A one iziđoše i pobjegoše od groba, jer ih obuze strah i trepet. Nikomu ne rekoše ništa, jer se bojahu... Mk 16,8
Ne mogu ni zamisliti kako su reagirali starješine u Rimu kad su konačno pročitali taj dugo očekivani pisani dokument – prvo evanđelje napisano nakon dugog perioda prepričavanja priča i događaja o Isusu i 'pukog' usmenog svjedočanstva apostola. Kad su stigli na kraj Markove priče po prvi puta vjerojatno su uzvikli u zaprepaštenju: 'Ovo je Isusovo uskrsnuće?! ' Stručnjaci nas, naime, poučavaju da je doista upravo ovaj redak, kad se istraže stari rukopisi po stilu i starini, posljednji redak prvobitnog Markovog 'Evanđelja Isusa Krista'.
‘Nemoguće!’ – ‘Kako to može biti?’ Čujem kako debatiraju starješine i vjerojatno su tada, iz tih stopa, sjeli da isprave ovu Markovu očitu grešku. Naravno, žene su se uplašile – isprva. Ali ti se promijenilo odmah i drugi su učenici vidjeli Isusa živog i vjerovali su i on ih je poslao da svjedoče o USKRSLOM. TO je dobra vijest u toj priči. (I zato postoje jednako stari rukopisi s 'dužim' krajem Markovog evanđelja).
No, dozvolite mi da ponovno otvorim Markov slučaj jer mi se čini da se doista ima što naučiti iz onoga što je Marko sam svojim evanđeljem želio postići u svojoj crkvi u Rimu vjerojatno, u šezdesetima prvog stoljeća.
Tko god čita Markovo evanđelje i malo pobliže prati reakcije učenika taj će primijetiti da nešto smrdi iz tog pravca. Markovi učenici nisu ni izbliza heroji kakve bi čovjek želio za očeve nacije ili crkve. Naprotiv, prilično su spori razumijeti i ono što im je pred nosom. Oni gledaju Isusa kako čini čuda svake vrste sve do toga da je iz mrtvih digao Jairovu kćer (5, 21-43). Onda čak i sami mogu isprobati neka čudesa u Isusovo ime (6, 7-30) i gle, ona se događaju, ali kad ih Isus pozove da nahrane 5000 (6, 34-44) njihov je odgovor: 'Žao nam je, Isuse, ali znaš li ti koliko to košta?' Tako Isus mora ponoviti lekciju za njih i ponovno ih iznenaditi. I ostaviti ih svakoga s jednom punom košarom hrane kao dokaz da se i bez novaca može! I čovjek bi pomislio da su sad makar naučili lekciju, ali samo dva poglavlja dalje, kad Isus pred njih stavlja isti izazov (manji zapravo jer se radi o samo 4000 ljudi) vidi se da ništa nisu naučili (8, 2-4). Učenici se ponašaju kao da još nikad nisu vidjeli Isusa kako čini čuda. I tako Isus opet zavrće rukave i opet ponavalja lekciju... Čitaš Marka i to se stalno ponavlja s učenicima sve dok te ne uvuče u priču i ne počneš prigovarati: 'Hajde, dečki, jeste li to konačno skužili? Pa Mesija je s vama! Vjerujte! Koliko vam još čuda treba, da shvatite?' No, Markovi učenici ne shvaćaju. Do kraja. Čak ni onda kad im se ukaže uskrsli. Depresivno.
No, zamislimo se. Veliko i neprikladno finale Markovog evanđelja uopće nije o učenicima. Uvijek je Marko prije svega na umu imao svoje čitatelje, tj. crkvu zbog koje je evanđelje zapisano. Marko je zapisao dobru vijest o Isusu, ali tragično, ljudi tu dobru vijest uvijek teško vide. Čak i onda kad čitajući kritiziraju nevjeru učenika, Markovi čitatelji ne vide udicu na koju su se upecali, pitanje koje zapravo Marko postavlja njima: I ti si čitatelju sreo Isusa. I ti si vidio njegova čuda, pa čak i njegovo uskrsnuće. Što je s tobom? Jesi li ti malo potresen i malo zadivljen i u strahu na trenutak stojiš pred Bogom na dan Uskrsa. Ali onda se odvraćaš u strahu od svakodnevice i ostaješ nijem u susretu s potrebom svijeta – njegovom boli i patnjom i smrću, ondje gdje bi Isus lako ispružio svoju ruku i donio iscjeljenje i život. Hoćeš li iskoračiti u vjeri? Hoćeš li vjerovati da postoje i veće stvari koje Bog može učiniti od ovih koje si vidio dosad?
Uskrs ima nevjerojatno velik potencijal da nemoguće učini mogućim – u svakom području ljudskog života. Ako to nije dobra vijest, ne znam što je! Apostol je rekao Efežanima: Molim Boga da vam otvori oči vašega srca tako da mognete vidjeti silu Kristova uskrsnuća (Ef 1). Ako je smrt nadvladana – što bi još mogao biti problem?
Sretan nam Uskrs sa željom da ne budemo u strahu i nijemu, nego da računamo s Božjim blaženim darom u Isusu, gdje god se za to ukaže prigoda i da u njegovo ime djelujemo.