Kažu da se drvo pozna po plodovima. Vjerojatno se već pozna po korjenu i lišću, ali kad donese plod, onda i neupućeni stčovjek zna o kakvom se drvetu radi. Konačno, plodovi su ono što nas zanima jer nam koristi za hranu i okrijepu. Berba i žetva najbolje je vrijeme u godini, a možda i vrijeme da dignemo pogled sa plodova koje ovih dana beremo s naših voćki k nekim drugim, za život jednako važnim, plodovima.
Apostol Pavao crkvi u Galaciji takve nabraja i zove ih plodovima Duha. To su, veli, ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost. Za njih, veli, ne treba zakon, jer se u njima ne može pretjerati. Svojedobno, Beatlesi su pjevali da je ljubav sve što ti treba, ali Pavlov je pristup sveobuhvatniji. Svi nam ovi plodovi trebaju za život – ljubav jer nas netko stavlja ispred sebe i brine naše brige i prije no što smo ih svjesni. Pa i mir, to blaženo stanje kad nas ne okružuje kaos i strah. I radost nam treba – život s vedrim pogledom na sve stvari, svijest o malim divotama. Što bi bez blagosti i dobrote? I koliko je jednostavniji život, ako znamo da je osoba s kojom poslujemo ili živimo, vjerna? Krotkost i uzdržljivost nisu baš na cijeni u suvremenom društvu gdje vladaju prodorni i sebični, ali ako promislimo bismo li radije šefa koji zna svoje granice, kontrolira se i uzima u obzir bolje pa makar i tuđe prijedloge ili arogantnog neznalicu čija uvijek mora biti zadnja, pa makar sve otišlo u propast? I čiji će posao napredovati?
Ako smo dakle zaključili da su ovi Pavlovi dobri, pa čak i nezaobilazni plodovi za hranu ljudskog društva koje želi živjeti – sljedeće je pitanje: Kako ih uzgajati? Apostol smatra kako oni nisu djela, pa ih se ne uokviruje i propisuje zakonima. Ljubav, strpljivost i uzdržljivost se ne mogu narediti niti se može stvoriti radost, vjernost i dobrota. Oni plod Božjega Duha. Bog koji je ljubav i naš mir, koji je dobar, strpljiv i blag, stavio je u svijet sjeme svojih plodova. Za njihov je rast potrebno prijemljivo tlo i dobre okolnosti – Isus će reći u usporedbi o Sijaču – da je to tlo ljudsko srce koje voljno prima Boga u vjeri. Doista, nema mira bez povjerenja da Bog drži naš život. I prava je dobrota nemoguća bez vjere da nam velikodušnost prema drugima neće naštetiti jer se Bog brine da i mi budemo zbrinuti.Svi su plodovi, koje Pavao naziva plodovima Duha – s veliko D – uvjetovani djelotvornom vjerom u Boga. Mi pak smo tlo u koje je Bog položio sjeme tog prekrasnog ploda. Na nama je da odlučimo - kao u ekperimentu iz Prirode i društva – hoćemo li zaboravit gajiti to sjeme, prekriti ga loncem sebičnosti i tako ga ubiti, ili ćemo dozvoliti Božjem sjemenu da raste u nama i donosi blagoslov i okrepu svijetu.
Gajiti plodove Duha možemo odmah danas u prilikama koje nam stanu na put – budimo krotki, odreknimo se nasilja s kojim možemo donositi odluke u svoju korist, na primjer, i u vjeri učinimo ono što je pravedno. Učinimo korak ljubavi umjesto da čekamo da se ljubi nas. Budimo ljubazni, kad se na nas otresu. Iskoristimo priliku da ne dodajemo svoje ulje na vatru prepirki i nemira. Prilike su bezbrojne.