Matej nam u svom evanđelju opisuje trenutak kada mu Gospodin Isus osobno upućuje riječi: „Hajde za mnom!“ Bez razmišljanja on ostavlja svoju carinarnicu i kreće za Isusom. U svojoj kući organizira prigodnu feštu na koju poziva svoje prijatelje carinike i ostale grešnike, kako ih etiketira tadašnja farizejska religijska krema, i eto nove provokacije za ćudorednu policiju – Isus sjedi s njima za istim stolom. Sjediti za istim stolom i objedovati značilo je dijeliti zajedništvo sa sustolnicima, u ovom slučaju s onima koji su smatrani obredno „nečistima“, nepodobnima za druženje. Isusov odgovor je jednostavan i otriježnjujuć. „Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: 'Više volim milosrđe nego žrtvu.' Jer ja nisam došao da pozovem pravednike nego grješnike. Isus zapravo odgovara citirajući starozavjetnog proroka Hošeu 6. poglavlje, 6. redak: „Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice.“ To nije jedino mjesto, gdje Matej citira Isusa koji se obraća farizejima tim riječima. Nekoliko poglavlja kasnije ovako govori: „da ste shvatili što znači riječ: 'Više volim milosrđe nego žrtvu', ne biste osudili ovih nedužnih.“
Isus uporno slijedi starozavjetne proroke koji su ljude neumorno pozivali na povratak Bogu i njegovom Savezu. Oni su zdušno upozoravali na lažnu religioznost, na varljiv osjećaj sigurnosti zbog božanskog izbora tog naroda. Proroci su ukazivali na uzaludnost obdržavanja različitih svetkovina, za ljude koji život provode daleko od onoga što predstavlja bit Saveza s Bogom.
25. poglavlje Matjeva evanđelja povezuje sve ovo u cjelinu. Isus govori kako će na apokaliptički Sudnji dan kriterij biti djela milosrđa učinjena zbog vjere u Krista onim najmanjima, gladnima, progonjenima, bolesnima i potlačenima s kojima se Krist osobno identificira. Budući da je Bog ljubav, nema drugog načina da pokažemo kako ga poznajemo, osim djelima ljubavi.
Tamo gdje nedostaje pravog bogoštovlja koje dolazi iz iskrenog i poniznog srca, tamo će biti mnogo religije, mnogo ispraznih izvanjskih činā, ali će nedostajati konkretan iskaz milosrđa. Bojim se da često pravu, božansku ljubav ili „milosrđe“, kako kaže naš biblijski odlomak, reduciramo na skup pravila koja se lako kontroliraju i manipuliraju, što naš tekst naziva „žrtvom“. Muči me što kao deklarirana kršćanska zemlja, mnogo raspravaljamo o manje važnim stvarima i silnu energiju trošimo na površnu, ali uljuljkujuću religioznost. Istovremeno slabo brinemo za male, gladne, bolesne, obespravljene, potlačene, nezaštićene, ostavljene na milost i nemilost bogatih i moćnih.
U svemu tome treba uočiti paradoks. Krist, utemeljitelj kršćanstva nije se dodvoravao velikim i moćnima. On je odabrao stranu i još uvijek se identificira s malima i marginaliziranima. Kao kršćani to ne bismo smjeli zanemariti. Kao kršćansko društvo, trebali bismo se prepustiti izazovu i isprobati ne bi li povratak na milosrđe i djelatnu vjeru bio pravi izlazak iz svekolike krize u kojoj svi grcamo – na ovaj ili onaj način.