Budući da mnogi kršćani vole simplificirane doktrine, sve više ljudi s pravom spočitava kršćanima boga koji kao da je pao na glavu. „Zar vaš Bog stvarno veli: 'Uvrijedili ste me. Ne mogu to gledati. Evo vam sad moj sin, pa ga ubijte. Tek onda ću vam moći oprostiti!?'“ Stvari dakako nisu tako crno-bijele. Zadiru u sve pore ljudskoga postojanja i napose postojanja zla i njegovog utjecaja u svijetu. Ako Bog nije samo svemoćan i ljubav, nego istovremeno i istinit i svet i onaj koji respektira slobodnu volju ljudi, onda nakon ljudskog grijeha postoji samo jedan način da se obnovi odnos s ljudima, a to je kroz njegovu patnju i smrt. Kad Krist umire na križu, Bog umire.

Ja nisam Charlie ali, čvrsto stojim na biblijskom zahtjevu za poštivanjem svakog života. Strašno je i za svaku osudu kad bude brutalno ubijeno dvanaest novinara. Pa ipak ne mogu se identificirati s časopisom koji često prelazi i granice satire i kroči u beskrupulozno i neodgovorno vrijeđanje svega što je nekom drugom sveto. Ja jesam za slobodu govora, ali nisam naivan: većina ljudi u svijetu nema privilegiju da se njihov glas čuje kad ih se i zlostavlja, obespravljuje, ismijava i ubija. Oni ne pripadaju privilegiranom krugu medijske elite i zapadni se visoki političari ne pojavljuju u njihovom selu s banerima na kojima piše: Svi smo mi djevojčice iz Chiboka,“ niti se javno ni blizu ne zgražavaju nad strašnim masakrom u Bagi i Doron Bagi u Nigeriji, gdje je gotovo istovremeno s francuskim novinarima poginulo oko dvije tisuće ljudi. Taj je masakr ostao medijski i politički neinteresantan. 

U Bibliji  nalazimo poučnu životnu priču o proroku Joni, jednom od takozvanih, malih proroka. 

Jona je od Boga dobio nesvakidašnju zadaću: trebao je otići u Ninivu, prijestolnicu tada najmoćnijeg Asirskog carstva i najveći  grad tadašnjeg svijeta, i najaviti propast grada. Jona se najprije  probao izvući od zadaće. Pobjegao je  u suprotnom smjeru, ali je  na koncu, nakon različitih peripetija ipak završio  na ulicama Ninive, među ljudima koje nije volio i prema kojima je gajio snažne predrasude i netrpeljivost. Nevoljko je prenosio poruku koju je dobio od Boga: Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena! To je sve što je imao reći. Nakon toga je otišao iz grada, sjeo na proplanak i očekivao rasplet. Dok je čekao, dogodile su se dvije stvari: Neočekivano, i na tako šturu propovijed Ninivljani su se pokajali zbog svojih grijeha. Povjerovali su Bogu, i proglasili post kao izraz svog pokajanja. Bog im se smilovao i poštedio grad. Spašeno je oko 120 000 života. 

Nepremostiv je put od čovjeka do Boga jer se radi o beskonačno različitim sferama postojanja. Lijepo je to opisao njemački teolog Rudolf Bultmann, tumačeći Ivanovo evanđelje: „Bog ne pripada svijetu, niti je on svijet u cijelosti; Nego, on stoji nasuprot svijetu. Svijet je stvoren od Boga po Božjoj riječi. Čovjek i Bog udaljeni su kao što je Stvoritelj udaljen od stvorenja“. Kad o tome promislimo, doista je čudno da ljudi uglavnom drže da se vlastitim naporima mogu popeti u Božje nebo. Svaka religija prije ili kasnije izgubi perspekitvu i zagubi se u idejama da djela spasavaju. I dok je točno da ljudi neba oko sebe šire blagoslov neba, etikom se ne postiže blaženstvo. Ono dolazi kroz vjeru da je Bog nadamnom i da je dostojan mojega potpunog predanja.

Knjiga Otkrivenja je posebna knjiga. Mnogi su obuzeti njezinim apokaliptičnim stilom i žanrom jer apokalipsa intrigira ljude. Svi smo znatiželjni što će nam donijeti sutra ili prekosutra. Ne moram reći kako je to za mnoge zamka jer svaki biblijski žanr ima svoj ključ odnosno principe tumačenja i ako se oni ne poznaju i ne poštuju svašta se krivo može iščitati ili učitati u Riječ Božju. Ivan apostol piše knjigu otkrivenja dok se nalazi u progonstvu na otoku Patmosu i namjerno se koristi šifriranim riječnikom da razumiju samo oni kojima je poruka namijenjena. No kako je Božja Riječ univerzalna i relevantna za sva vremena, istine opisane u tim viđenjima itekako imaju veze i s našom današnjicicom. 

U više je navrata i na više načina Bog nekoć govorio ocima u prorocima; u ove posljednje dane progovori nam u Sinu, koga postavi baštinikom svega, po kome i svjetove sazda. On, koji je odsjev Slave i otisak njegova bića, sve nosi svojom silnom riječju; pošto izvrši očišćenje od grijéhā, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko veći od anđela koliko je uzvišenije no oni baštinio ime.' Heb 1.1-4

'Govor u prorocima' je bio govor živih ljudi svojim suvremenicima. Zašto su proroci govorili? Zašto su bili slani? Biblijska priča o čovjeku je priča o velikom nesporazumu. Ali istovremeno i priča o Božjoj ustrajnosti da se taj nesporazum prevlada. A za sporazum je potreban razgovor, dijalog. I o tome je riječ. Riječ je o Riječi, o Bogu koji govoraše u prorocima, koji govoraše u Sinu. Nama ostaje pitanje: govori li i danas? Vratit ćemo se na proroke. Danas, na Božić, razmišljamo o Sinu i njegovu mogućem govoru danas.