Dok su, prema Isusovu naputku, bili okupljeni na molitvi, na svakog od njih je sišao oganj s neba i svi prisutni su mogli svjedočiti po onome što su vidjeli i po riječima koje su slušali o veličanstvenim Božjim djelima, da se nebo spustilo na zemlju. Otada, pa sve do naših dana kršćani s nostalgijom gledaju na taj dan i mnogi mole da se tako nešto ponovi i u naše vrijeme. Koliki su tijekom vremena žarko molili da se takva izvanredna manifestacija Božje prisutnosti dogodi i danas. No, koliko se god radovali rođenju djeteta i slavili rođendane ipak od odrasle osobe očekujemo postignuće nekih drugih vrijednosti.
Starozavjetni prorok Izaija u 11. poglavlju svoje knjige kaže:
 
Isklijat će mladica iz panja
Jišajeva,
izdanak će izbit'
iz njegova korijena.
Na njemu će duh Jahvin počivat',
duh mudrosti i umnosti,
duh savjeta i jakosti,
duh znanja i straha Gospodnjeg.
 
U vrijeme kad se Izraelsko kraljevstvo ne može pohvaliti vladavinom prava, prorok naviješta dolazak pravednog kralja. Božji Duh i pravednost su u uskoj vezi. Taj će kralj iz Jišajeva doma, bitno, biti čovjek Duha. Sve ono što će činiti i govoriti bit će obilježeno snagom i uvidom Duha.
Spomen na Dan pedesetnice kad je na okupljene sišao Duh, hoće nam reći da Crkva jest i uvijek mora ostati duhovna tvorevina. Uz svo razumijevanje za organizacijskim i drugim zahtjevima, Duh mora ostati ona temeljna stvarnost na kojoj se sve gradi. Mislim da ne moram navoditi sve one biblijske tekstove koji o tome govore.

Zašto je Duh dan? Da bi Crkva u njegovoj sili mogla naviještati Radosnu vijest. 'Primit ćete snagu kad Duh Sveti dođe na vas i postat ćete mi svjedoci...' (Djela 1.8).  Ali Isusa ne svjedoče kao 'izvan sebe', već za razliku od svjedoka koji na sudu svjedoče o, primjerice prometnoj nesreći kojoj su prisustvovali, Isusovi svjedoci moraju imati zajedničku priču s njim. Bez Duha Kristovog čovjek ne može biti svjedok Kristov. To znači: Duh Isusov je tu da nas ujedini i suobliči Isusu u njegovu odnosu prema Bogu i ljudima. Isusov je Duh poticatelj dobrih odnosa čovjeka s Bogom i ljudi međusobno.

Kako to Duh obnavlja naše odnose? On nas: Čini otvorenima prema ljudima kojima smo okruženi. Dobar pokazatelj a netko ima Isusovog Duha je otvorenost za drugoga. Čini to tako što nas lišava: ravnodušnosti, straha i neprijateljstva. Duh nas osposobljava za praštanje / traženje oprosta. Nepraštanje nalikuje lancu s velikom kuglom privezanom za nogu zatvorenika koji je time onemogućen u bijegu.

Živeći uvijek u istim okolnostima lako upadnemo u kolotečinu istog razmišljanja. Učini nam se da je cijeli svijet sadržan u onim ljudima na koje smo navikli, da su svi putovi ovoga svijeta naš put do posla i natrag... Uspostavi se obrazac po kojemu razmišljamo i uskoro više ne vidimo dalje od svog dvorišta.
Nove okolnosti, nove knjige, novi ljudi mogu nas navesti da se naš duh provjetri. Budući da svi nismo u mogućnosti proputovati svijet i upoznati barem nešto od duhovnih iskustava drugih, dopustite mi jedan mali savjet: promijenite sredinu u kojoj se Bogu molite na neko vrijeme. Možda u gradu / mjestu gdje živite  postoje i druge vjerničke zajednice. Posjetite ih i poslušajte druge propovjednike, upoznajte druge ljude, običaje i tradicije. Pročitajte neke druge knjige. Zar svijet uskoro ne postane premalen kad smo izloženi samo jednom obliku duhovnosti? Što je s ljudskim iskustvima u drugim 'dvorištima'? Kakav je roštilj kod njih? Kakav je njihov duhovni meni? Znat ćete tada na drugi način cijeniti ono što imate. Bit ćete obogaćeni i onim za što niste ni znali da postoji.

Tamo gdje Duh puše tamo su ljudi otvoreni za sve ono što im se nađe na putu. Vođeni Duhom ne mogu zalutati.

Dok smo se u studenom prošle godine vozili kroz Bet Šemeš, grad u Izraelu u koji je došao Kovčeg Saveza nakon što je neko vrijeme proveo kod Filistejaca, gledali smo u subotnje predvečerje cijele obitelji ortodoksnih Židova kako se polako pješice približavaju lokalnoj sinagogi. Svi svečano obučeni, muškarci s onim velikim šeširima i uvojcima kose koje im se preko uha spuštaju na ramena, žene i djevojčice u svečanim opravama. Šabat se primiče kraju i valja to obilježiti zajedničkom molitvom i čitanjem Tore.

Dok je Učitelj hodio ovom zemljom i on je jedne subote krenuo u sinagogu. Bilo je to u Nazaretu. Teško je opisati oduševljenje s kojim su ga okupljeni dočekali. A tek njegove riječi! Evanđelje svjedoči da su mu svi odobravali i divili se milosnim riječima koje su izlazile iz njegovih usta. Ima li ljepše slike: okupljeno bogobojazno mnoštvo a posred njih Učitelj čije riječi izazivaju divljenje?

No sljedeća slika nije ni malo nalik ovoj. Tu istu skupinu ljudi nalazimo na rubu litice na kojoj je izgrađen njihov grad, ovaj put s povicima mržnje na njihovim usnama, zasukanih rukava na rukama koje su spremne Učitelja strmoglaviti niz liticu. Što se to dogodilo u sat vremena da se bogobojazni ljudi prometnu u potencijalne ubojice?

Učitelj je rekao riječ koju nisu htjeli čuti. Nisu na nju bili spremni. Razumijemo ih jer nitko od nas ne blista od sreće kad čuje ono što mu nije po volji. Što im je rekao? Rekao im je da je od svih udovica u Izraelu Ilija bio poslan jednoj strankinji i da nijedan gubavac u Izraelu nije bio izliječen, već je blagodat izlječenja doživio vojskovođa neprijateljske vojske. Rekao im je zapravo ovo: Bog u koga vjerujete i kojemu se klanjate nije Bog Židova, već Bog svemira. Bog svih ljudi. Petru je trebalo puno vremena da mogne izustiti: 'Uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego je u svakome narodu onaj tko ga se boji i čini pravdu Njemu prihvatljiv' (Djela 10.34,35).

Neka Učitelj koji po svojoj riječi svake nedjelje dolazi među nas, okupljene u njegovo ime, naiđe na narod kojega neće ljutiti njegova širina. Neka naiđe na narod koji će milosrđe koje je doživio biti spreman protegnuti i na one koji su još daleko. Neka u bogoslužbenom prostoru Uskrsli vidi da nema 'vrata i prozora', da Duh slobodno puše gdje god hoće. Iskazati dobrodošlicu Učitelju je uvijek riskantno jer nas nikad neće ostaviti u zadovoljstvu postignutim. Tražit će uvijek više, otvarati uvijek nove horizonte. Blago spremnima na to, njihova je spoznaja beskonačnosti.

U Evanđelju po Ivanu 5. poglavlju, nalazimo sljedeći događaj: Nakon toga bijaše židovski blagdan pa Isus uziđe u Jeruzaelm. U Jeruzalemu se kod Ovčjih vrata nalazi kupalište koje se hebrejski zove Bethzatha, a ima pet trijemova. U njima je ležalo mnoštvo blesnika – slijepih, hromih, paraliziranih.
Bijaše ondje neki čovjek koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina. Kad ga Isus opazi gdje leži i kada dozna da je već dugo u tome stanju, kaže mu: «Želiš li ozdraviti?» Odgovori mu bolesnik: «Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe.» Kaže mu Isus: «Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!» Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda. Toga dana bijaše Šabat.

Ovaj je čudesni događaj treće znamenje Isusova božanstva u Ivanovom Evanđelju. Dosad je Isus u Kani kroz pretvaranje vode u vino pokazao da može promijeniti bit stvari, i još je u Galileji pokazao da ne mora biti osobno nazočan, da bi iscijelio sina kraljeva službenika. Ovo treće znamenje posebno je važno za suvremenike opterećene psihološkim raščlanjivanjima prošlosti – jer je Isus vladar nad ljudskom sudbinom, a ne samo nad biti stvari i nad prostorom.

Ivan pokazuje kako Isus obilazi ljekovito kupalište u kome su mnogi slijepi, hromi i uzeti. Sve od reda ljudi koji si sami ne mogu pomoći. Odjednom nestaje to mnoštvo i Ivan se usredotočuje na bolesnika na koga je pao Isusov pogled. Ne precizira je li bio slijep, hrom ili paraliziran (iako teolozi zbog učestalosti glagola 'hodati' naslućuju hromost) On samo upućuje na to da njegovo jadno stanje traje dugih 38 godina.

Isus čovjeku postavlja naizgled nepotrebno pitanje: Želiš li ozdraviti? Zato je odgovor više objašnjenje nego potvrda. Čovjek navodi razloge zašto je još uvijek bolestan: Sam sam, nemam nikoga a sam ne mogu rješiti svoj problem Uz to, okolnosti su nemoguće – prespor sam da bi reagirao kad treba ući u vodu. Zatim, tu su drugi – da nema njih koji prije mene ulaze jer imaju protekciju,  već sam mogao biti izlječen.

Podsjeća me to na naše životne paralize koje često traju godinama i na naše izgovore zašto ne izlazimo iz tog  stanja: sami smo, nemamo nikoga tko bi nam pomogao. Okolnosti su protiv nas – nismo dovoljno brzi i snalažljivi. I konačno, tu su oni drugi, brži. I tako trideset osam godina sjedimo slijepi u svom vlastitom mraku, vučemo se hromi od prošlosti. Paralizirani smo i nema pravoga života za nas. Psiholozi nam ne pomažu. kad potvrđuju naše sumnje u porijeklo tog mučnog stanja  – odmalena smo zlostavljani, doživjeli smo previše nepravde, pretrpjeli previše trauma, smrti i bolesti. Dijagnoza malo koristi. Potrebno je čudo koje mijenja usud.

Čovjeku koji je bolovao 38 godina čudo se dogodilo kad se na nj spustio Isusov božanski pogled. Moćna je riječ nadvladala zlu sudbinu. «Ustani, uzmi svoju postelju i živi!» naredba je koju prima sa snagom da to i učini. I bijaše šabat taj dan, kaže tekst – Šabat znači mir, iskupljenje, spas i odmor.

Isus ne dijeli umne konstrukcije koje možemo i ne moramo vjerovati. On spušta svoj pogled na nas, poziva nas da ustanemo i daje snagu da nadiđemo paralizu prošlosti. I danas govori: «Dođite k meni svi koji ste umorni i natovareni i ja ću vam dati odmora.»

U svome Evanđelju, u četvrtom poglavlju, Ivan nam predstavlja prvog pravog vjernika - jednu ženu, po naciji prezrenu Samarjanku, po moralu raspuštenicu. Teško se s njom identificirati. Ipak, Ivan kroz njezinu priču opisuje djelotvoran iscjeljujć susret Boga i čovjeka. Evo kako ide taj događaj:

Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4 Evanđelist Ivan piše u 12 poglavlju svoga evanđelja: «Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti. Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: 'Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i radala siromasima?' ... Nato Isus odvrati: 'Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa!'»

Događaj o Lazarovom uskrsnuću u 11. poglavlju istog tog evanđelja treba čitati zajedno s našim odlomkom o Pomazanju u Betaniji (Ivan 12, 1-11) kao jednu cjelinu. Prije no što će izvijestiti o Lazarovom uskrsnuću i frustraciji koja je zbog toga zadesila njegove sestre, Martu i Mariju, evanđelist već upozorava čitatelje da je senzacija Lazarovog uskrsnuća sporedna za ono što kani reći. Lazarovo je uskrsnuće samo predslika istinskog božanskog, spasenjskog događaja u Kristu. Događaj koji je traumatičan za Mariju i Martu samo je posljednji i najveći znak od sedam koji u evanđelju moćno otkrivaju da je Isus Mesija i Bog u koga treba vjerovati. On vlada i nad smrću.

Zašto je onda ovdje Marija iz Betanije tako važna da Ivan i uvodi i završava priču o Lazaru s njom? Jednostavno zato jer Ivan Marijinu vjeru ovdje postavlja kao primjer prave vjere u Krista. To je vjera koja razumije da se stvari, pa i one najgore, ne događaju samo zbog pojedinca, kako to mi doživljavamo. Tipično je ljudsko pitanje u susretu s teškoćama, bolešću i smrću: «Zašto se to baš meni događa?» Pa i vjernici najčešće tješe jedni druge: «Gospodin te sigurno nešto želi poučiti.» Ili se kore: «Nešto si skrivio, kad te to stiglo!»

Volim kad mi je auto čist. Ono što ne volim je kad mi netko pokušava na silu oprati čistu šoferšajbu. Ne sjećam se više gdje je to bilo, ali znam da sam stao na nekom parkiralištu i već se od nekud pojavio dječak s bocom vode i priborom za čišćenje prozora. Inzistirao je da mi opere šoferšajbu za par kuna. Rekao sam da ne treba jer mi je auto čist. Nije odustajao: „daj mi da ti operem prozor, moram nešto zaraditi!“. Ostao sam neumoljiv i danas mi je žao zbog toga. Nisam mu pružio priliku da svojim radom dođe do par kuna, ali nisam zaboravio tu rečenicu i njegovu odlučnost. Rad, i pogotovo dobro obavljen posao nas afirmira i stvara osjećaj zadovoljstva i samopouzdanja, a nezaposlenost je prvi korak u depresiju, osjećaj besmisla i očaja.