Prorok je u dvojbi: sveto, kažu svećenici, ne posvećuje nesveto, ali zato nesveto opoganjuje sveto (Hagaj 2.12-14). Tako kažu ovlašteni tumači Zakona. Oni koji nisu smjeli dodirivati mrtvaca kako se ne bi onečistili. Onesposobili se za svetu službu.
Znači li to da je snažnije nesveto od svetoga? Ne svjedoči li taj stav o istoj slaboj vjeri iskazanoj u naredbi da se iskorijeni sve narode koji im se nađu na putu u Obećanu zemlju, jer bi mogli poći putem prihvaćanja drugih božanstava? Nisu svoju vjeru u Boga osloboditelja, Boga povijesti, kao slobodni ljudi uspijevali prenijeti na starosjedioce, već je robovska vjera u božanstva zemlje i ratarskih ciklusa postajala dio njihova svjetonazora.
Ostaje li vazda ista paradigma očuvanja svetoga iza sigurnih zidina vlastite religioznosti? Da zemljom nije kročio sin istoga naroda, ali i sin osloboditelja, ne bismo imali razloga vjerovati u mogućnost promjene paradigme, naime da je sveto to koje posvećuje nesveto. Da je snaga svetosti veća od snage nesvetoga, grešnoga, propadljivoga.
Kako nam je to pokazano? Prvo, od deset čuda koje je Učitelj načinio nakon što je završio Propovijed o povjerenju, kako nam ih predstavlja Matej je izlječenja gubavca. Znakovito. On pruža ruku i dodiruje nedodirljivoga. U čemu je čudo? U tome što guba ne prelazi na svetoga, već njegova svetost prelazi na gubavca i on odlazi očišćen s nalogom da se u skladu sa Zakonom 'pokaže svećenicima njima za svjedočanstvo' (Mt 8.1-4).
Što to može značiti (i što to znači) za nas?
Prvo, svetost je primarno pitanje srca a ne toliko obreda. Obred ne posvećuje, već samo podsjeća na sveto. Ali kako do svetosti? Isus je jasan: povjerenjem u Oca (Mt 5-7 tzv. Propovijed na gori). Otvorenim srcem i duhom. Dobra dijela slijede. Obredi također.
Drugo, svetost se prepoznaje po hrabrosti da se 'ispruži ruka', tj. da svetac iskorači u svijet i dotakne ga u njegovoj 'gubavosti'. Tu se traži hagistencija1. Učitelj je to učinio. Kako ta promjena paradigme prolazi nezapaženo za većinu. Ozdravljenje gubavca je samo jedno od mnogih 'čuda', a zapravo je okretanje stranice povijesti. Nova svijest: sveto posvećuje. Svjetlo je jače od tame, istina od laži, nenasilje od nasilja, mir od rata.
Kako se mukotrpno probija taj novum u svijet. Ono što se danas iz vizure New Age duhovnosti kritizira kao prošlo vrijeme i na čije mjesto treba doći duhovnost novoga doba, nije kritika Isusovske duhovnosti nego religijske svijesti koja se nije probila preko demarkacione linije koju je uspostavio Učitelj tim jednostavnim dodirom gubavca. Ta linija, taj kriterij duhovnosti koja oslobađa je Isus Krist sam.
1 Normal 0 false false false Od Hagios – sveto i egzistencija – postojanje: hagistencija