Oglasilo se Nebo jer vapaj se iz boli uzdigao odozdol...
Priđe vrijeme da na svijet, gle, među prah siđe On...
Veličanstven svoj On ostavi dvor...
Iz prostranstva siđe, ponizno, na zemaljsko pokvareno tlo..
On koji od čovjeka jednog, divno, sav ljudski izvede rod...
On, bez kojeg ne pada kiša, ne sijeva i ne tuče grom...
On bez kojeg istinski čisto ne postoji dobro...
Da, On koji jači je no bilo koje zlo...
Da, siđe Onaj koji je vid slijepcima vraćao, hrome i mrtve dizao...
Koji je Sol, Svjetlo, Put, Ljubav, Istina, Život, Sloboda – bio i ostao!
On, kojeg uhvatiše jer ne htjedoše vjerovati
da pred njima stoji potpun čovjek, a i živi Bog...
On, koji stvori i trn i drvo i čavao i te ruke što ga pribiše na brdu
što zove se Golgotom!
Da, On, kojeg ni smrt ni tama zadržati nisu mogle
ni sa svom snagom svojom zlom!
Jer On... On je uskrsnuo!
Da, On koji i danas čini isto...
Koji i danas hoda ovom suznom dolinom
I kuca na vrata tvoga srca ne bi li u nj ušao,
ne bi li grijeh oprostio, ako bi ih odškrinuo...
Ne bi li tko od mrtvih iz praznine ustao...
Samo ako bi Ga srcem zvao...
Učini to, čovječe, prije nego bude kasno...
Prije nego te ponos pobijedi i dokrajči...
Prije nego sav problijediš pa se nad tobom začuje zvon:
Din – don! Din - don!'
Pa, gle, pred Njegov svet i pravedan ti stupiš tron –
tako siromašan, bos i sasvim...sasvim gol...
Koji će tvoj onda biti odgovor?
Koje ćeš Mu to svoje predstaviti dobro
kad te samo jedno bude pitao:
Što si učinio s mojim Sinom?
Što si učinio s mojim najvećim blagom i najvećim Darom...?
Zato, obuci se.. obuci se, čovječe!
Bolje da začuje se nad tobom onaj drugi,
onaj mnogo svečaniji: Din – don! Din – don!