Nalazimo se u Velikom tjednu i pratimo Isusa kroz posljednje dane prije njegove muke. Prema evanđelistu Marku, taj je tjedan rezerviran za rasprave Isusa s duhovnom oporbom, koja ga želi ubiti. Urotili su protiv njega herodovci i farizeji, jedna tipična neprincipijelna koalicija svjetovne i duhovne vlasti. Njihovi su interesi obično oprečni, ali im je Isus zajednički neprijatelj pa su se udružili. Ovako kaže evanđelist (12, 13-17): 13 I pošalju k njemu neke od farizeja i herodovaca da ga uhvate u riječi. 14 Oni dođu i kažu mu: "Učitelju, znamo da si istinoljubiv i ne mariš tko je tko jer nisi pristran, nego po istini učiš putu Božjemu. Je li dopušteno dati porez caru ili nije? Da damo ili da ne damo?" 15 A on im reče prozirući njihovo licemjerje: "Što me iskušavate? Donesite mi denar da vidim!" 16 Oni donesu. I reče im: "Čija je ovo slika i natpis?" A oni će mu: "Careva." 17 A Isus im reče: "Caru podajte carevo, a Bogu Božje!" I divili su mu se.

Očito je pitanje poreza oduvijek zgodno za politička podmetanja. U našem se odlomku čini kao da su ljudi Isusu postavili savršenu zamku: Ako kaže: 'Ne treba plaćati porez', herodovci će ga prijaviti kao izdajnika i bit će osuđen na smrt. Ako kaže: 'Treba plaćati porez', farizeji će ga proglasiti izdajnikom Božjeg naroda i podržavateljem okupacijskih vlasti, pa će zacijelo podleći Židovskim revolucionarima. No, Isus im je svojim odgovorom savršeno pomrsio račune – caru carevo, Bogu Božje! I nije im samo pomrsio račune, pozvao ih je i jedne i druge na odgovornost koju imaju pred Bogom za ono što je Božje! Sve je jasno, kaže Isus. Ako je na denaru carev lik i njegov natpis onda nedvojbeno taj novac priada caru i valja mu ga dati u vidu poreza. Ali, novac nije najvažnija stvar. I Bog ima nešto što nosi njegov lik, i što mu stoga pripada. Govori Sveto Pismo još na početku, u knjizi Postanka: Na svoju sliku stvori Bog čovjeka. Kao što car ima pravo na novac koji nosi njegov lik, Bog još više ima pravo na ljude koji nose njegov lik.

No, nije s Bogom kako je s carem. Svjetovnoj je vlasti glavna preokupacija smišljati učinkovite mehanizme za ubiranje poreza, a sankcije za neplaćanje su velike. No, Bog takve mehanizme ne primjenjuje. Kod njega nema prisile, ali ipak uvijek ostaje činjenica da je stvorio čovjeka i da čovjek pripada njemu, pa i onda kad mu se ne daje.

Kada dajemo porez ostaje nam manje u novčaniku. S druge strane, predati se Bogu ne znači da ćemo osiromašiti. Naprotiv, ako Bogu povjerimo svoj život na upravljanje, sigurno smo na dobitku, jer on najbolje poznaje što je njegovo i to najbolje investira. Tko u Krista Spasitelja stavi svoje nadanje, istinski je dobitnik. Ne otima Bog od tvoje sirotinje, kako to rade poreznici. Naprotiv, on za svoje sve daje – zato je dao Krista za nas. Ali to nije sve. On je i vladar nad smrti – zato je onima koji se u njega uzdaju na raspolaganju nevjerojatna snaga uskrsnuća u svakoj prilici!

Isusovi su provokatori bili impresionirani odgovorom, ali čini se nisu odgovorili na njegov izazov da Bogu daju Božje. Kakva šteta! Moja je molitva, dragi čitatelji, da se usudite Bogu dati Božje i gledati nevjerojatnu moć Uskrsa u svom životu.

Ne moramo se bojati što će učiniti s našim životom. Da bi nam osigurao najbolje Isus je žrtvovao svoj život. Kako nam neće onda s nijm dati i sve ostalo. U tjednu muke Gospodnje itekako se imamo čega prisjećati.

p. Toma Magda

Statistike nam kažu da se oko 90-95% hrvatskih građana izjašnjava vjernicima. To zvuči jako dobro. Sa tolikim brojem vjernika, naši bi društveni, ekonomski, politički, moralni, međuljudski i drugi problemi trebali biti minorni. Zatvorli bi zatvore, političari bi bili pošteni, poslodavci brinuli za svoje zaposlenike, škole bi bile samo mjesto za stjecanje znanja i odgoj krasnih mladih ljudi koji ne poznaju nasilje, kriminal i ovisnosti. Umirovljenici bi sretni provodili svoju starost bez briga i daleko od kanti za smeće. Sve bi naše kuće bile sigurne kuće. Socijalna služba ne bi imala što raditi. Nedjeljom bi zdrave obitelji bile u crkvama ili drugim bogoštovnim prostorima, pa nam ne bi trebao zakon o neradnoj nedjelji. Svećenici i drugi Božji službenici ne bi dospijevali u medije zbog različitih skandala nego bi bili pravi pastiri koji brinu o povjerenom stadu. Ne bismo razumijeli riječ štrajk, prosvjed, blokiranje cesta. Čuvali bi svoje izvore voda, svoju bi zemlju obrađivali, šume bi nam bile zdrave. Kada ovo slušate čini se kao neko utopijsko djelo koje bi trebalo čitati pred spavanje kako bi izbjegli noće more zbog situacije u kojoj se nalazimo. Nažalost, cjelokupno nam stanje u državi ipak govori nešto drugo. O tome ne moram trošiti riječi. Logičan je stoga zaključak da nešto ne štima sa statistikom koju sam spomenuo na početku.

Kad bismo nekako mogli vidjeti pravi omjer između deklarativnog i stvarnog, zauzetog, životnog kršćanstva, sve bi sjelo na svoje sumorno i stvarno mjesto. Zato su znakovite riječi evanđelista Mateja u 9 poglavlju retci 35-38: Tako je Isus obilazio sve gradove i sela. Učio je u tamošnjim sinangogama, propovijedao Radosnu vijest o Kraljevstvu i liječio svaku slabost i bolest. A kad vidje mnoštvo naroda, sažali se nad njim jer bijahu satrveni i zapušteni kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: Žetva je velika a poslenika malo. Zato molite gospodara žetve da pošalje poslenike u žetvu svoju.

Matej nam kaže da je Isus vidio pravo stanje naroda. Nije se obazirao na njihovu deklariranu religioznost i pripadnost Božjem obećanom narodu. Vidio je da narod propada, da je zapušten i satrven kao ovce bez pastira. Narod je doduše imao svoje službene pastire kojima je u opisu radnog mjesta bilo da moraju brinuti za narod i pripremati ga za dolazak Božjeg Pomazanika tj Mesije. No narod je umjesto skrbi, dobre paše i čiste vode, postao dobar izvor prihoda svojim pastirima. Pastiri su imali veoma dobru skrb od strane svojih ovaca, šišali su ih i previše i stavljali toliko tereta koliko nisu mogli podijeti. Kad se Mesija pojavio, narvano da ga narod nije prepoznao i naravo da su nazovi pastiri bili ugroženi te smišljali kako se riješiti ovoga koji opaslno ljulja čamac.

Isus je vidio pravo stanje naroda i sažalio se. Njegova je sućut bila stvarna, konkretna i kreativna. Poučavao je narod. Starozavjetna mudrost kaže da narod bez znanja pada u ropstvo. Govorio je s autoritetom, pokazivao razliku između slova i duha zakona, otvarao im je duhovne oči. Propovijedao je Radosnu vijest o Kraljevstvu koje se temelji na sasvim drugačinim načelima i vrijedostima i poticao narod da donese odluku i prihvati Božje Kraljevstvo. I na koncu je praktično zasukao rukave, sišao među narod i liječio slabosti i bolesti. Podizao je ljude na noge i vraćao im dostojanstvo i život.

Budući je realna situacija loša, Isus zaključuje kako treba Boga moliti da izvede više poslenika koji će sličiti Kristu. Dao Bog da ta molitva bude i naša molitva pa da se dogodi čudo te se smanji drastična razlika između deklarativnog i stvarnog kršćanstva. Bogu na slavu i svim ljudima na korist i blagoslov.

Kažu da se drvo pozna po plodovima. Vjerojatno se već pozna po korjenu i lišću, ali kad donese plod, onda i neupućeni stčovjek  zna o kakvom se drvetu radi. Konačno, plodovi su ono što nas zanima jer nam koristi za hranu i okrijepu. Berba i žetva najbolje je vrijeme u godini, a možda i vrijeme da dignemo pogled sa plodova koje ovih dana beremo s naših voćki k nekim drugim, za život jednako važnim, plodovima.

Apostol Pavao crkvi u Galaciji takve nabraja i zove ih plodovima Duha. To su, veli, ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost. Za njih, veli, ne treba zakon, jer se u njima ne može pretjerati. Svojedobno, Beatlesi su pjevali da je ljubav sve što ti treba, ali Pavlov je pristup sveobuhvatniji. Svi nam ovi plodovi trebaju za život – ljubav jer nas netko stavlja ispred sebe i brine naše brige i prije no što smo ih svjesni. Pa i mir, to  blaženo stanje kad nas ne okružuje kaos i strah. I radost nam treba – život s vedrim pogledom na sve stvari, svijest o malim divotama. Što bi bez blagosti i dobrote? I koliko je jednostavniji život, ako znamo da je osoba s kojom poslujemo ili živimo, vjerna? Krotkost i uzdržljivost nisu baš na cijeni u suvremenom društvu gdje vladaju prodorni i sebični, ali ako promislimo bismo li radije šefa koji zna svoje granice, kontrolira se i uzima u obzir bolje pa makar i tuđe prijedloge ili arogantnog neznalicu čija uvijek mora biti zadnja, pa makar sve otišlo u propast? I čiji će posao napredovati? 

Ako smo dakle zaključili da su ovi Pavlovi dobri, pa čak i nezaobilazni plodovi za hranu ljudskog društva koje želi živjeti – sljedeće je pitanje: Kako ih uzgajati? Apostol smatra kako oni nisu djela, pa ih se ne uokviruje i propisuje zakonima. Ljubav, strpljivost i uzdržljivost se ne mogu narediti niti se može stvoriti radost, vjernost i dobrota. Oni plod Božjega Duha. Bog koji je ljubav i naš mir, koji je dobar, strpljiv i blag, stavio je u svijet sjeme svojih plodova. Za njihov je rast potrebno prijemljivo tlo i dobre okolnosti – Isus će reći  u usporedbi o Sijaču – da je to tlo ljudsko srce koje voljno prima Boga u vjeri.  Doista, nema mira bez povjerenja da Bog drži naš život. I prava je dobrota nemoguća bez vjere da nam velikodušnost prema drugima neće naštetiti jer se Bog brine da i mi budemo zbrinuti.Svi su plodovi, koje Pavao naziva plodovima Duha – s veliko D – uvjetovani djelotvornom vjerom u Boga. Mi pak smo tlo u koje je Bog položio sjeme tog prekrasnog ploda. Na nama je da odlučimo - kao u ekperimentu iz Prirode i društva – hoćemo li zaboravit gajiti to sjeme, prekriti ga loncem sebičnosti i tako ga ubiti, ili ćemo dozvoliti Božjem sjemenu da raste u nama i donosi blagoslov i okrepu svijetu.

Gajiti plodove Duha možemo odmah danas u prilikama koje nam stanu na put – budimo krotki, odreknimo se nasilja s kojim možemo donositi odluke u svoju korist, na primjer, i u vjeri učinimo ono što je pravedno. Učinimo korak ljubavi umjesto da čekamo da se ljubi nas. Budimo ljubazni, kad se na nas otresu. Iskoristimo priliku da ne dodajemo svoje ulje na vatru prepirki i nemira. Prilike su bezbrojne.

Kažu da se drvo pozna po plodovima. Vjerojatno se već pozna po korjenu i lišću, ali kad donese plod, onda i neupućeni stčovjek  zna o kakvom se drvetu radi. Konačno, plodovi su ono što nas zanima jer nam koristi za hranu i okrijepu. Berba i žetva najbolje je vrijeme u godini, a možda i vrijeme da dignemo pogled sa plodova koje ovih dana beremo s naših voćki k nekim drugim, za život jednako važnim, plodovima.

Apostol Pavao crkvi u Galaciji takve nabraja i zove ih plodovima Duha. To su, veli, ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost. Za njih, veli, ne treba zakon, jer se u njima ne može pretjerati. Svojedobno, Beatlesi su pjevali da je ljubav sve što ti treba, ali Pavlov je pristup sveobuhvatniji. Svi nam ovi plodovi trebaju za život – ljubav jer nas netko stavlja ispred sebe i brine naše brige i prije no što smo ih svjesni. Pa i mir, to  blaženo stanje kad nas ne okružuje kaos i strah. I radost nam treba – život s vedrim pogledom na sve stvari, svijest o malim divotama. Što bi bez blagosti i dobrote? I koliko je jednostavniji život, ako znamo da je osoba s kojom poslujemo ili živimo, vjerna? Krotkost i uzdržljivost nisu baš na cijeni u suvremenom društvu gdje vladaju prodorni i sebični, ali ako promislimo bismo li radije šefa koji zna svoje granice, kontrolira se i uzima u obzir bolje pa makar i tuđe prijedloge ili arogantnog neznalicu čija uvijek mora biti zadnja, pa makar sve otišlo u propast? I čiji će posao napredovati? 

Ako smo dakle zaključili da su ovi Pavlovi dobri, pa čak i nezaobilazni plodovi za hranu ljudskog društva koje želi živjeti – sljedeće je pitanje: Kako ih uzgajati? Apostol smatra kako oni nisu djela, pa ih se ne uokviruje i propisuje zakonima. Ljubav, strpljivost i uzdržljivost se ne mogu narediti niti se može stvoriti radost, vjernost i dobrota. Oni plod Božjega Duha. Bog koji je ljubav i naš mir, koji je dobar, strpljiv i blag, stavio je u svijet sjeme svojih plodova. Za njihov je rast potrebno prijemljivo tlo i dobre okolnosti – Isus će reći  u usporedbi o Sijaču – da je to tlo ljudsko srce koje voljno prima Boga u vjeri.  Doista, nema mira bez povjerenja da Bog drži naš život. I prava je dobrota nemoguća bez vjere da nam velikodušnost prema drugima neće naštetiti jer se Bog brine da i mi budemo zbrinuti.Svi su plodovi, koje Pavao naziva plodovima Duha – s veliko D – uvjetovani djelotvornom vjerom u Boga. Mi pak smo tlo u koje je Bog položio sjeme tog prekrasnog ploda. Na nama je da odlučimo - kao u ekperimentu iz Prirode i društva – hoćemo li zaboravit gajiti to sjeme, prekriti ga loncem sebičnosti i tako ga ubiti, ili ćemo dozvoliti Božjem sjemenu da raste u nama i donosi blagoslov i okrepu svijetu.

Gajiti plodove Duha možemo odmah danas u prilikama koje nam stanu na put – budimo krotki, odreknimo se nasilja s kojim možemo donositi odluke u svoju korist, na primjer, i u vjeri učinimo ono što je pravedno. Učinimo korak ljubavi umjesto da čekamo da se ljubi nas. Budimo ljubazni, kad se na nas otresu. Iskoristimo priliku da ne dodajemo svoje ulje na vatru prepirki i nemira. Prilike su bezbrojne.