Kamo god se okrenuli, mediji nam nameću ovakva pitanja kao životno bitna: što moram činiti da bih bio bogat, uspješan i lijep? Tjeraju nas da učinimo sve kako bismo postigli te visoke standarde i obećavaju nedodirljivost, spas od života. Ja bih ipak ustvrdio da su ta pitanja, kad bolje razmislimo, zapravo nebitna za spas. Dakle ostaje samo jedno pitanje koje je bitno: Što mi treba činiti da se spasim?
U Djelima apostolskim, u 16. poglavlju, vidimo situaciju u kojoj to pitanje postavlja grubi, priprosti tamničar. Epilog je to priče u kojoj su Pavao, apostol, i njegov suradnik Sila na svom misijskom putu stigli u Filipe, vrlo važnu rimsku koloniju u Makedoniji. Propovijedajući evanđelje stvorila se oko njih mala skupina vjernika, ali je Pavlu svakodnevno na putu prema bogomolji dodijavala neka ropkinja opsjednuta vračanjem. Vikala bi: „Ovi su ljudi sluge najuzvišenijeg Boga; oni vam navješćuju put spasenja.“ Nemamo vremena ovdje objašnjavati zašto je Pavla to smetalo kad je govorila istinu, ali to nije i poanta priče. Bitno je da je činom oslobođenja te žene, Pavao prekinuo biznis njenim gospodarima kojima je pribavljala veliku zaradu. Bijesni na Pavla i Silu predali su ih na sud gdje su bili išibani i bačeni u tamnicu. Tamničar ih je kao opasne kriminalce dodatno okovao u klade.
Pavao i Sila mole u tamnici i molitva se pretvara u pjesmu slave Bogu, a rezultat je potres koji otvara sva vrata tamnice i zatvorenicima spadaju okovi. Tamničar je u očaju jer je naravno mislio kako su svi pobjegli. Nije bilo isprike, čekala ga je smrt, pa je htio sebi presuditi. U trenutku kad je podigao mač povikao je Pavao: „Ne čini sebi nikakva zla jer smo svi ovdje!“ Tad je tek shvatio tamničar da je njegova situacija još mnogo opasnija. Cijelu je stvar pokrenuo Bog u obranu svojih slugu! A on, Tamničar, držao je u zatvoru Božje ljude! Ipak, Pavlov mu usklik daje nadu pa zato postavlja životno pitanje: „Gosopodo, što moram činiti da se spasim?“
Čovjek takvo pitanje ne može postaviti bez svijesti o vlastitoj izgubljenosti i potrebi da iziđe iz mraka. To je trenutak kad čovjek shvaća da ne zna i ne može sam izbaviti svoj život. Ovo pitanje ukazuje na nadu spasenja usprkos svakom nadanju. To nisu pregovori o najboljim uvjetima predaje. Ovaj tamničar ne traži argument za neku intelektualnu raspravu, nije radoznao i ne špekulira već svim srcem traži odgovor na jedno jedino pitanje života i smrti. Ne može se spasiti po vlastitim pravilima ili djelovanjem. Njegove su ga sposobnosti, odnosno nesposobnosti dovele u ovo stanje. Sada netko drugi postavlja uvjete a on ih treba izvršiti.
Dramatičan, neugodan i težak trenutak u tamničarevu životu, razrješava Pavlov odgovor: Vjeruj u Gospodina Isusa, pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom. Kakav veličanstven trenutak koji je svojim svjetlom rastjerao tamu propasti i donio novi život. Sasvim jednostavan ali beskrajno težak uvjet: bezuvjetna vjera u Božje spasenje po Kristu. U moru pitanja koja nam se nameću kao bitna, tamničarevo je pitanje do danas ostalo jedino životno važno pitanje. Kako ćemo se spasiti kad naš život uđe u slijepu ulicu, a ući će svakako prije ili kasnije? Sasvim je jasno da nas izbaviti neće ni uspjeh, ni ljepota ni bogatstvo. Kao i za tamničara, Božja je punuda spasenja u Kristu jedina prava šansa.