Umjerenost i razboritost

Umjerenost i razboritost nisu česta pojava, posebnice ljeti i u ranu jesen, kad svaki kraj ima svoje fešte vezane za žetvu i ubiranje plodova. Umjerenost i razboritost su pozitivni pojmovi, čini se samo u rječniku! Običan ih čovjek ponajprije veže uz samostane i isposništvo. Zašto bi se itko normalan suzdržavao kad može uživati u blagodatima i obilju? Zašto bi mislio i štedio, ako si može priuštiti da ne misli i uživa?

Dopustite mi, poštovani čitatelji, da vas ipak izazovem na umjerenost i razboritost – bez obzira na obilje ili nesmotrenosti koje si, realno, možemo dopustiti.

Napominje apostol Pavao svom suradniku Titu u istoimenoj poslanici: «Baš se time očitova milost Božja u svoj spasteljskoj snazi za sve ljude, da nas odgaja da se odrečemo bezbožnosti i svjetskih požuda te živimo umjereno (neki će prijevod reći trijezno), pravedno i pobožno u ovom svijetu, kao ljudi koji iščekuju blaženo ispunjenje nade, naime, pojavu sjaja velikoga Boga, našega Spasitelja, Isusa Krista.» (Tit 2,11-13).

Umjerenost i razboritost – milosni su božanski odgojni ciljevi. Oni donose pravdu u svijetu i spas za sve ljude kako veli Pavao. Nije to neka duhovna fraza iza koje ništa ne stoji. Probajmo samo razmisliti. Danas četvrtina ljudi troši 3 svjetskih resursa i ima neusporedivo veće emisije stakleničnog plina – tj. najviše utječe na uništavanje ozonskog omotača pa tako doprinosi da ionako siromašnim južnim i istočnim svijetom haraju nezapamćene prirodne katastrofe i odnose i ono malo preostalog života. Globalizacija je iznjela na vidjelo ono što nismo vidjeli dok smo sjedili u svojim malim svjetovima u koje bi se neki i danas rado opet vratili, i zabili poput noja glavu u pijesak: Svijet je međuovisan. Kako ja živim svoj život u „Mrduši donjoj“ – utječe na ljude u svijetu – dakle, upravo ono što je apostol već vidio kad piše svom prijatelju. Poslušnost Bogu (tj. pobožnost) potiče nas da živimo svjesni posljedica koje naš život ima na druge pa posredno opet i na nas same!

Zgražavamo se nad stanjem svijeta i uglavnom mislimo da se rješenja nalaze u velikim, svjetskim sustavima i njihovim reformama. Ali sustavi samo iskorištavaju opće stanje u svijetu. Opće pak stanje počinje sa svakim od nas i s onim naoko malim stvarima – hoćemo li u trgovinu nositi ceker ili torbu od prirodnih materijala ili ćemo nesmotreno koristiti jednokratne plastične vrećice koje će se stoljećima vući po zemlji. Hoćemo li se pridružiti ljudima koji ne idu na daleke godišnje odmore, da bi smanjili udio ispušnih plinova, i koji ponovno nalaze odmor u običnom, bliskom okolišu kamo se može otići biciklom. Jesmo li spremni odreći se svoje dobiti tako što ćemo kupovati realno skuplju kavu na primjer, za čiju su berbu radnici bili pošteno plaćeni? Hoćemo li stati s onima koji bojkotiraju jeftinu odjeću za čiju su proizvodnju upregnuta djeca? I hoćemo li se odreći vlastite požude imajući na umu bijedu žena i djevojčica prodanih u roblje jer je njihovu sudbinu odredilo nepravedno i neumjereno trošenje na Zapadu? I ne na kraju, iako se često osjećamo sami bijednima i siromašnima hoćemo li se htjeti vidjeti u pravome svjetlu i usporediti s onima koje bijeda prisiljava da žive s manje od pola dolara na dan? Takvih je odluka tisuću na dan – i traži se da ih odvagnemo razborito te izabremo pravo.

Naša umjerenost i razboritost i u tišini našeg malog života presudno utječu na pravdu u svijetu.