Mi kao studenti imamo jednu potrebu, il tu neku buntovnu česticu u sebi, koja nas tjera da tražimo autentičnost. Više manje zato i studiramo. Kad pišemo radove, uvijek se traži od nas da nađemo podatke, da ih verificiramo i potvrdimo fusnotama i slično. Traži se od nas da razmišljamo kritički. Tako se uvijek bunimo protiv stvari koje nisu utemeljene i koje su krive; na primjer, ako znamo da postoje novci koji trebaju biti potrošeni na obrazovanje, nije nam jasno zašto se ne koriste u tu svrhu? Ili, zašto tete u referadi, ako im je to poso, odbijaju raditi taj poso?
U kritičkom bih duhu htjela da razmislimo i o Božiću. Nešto što je ostavilo takav trag u povijesti, da se već 2000 godina svake godine spominje i slavi, zaslužuje da se provjeri u čemu je, zapravo, stvar. S obzirom na ono što vidimo pravi Božić znači mnogo svjetla, šarenih lampica, poklona, hrane, zabava, božićnica, božićnih pjesama, još malo hrane, pa su tu i vijenci, svijeće, čokoladice iz adventnog kalendara, čestitke, toplina i obitelj i naravno hrana.
Ali ako bi išli po toj logici, mogli bi smatrati kako je Božić nastao prije otprilike dvadesetak godina kad je sve to uzelo maha. Nije moguće da je stvar u lampicama jer, očito, za vrijeme prvog Božića toga nije bilo. Nije stvar u poklonima, jer je ta priča došla, kasnije krajem 3 stoljeća s Nikolom iz Mire, aka/tzv Sv. Nikola. Vjerujem da nije stvar ni u hrani, jednostavno jer tad nisu imali set noževa od inoks čelika, besplatni set lonaca i tomu slično. Najbolji način za provjerit zašto postoji neka tradicija, pogotovo tako duga tradicija, jest otići na sam izvor.
A priča ide nekako ovako: jednu večer, zimsku, Djed Božićnjak je došao sa sobovima i dao svima poklone, svijećice i hranu. Ne ide tako... s obzirom da naša istraga treba krenut od početka, trebamo se vratit na prvu božićnu priču koja je zapisanu u Novom zavjetu. I priča ide ovako nekako (Lk 2:1-20):
Imamo cara Augusta - Gaj Julije Oktavijan, August, punim imenom, koje mu je dao rimski senat 27. godine kad je postao car. 'August' je bio božanski naslov za osobu koja je utemeljila Rimsko carstvo, okončala ratove, donjela mir. U Maloj Aziji, u gradu Prieni, pronađen je oltar u njegovu čast koji ga slavi kao spasitelja svijeta, a njegov rođendan se nazivao se početkom novog doba.
Zatim, imamo Betlehem. Devet i pol kilometara (negdje oko sat i pol šetnje) udaljen od Jeruzalema koji je bio kraljevski grad, središte židovske religije. U 6. st. pr. Kr., kad su Izraelci odvedeni u babilonsko sužanjstvo, Nabukodonozor je razorio Jeruzalem. Herod Veliki (37. – 4.) ga obnavlja, gradi citadele, palače, amfiteatre, akvadukte... Betlehem, s druge strane, bio je neutvrđeno mjestašce s oko 100 stanovnika.
Likovi u priči su: Marija, vrlo mlada djevojka, trudna. Josip, Marijnin zaručnik. Zaručen za trudnu djevojku... nije bilo najzgodnije u ono vrijeme. Nalaze se u štali. Na www.stablemaker.com možete vidjeti današnju standardnu viziju štale. Vjerojatno je u ono vrijeme bila nešto gora. Vrlo vjerojatno je u njoj bilo mračno, vlažno i smrdilo je.
I onda još imamo pastire. Pastiri u ono vrijeme nisu bili baš vrh društva. Zapravo ih se smatralo jednakima kockarima, lihvarima, poreznicima i carinicima. Nisu smjeli biti svjedoci u društvenom životu, niti su smjeli slušati poruku u sinagogi ni obavljat obredne rituale – to je za Židove više manje značilo da su pastiri izgubljeni i bez nade u spasenje.
Ta priča se nekako ne poklapa sa današnjom božićnom pričom. Zašto se Isus nije rodio recimo u palači, na nekom dvoru? Imućnim, sređenim roditeljima. Zašto su mu prvi svjedoci bili pastiri, a ne neki dvorski vjerodostojni službenici?
Kad počnemo postavljat ova pitanja, onda dolazimo do odgovora na pitanje 'zašto Božić?'.
Isusovo rođenje nije bio događaj namjenjen moćnicima, vladarima, društvenoj kremi. Bio je namjenjen, kao što piše Luka, 'svemu narodu'. Potlačenima, siromašnima, onima bez nade - za Josipu i Mariji koji su morali putovati iz Nazareta u Betlehem radi nekoga tko je htio više poreznog novca, za pastire koje je društvo smatralo smećem i beznadnim slučajem. Da se Isus rodio u nekoj palači u Jeruzalemu, ta priča ne bi nosila istu poruku. Isus se rodio na marginama društva i događanja, u nezgodnim okolnostima. Bez svjetla, bez bogatstva, hrane i topline, u mraku, nečistoći i smradu – drugim riječima rodio se točno na onom mjestu gdje se svijet nalazi. U Matejevom evanđelju piše 'gle djevica ce zatrudnjeti i roditi sina, nadjenut će mu ime Emanuel – što znači Bog s nama.' Njegovo ime nosi poruku cijele božićne priče i odgovor na naše pitanje.
Božić je postao sredstvo zarade. Masovna histerija. Jedan veliki komercijalni dogadjaj diljem svijeta. Poticaj za trošenje novaca kojeg i tako većina nas nema. Svi se prekrivamo šarenim svjetlima, vijencima, šparenim kuglicama... i zbog svog tog svjetla smo izgubili pravi razlog božićnog događaja. Božić predstavlja trenutak kad se Bog spustio u naš moralni smrad i nečistoću, da bi nam bio dostupan – da bi bio s nama. Danas je to naš alternativni Božić.
U duhu naše intelektualne potrage za autetičnim, htjela bih da napravimo nešto za sebe. Na početku smo spomenuli da je Božić vrijeme kad nitko ne govori istinu – nek danas bude drukčije. Napišite sami sebi čestitku za Božić. Sami sebi, iskrenim željama, u duhu poruke ovog alternativnog Božića.