Unatoč tome što tradicija hoće vidjeti Isusa na početku puta u smrt kako trijumfalno ulazi u Jeruzalem, evanđelja govore nešto drugo. Isus dolazi kao glasnik mira, ali Jeruzalem to nije prepoznao. Zašto? Zato što čovjek gleda fizičkim očima, a one traže veliko, moćno, ono što impresionira. Malo je u čovjekovim očima beznačajno.
Pažljivo nas čitanje evanđeoskih zapisa tjera na premišljanje događanja tog dana kao i njihovog smisla. Nadalje postaje nam jasno kako je moguće da danas čujemo: 'Hosana!', a sutra 'Raspi ga!'.
Isus dolazi iz Jerihona, iz Zakejeve kuće. Da bi došao do Jeruzalema mora se popeti dobrih 1000 metara: s -270 u Jerihonu do 740 gdje se nalazio Hram. Mora proći kroz Betaniju i Betfagu. Prije no što je sišao u dolinu, s koje se preko Lavljih (a tada moguće i Zlatnih vrata) uspeo u Jeruzalem, dogodilo se ono čega se danas spominjemo kao Cvjetnice. Dogodilo se to na Maslinskoj gori dok još Jeruzalem nije bio na vidiku. Jeruzalem se vidi tek oko Getsemanskog vrta.
Isus je trijumfalno ispraćen sa sela, a ne dočekan u gradu. Tek nakon što je prošao preko palminih listova, Isus ugleda Jeruzalem. I što čini kad vidi Jeruzalem? Zaplaka! Jeruzalem je grad koji ubija svoje proroke. Matej bilježi samo da se 'Jeruzalem uskomešao'. Nije tu bilo ushita već čuđenje i zabrinutost. Jeruzalem je grad koji drži do svog dostojanstva i ne dopušta da ga tamo neki samozvani provincijalni rabin bez teološke naobrazbe provocira svojim naukom i ruši sve ono što je mukotrpno stojećima građeno. Grad je ohol. Grad je sam sebi dostatan. Grad ne prima poduku. On je spreman podučavati. Što seljaci znaju?
Luka nas izvješćuje da je 'bilo prisutno svo ono mnoštvo učenika'. Učenici očekuju da se ono što je Učitelj naučavao sad konačno i ostvari. Nije mi teško zamisliti Marxa među njima. Čuo je Isusa kako propovijeda bratstvo među ljudima. I dok ga sluša smišlja onu poznatu tezu o Feuerbachu: Filozofi su svijet samo različito tumačili, radi se o tome da ga se izmijeni.' Pa hajde sada filozofe moj, sad ti je prilika.' Juda je samo malo primitivniji Marx, ali želi baš to: revoluciju. Doduše ne klasnu već nacionalnu, ali se u biti ne mijenja puno. 'Valja konačno promijeniti svijet. Pristaše imaš. Idemo na Jeruzalem. Osvojiti ga, svrgnuti tirane i zakraljiti te.'
I onda iznenađenje. Marko 11.11 kazuje da je Isus nakon sve te silne buke i konsternacije koja je zavladala Jeruzalemom, razgledao Hram i vratio se u Betaniju na spavanje jer je već bilo kasno. 'Ne'š ti revolucionara', misli si Marx. Sad kad je trebalo povesti mase, on ide na spavanje. Još jedan filozof koji bi tumačio svijet umjesto da ga mijenja.'
Tako Isus ne ispunjava želje i očekivanja seljana, ali ni učenika.
I što sad s njim i s njima? Zašto je uopće došao? Zašto toliko buke ni za što? Što nama znači taj dirljivi događaj koji je u konačnici sve razočarao? Okupljeno je mnoštvo klicalo: 'Mir na nebu, i slava na visinama!', a anđeli kod njegova rođenja: 'Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim.'
Nebo želi mir zemlji, a zemlja nebu. Kad nema mira ne zemlji, nema ga ni na nebu. Ne može biti ne-mir na zemlji, a da na nebu, u nametnutoj samoizolaciji, vlada mir. Bog je nemiran koliko i čovjek dok u svem stvorenju ne zavlada mir, Božji Šalom. Evanđelje po Luki kao da je omeđeno s ova dva navoda.
Isus ulazi u Jeruzalem kao mirotvorac. Na svoj način. Neprepoznat. Jeruzalemu se dogodila prilika mira, koju nije iskoristio: 'nisi prepoznao čas pohođenja svojega'. Zato Isus plače, tužan zato što čovjek ostaje čvrsto uz naučene obrasce ponašanja. Uz uvjerenje da će jedno kraljevstvo koje svrgne drugo donijeti mir: 'Blagoslovljeno kraljevstvo Oca našega Davida koje dolazi! Je'l Davidovo kraljevstvo bilo kraljevstvo mira? Prolio je toliko krvi da nije bio dostojan izgraditi Hram.
Do spoznaje učiteljeva nauka dolaze samo oni koji su spremni preživjeti razočaranje onim Isusom koji je naša projekcija, naša fikcija. Jer tek kad se razočaramo u svoje projekcije dolazimo na plodno tlo prave spoznaje. Isus naprosto nema namjeru ispunjavati nečija očekivanja, jer je on Gospodar. Čak ni on, kao čovjek, nema ovlasti tu na zemlji uspostavljati Kraljevstvo Božje. Ta sam je rekao da je to dano samo Ocu. Zato je otišao spavat kad su svi pomislili da je konačno došlo Davidovo kraljevstvo. Koliki neuspjeli pokušaji tijekom povijesti da se materijalizira Isusov nauk u sustavu kraljevstava ovoga svijeta. I svi su završavali tragično. Jedino kad je Crkva bila nalik svom Učitelju bila je sol i svjetlo. Kad je stekla moć i bogatstvo postala je sablazan.
Malo, prezreno, odbačeno i slabo ovoga svijeta zapravo najmoćnije sredstvo u Božjem spasenjskom planu za ovaj svijet. Ne kaže li to Pismo: 'Slabe svijeta izabra Bog da posrami jake' (1 Kor 1.28)?