Nalazimo se u Velikom tjednu i pratimo Isusa kroz posljednje dane prije njegove muke. Prema evanđelistu Marku, taj je tjedan rezerviran za rasprave Isusa s duhovnom oporbom, koja ga želi ubiti. Urotili su protiv njega herodovci i farizeji, jedna tipična neprincipijelna koalicija svjetovne i duhovne vlasti. Njihovi su interesi obično oprečni, ali im je Isus zajednički neprijatelj pa su se udružili. Ovako kaže evanđelist (12, 13-17): 13 I pošalju k njemu neke od farizeja i herodovaca da ga uhvate u riječi. 14 Oni dođu i kažu mu: "Učitelju, znamo da si istinoljubiv i ne mariš tko je tko jer nisi pristran, nego po istini učiš putu Božjemu. Je li dopušteno dati porez caru ili nije? Da damo ili da ne damo?" 15 A on im reče prozirući njihovo licemjerje: "Što me iskušavate? Donesite mi denar da vidim!" 16 Oni donesu. I reče im: "Čija je ovo slika i natpis?" A oni će mu: "Careva." 17 A Isus im reče: "Caru podajte carevo, a Bogu Božje!" I divili su mu se.
Očito je pitanje poreza oduvijek zgodno za politička podmetanja. U našem se odlomku čini kao da su ljudi Isusu postavili savršenu zamku: Ako kaže: 'Ne treba plaćati porez', herodovci će ga prijaviti kao izdajnika i bit će osuđen na smrt. Ako kaže: 'Treba plaćati porez', farizeji će ga proglasiti izdajnikom Božjeg naroda i podržavateljem okupacijskih vlasti, pa će zacijelo podleći Židovskim revolucionarima. No, Isus im je svojim odgovorom savršeno pomrsio račune – caru carevo, Bogu Božje! I nije im samo pomrsio račune, pozvao ih je i jedne i druge na odgovornost koju imaju pred Bogom za ono što je Božje! Sve je jasno, kaže Isus. Ako je na denaru carev lik i njegov natpis onda nedvojbeno taj novac priada caru i valja mu ga dati u vidu poreza. Ali, novac nije najvažnija stvar. I Bog ima nešto što nosi njegov lik, i što mu stoga pripada. Govori Sveto Pismo još na početku, u knjizi Postanka: Na svoju sliku stvori Bog čovjeka. Kao što car ima pravo na novac koji nosi njegov lik, Bog još više ima pravo na ljude koji nose njegov lik.
No, nije s Bogom kako je s carem. Svjetovnoj je vlasti glavna preokupacija smišljati učinkovite mehanizme za ubiranje poreza, a sankcije za neplaćanje su velike. No, Bog takve mehanizme ne primjenjuje. Kod njega nema prisile, ali ipak uvijek ostaje činjenica da je stvorio čovjeka i da čovjek pripada njemu, pa i onda kad mu se ne daje.
Kada dajemo porez ostaje nam manje u novčaniku. S druge strane, predati se Bogu ne znači da ćemo osiromašiti. Naprotiv, ako Bogu povjerimo svoj život na upravljanje, sigurno smo na dobitku, jer on najbolje poznaje što je njegovo i to najbolje investira. Tko u Krista Spasitelja stavi svoje nadanje, istinski je dobitnik. Ne otima Bog od tvoje sirotinje, kako to rade poreznici. Naprotiv, on za svoje sve daje – zato je dao Krista za nas. Ali to nije sve. On je i vladar nad smrti – zato je onima koji se u njega uzdaju na raspolaganju nevjerojatna snaga uskrsnuća u svakoj prilici!
Isusovi su provokatori bili impresionirani odgovorom, ali čini se nisu odgovorili na njegov izazov da Bogu daju Božje. Kakva šteta! Moja je molitva, dragi čitatelji, da se usudite Bogu dati Božje i gledati nevjerojatnu moć Uskrsa u svom životu.
Ne moramo se bojati što će učiniti s našim životom. Da bi nam osigurao najbolje Isus je žrtvovao svoj život. Kako nam neće onda s nijm dati i sve ostalo. U tjednu muke Gospodnje itekako se imamo čega prisjećati.
p. Toma Magda