Knjiga Otkrivenja je posebna knjiga. Mnogi su obuzeti njezinim apokaliptičnim stilom i žanrom jer apokalipsa intrigira ljude. Svi smo znatiželjni što će nam donijeti sutra ili prekosutra. Ne moram reći kako je to za mnoge zamka jer svaki biblijski žanr ima svoj ključ odnosno principe tumačenja i ako se oni ne poznaju i ne poštuju svašta se krivo može iščitati ili učitati u Riječ Božju. Ivan apostol piše knjigu otkrivenja dok se nalazi u progonstvu na otoku Patmosu i namjerno se koristi šifriranim riječnikom da razumiju samo oni kojima je poruka namijenjena. No kako je Božja Riječ univerzalna i relevantna za sva vremena, istine opisane u tim viđenjima itekako imaju veze i s našom današnjicicom.
Na početku ove biblijske knjige, prije svih simbola, raznih zvijeri i antikrista, Ivan opisuje svoj susret s Isusom na vrlo moćan način. Nakon toga piše pisma sedmerim crkvama na području tadašnje Male Azije, današnje Turske. Posljednja crkva koja dobiva poruku od Boga je ohola Crkva u Laodiceji.
„Poznam tvoja djela: niti si studen niti vruć! O kada bi bio studen ili vruć! Ali, jer si mlak – ni vruć ni studen - izbacit ću te iz svojih usta. Ti tvrdiš: „Bogat sam, nagomilao sam bogatstvo; ništa mi ne treba, a ne znaš da si upravo ti nesretan i bijedan i siromašan i slijep i go."
Dva susjedna grada desetak km udaljeni Hierapolis poznat po termalnim izvorima i petnaestak km udaljeni Kolosi koji su imali vrlo čistu i hladnu vodu pomažu nam razumijeti ovu sliku. Dok te vode stignu do Laodiceje izgube dio svog svojstva te tako i termalna voda iz Hierapolisa kao i hladna iz Kolosa postanu mlaka i bljutava voda, pa bi je ljudi najrađe ispljunuli. Takvu crkvu ni Bog ne treba. To je slika crkve koja niti liječi niti osjvežava, crkva koja nema prepoznatljiv okus u svijetu. U isto vrijeme se postavlja kao ona koja ima odgovore na sva pitanja a nesvjesna je svoje sljepoće i razgolićenosti. Pravo se stanje ne može sakriti. Zato Isus poziva svoju crkvu riječima: Savjetujem ti da od mene kupiš u vatri žežnog zlata, da se obogatiš, i da se obučeš u bijele haljine, i da sakriješ svoju golotinju, zatim pomasti da pomažeš svoje oči da bi vidio. Budi revan i obrati se. Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim i on samnom.
Riješenje za oholu, samodosatnu, materijalnim dobrima okrenutu crkvu je obraćenje. Povratak Isusu i njegovim vrijednostima. Isus ne želi silom okrenuti crkvu već strpljivo stoji na vratima crkve i kuca očekujući da oni unutra čuju i otvore vrata. Strašna je to slika, Krist je očito vani, izbačen iz crkve i strpljivo stoji i kuca.
Ne treba biti jako pametan i pronicav pa prepoznati sve ovo u našem svijetu i vremenu. Vremena su doista ozbiljna i valja nam se malo utišati ne bi li kako čuli kuca li netko na vrata naših crkava. Previše je buke oko nas. Previše toga nam odvraća pozornost. Bilo bi doista strašno pronaći Gospodara crkve vani a ne tamo gdje bi prirodno trebao biti. Bogu hvala, vrijeme za obratiti se, još uvijek traje. Iskoristimo to vrijeme i počnimo tako što ćemo otvoriti vrata svog srca, svog života i pozvati Isusa unutra kako bi uspostavio red koji nam je tako potreban, kako u osobnom životu tako i u životu crkve.
Napisao: p. Toma Magda