljudska riječ. Drugo, ako je ljudska, možemo je zamijeniti. I više još, trebamo je zamijeniti jer, iako joj se možemo diviti kao vrhuncu stare svjetske književnosti, uvažavati njezin utjecaj na kulture ili joj prigovarati za povijesne promašaje, ona je jednostavno izraz nekog drugog, nama stranog i prošlog vremena. Ako suvremeni čovjek treba Bibliju, onda neka to bude njegova, suvremena inačica, ili bolje još – SVATKO neka napiše sebi Bibliju kakva mu odgovara.

Psalmist pak razmišljajući o Riječi Božjoj ovako govori: „Tvoja je Riječ, Gospodine, nozi mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi. Kunem se i čvrsto odlučujem, i riječ ću održati: pravedne ću tvoje slijedit odluke. U nevolji sam velikoj, Gospodine, po riječi me svojoj poživi.  Prinose usta mojih primi, Gospodine, uči me sudovima svojim. Život mi je u pogibelji neprestanoj, ali tvog Zakona ja ne zaboravljam. Grešnici mi postaviše zamku, ali ne skrećem od tvojih naredaba. Svjedočanstva tvoja vječna su mi baština, ona su radost mome srcu (Ps 119, 105-111).

Nasuprot konfuzije ljudskih riječi, načela i odredbi koje su vođene sebičnim, tlačiteljskim ciljevima, Psalmist vidi vrijednost Božjih načela u Bibliji kao  svjetlo za svoj život. To je  svjetlo postojano i pravedno i usmjereno na pravdu za sve ljude, a rezultat poslušnosti Božjoj Riječi je istinski život i radost.

Psalmist navodi primjere:  Božja riječ znači život u velikoj čovjekovoj nevolji. Svatko tko je pritisnut nevoljama može u knjizi Psalama naći utjehu i nadu za svoju situaciju jer ta Riječ podsjeća da je zemlja, bez obzira na privid, u Božjoj ruci i da se možemo pouzdati u Božju  vjernost. Bog je Stvoritelj i Spasitelj svijeta. Mnogobrojna su svjedočanstva njegovog spasenjskog djela prikazana u njegovoj Riječi. I ona su utjeha nama. Ako je djelovao u korist nekih drugih ljudi – zašto ne bi i u našu korist?

Zatim, Božja je riječ postojana mudrost za cijeli život. Naša okolina uvijek izmišlja nova pravila igre. Nekad je to primamljivo i čini se kao instant rješenje za naš problem, a onda otkrijemo da su to samo prikrivene udice na koje ćemo se uhvatiti i izgubiti svoj život.

Božja je riječ i kičma za vjernika. Po njoj nije prepušten samovolji raznih spletkara koji žive od situacijske etike: bijela laž ovdje, malo prilagođavanje pravila ondje i prije nego što se okreneš nađeš se u stupici koja uništi cijeli tvoj život. Ne skretati od Božjih zapovijedi – pa i onda kad nam nisu sasvim jasna, prije će se ili kasnije pokazati blagotvorno za naš život i napredak.

Tako, umjesto da pišemo sebi Biblije kako nam se sviđaju, trebali bismo u ovo konfuzno i turbulentno vrijeme isprobati živjeti po imperativima Božje Riječi. Psalmist svjedoči da je pouzdanje u tu riječ za njega  temelj, nada i radost života. Ako vas, dragi čitatelji, muči konfuzija života ili kakva druga nedaća – ohrabrujem vas na čitanje Božje riječi. Iz iskustva znam da poslušnost njenom svjedočanstvu donosi pobjedu i pravu radost.

Napisao: p. Giorgio Grlj