Priredivši materijal za molitvenu osminu 2011. godine kršćanske su crkve iz Jeruzalema pred svjetskom kršćanskom zajednicom oživjele tekst iz Djela apostolskih koji svjedoči o životu pracrkve neposredno nakon Petrove propovijedi na Pedesetnicu. Mnoštvo je ljudi prigrlilo vjeru u Isusa iz Nazareta i prema Lukinu svjedočenju: 'Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.' Luka ističe četiri aspekta života onih koji po vjeri postadoše braća i sestre.
Euharistija kao središte
Danas nakon dva tisućljeća ovaj nas tekst iznova poziva promišljati Crkvu. Svakog će siječnja, već 101 godinu za redom biti govora o jedinstvu. Jedinstvo o kojemu Luka svjedoči očitovalo se u Riječi (nauku apostolskom), međusobnom pomaganju do mjere ukidanja privatnog vlasništva, zajedničkom blagovanju (čega je Euharistija kao spomen na Kristovu smrt bila sastavi dio) i molitvi. I dok za apostolski nauk možemo reći da je zajednički svim crkvenim zajednicama (Novi zavjet i vjerovanja), da se zajedništvo u većoj ili manjoj mjeri njeguje, da se, evo, preko 100 godina zajednički moli, četvrti aspekt, 'lomljenje kruha' – Euharistija je točka najvećeg prijepora. Treba reći jasno i nedvosmisleno: svaka se crkvena zajednica baš u odnosu prema Euharistiji ponaša sektaški. Euharistiju svaka zajednica svojata kao svoje vlasništvo i teškom mukom (ako ikako) 'strancu' dopušta pristup stolu.
Euharistija, bez obzira kako ju pojedina zajednica tumačila, predstavlja Krista prisutna. Ta obećao je da će sa svojom braćom biti u sve dane do svršetka svijeta (Mt 28.20). Podsjeća nas na onu pashalnu večeru kad je Isus sa svojim prijateljima blagovao spomen na Izlazak naroda Izraelova iz kuće ropstva i kad je na zaprepaštenje svojih učenika, umjesto tradicionalnih riječi: 'Ovo je kruh muke koji jedoše vaši očevi', rekao: 'Ovo je tijelo moje!' govoreći još i: 'koje se daje za vas'. Euharistija i Kristova smrt na križu su neodvojive. O toj smrti kasnije će apostol Pavao pisati: 'jer svidje se Bogu u njemu nastaniti svu puninu i po njemu sebi sve izmiriti ostvarivši mir krvlju njegova križa - po njemu - bilo na zemlji, ili na nebesima' (Kol 1.19,20). Ako je dakle Kristova krv (smrt) instrument pomirenja svega s Bogom, kako svetkovanje Euharistije može biti čin razdiobe? A jest, kad stolu ne pripuštamo jedni druge postavljajući uvjete koje on sam nije postavio. Očito, Krista smo u temelju pogrešno pročitali, razumjeli. Podignuvši čašu nakon večere, Isus reče: 'Pijte iz nje svi!' (Matej 26,27) i svi su pili (Marko 14.23). Njegovi su sljedbenici jeli kruh koji je on prelomio i pili iz čaše koju im je on ponudio. Svi, bez izuzetaka. I Juda. On je domaćin stola i zato se taj obred i zove Gospodnja večera. Ne pojedinog biskupa, svećenika, pastora ili nekog drugog ovlaštenog crkvenog službenika, već Gospodnja.
Volja za moć
Isključivati bilo kojeg Kristovog sljedbenika od Stola, bez obzira na tradiciju iz koje dolazi, je u suprotnosti sa samom naravi Euharistije. Ona posreduje pomirenje tako što okupljeni zajedno blaguju, tako što dijele od istoga kruha i piju iz iste čaše. Kako je onda moguće da vrhunska svetinja, jer, ponovimo to, Kristovom je žrtvom Bog sve izmirio sa sobom, postane najveća zapreka zajedništvu? U odgovoru na to pitanje ponovo nam valja zaviriti na stranice Pisma. Nakon što je Isus svoje prijatelje pozvao na zajedničko blagovanje, Luka nas izvješćuje da su oni, netom što im je bio dan kruh od kojeg su jeli i čaša iz koje su pili, započeli prepirku o tome koga bi od njih trebalo smatrati najvećim (Luka 22.24). I nije im to bilo prvi put. Dakako, možemo im kao olakotnu okolnost uzeti da, kao i toliko puta do tada, nisu ništa razumjeli. Što ih je u tom trenutku nagnalo da započnu deplasiranu raspravu o primatu, evanđelja nam ne pojašnjavaju. Ali svjedoče o njihovom, ali i našem stavu: prvo je pitanje – tko je najveći? Tko ima primat? Ne postavlja li se i danas to pitanje? I te kako: 'kad se uspostavi vanjski vidljivo jedinstvo, a pri tom se jasno misli na priznanje primata rimskoga biskupa, tada ćemo moći zajedno blagovati.' Po čemu smo danas bolji od Dvanaestorice? Isti se obrazac ponavlja. Uvijek je u pitanju volja za moći. Za prvenstvom.
Vi nemojte tako
Što im na to ima reći Isus? On kaže: 'Kraljevi naroda gospoduju nad njima, i njihovi vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. A vi nemojte tako! Nego onaj najveći među vama neka bude kao najmlađi, a upravitelj kao poslužitelj. Jer tko je veći: onaj koji je za stolom ili onaj koji poslužuje? Nije li onaj koji je za stolom? A ja sam među vama kao poslužitelj' (Lk 22.25-27). Kako onda Crkva koja sebe često olako poistovjećuje s Kristom može razmišljati i djelovati u kategorijama vlasti? 'Vi nemojte tako', reče Učitelj. Ne težite za prvim mjestima. Ne nastojte kontrolirati. Poslužitelj ne odlučuje tko će biti za stolom. A mi, iako se zovemo poslužitelji, uzimamo si pravo određivati tko smije, a tko ne blagovati sa stola. Kao da smo mi domaćini, a ne Krist.
O čemu se onda radi kad po stoti (i prvi) put molimo za jedinstvo i kažemo da to ne možemo sami postići već da je to dar Božji, a istovremeno ono što možemo učiniti ne činimo? Kakve nas to tajanstvene sile priječe da za stol pozovemo sestre i braću? Kad je Isus naložio svojim učenicima da ljube jedni druge, onda im nije rekao da mole za to da ljube, već da to konkretno čine. Kad za stol treba pozvati sestru i brata onda za to ne treba moliti, već to treba činiti. Vjerujem da kad ljudi zajedno mole, služe i blaguju, oni jesu jedno. Što znači naći se s ljudima i zajedno moliti za jedinstvo kad su činom molitve dokazali da jesu jedno? Kad dvojica braće zajedno dignu vreću pšenice kako bi nahranili gladnoga oni jesu jedno. Kad dvoje za stolom blaguje (kako zajedno vjeruju) Krista, onda oni jesu jedno. Uskratiti Krista u ime institucionalnog jedinstva je svetogrđe.
Više zahvaljivati
Kad, da progovorim iz svog najužeg okruženja, baptistička i pentekostalna crkva 'moraju' biti 'dvije crkve' iako ih skoro ništa ne razdvaja, ne samo u bitnim već ni u sporednim stvarima, kao onda uopće misliti o nekom 'vanjski vidljivom jedinstvu' između Baptističke i Rimokatoličke crkve? Ljudski se rod tako i toliko razgranao, duhovna su i eklezialna iskustva tako različita da je svaki pokušaj unifikacije unaprijed osuđen na neuspjeh. I ne samo to: takav pokušaj predstavlja bespotrebno trošenje energije na nepotrebno. Prolaznici koji su sinoć (25. siječnja 2011.), na zadnji dan molitve ove osmine prolazili ispred crkve Gospe Lurdske na Žabici u Rijeci gdje su vjernici zajedno molili, ni za trenutak nisu mogli pomisliti da se iza crkvenih zidina nalaze 'četiri crkve' već samo jedna crkva. Kako oni koji zajedno mole u Kristovo ime, mogu biti dvoje? Kako oni koji zajedno služe mogu biti dvoje? Kako oni koji zajedno blaguju mogu biti dvoje? Oni su jedno u Kristu. Za to treba zahvaljivati, a ne moliti. O kad bi nam dobri Bog otvorio oči za stvarnost koju je Isus Krist već ostvario na križu: izmirio s Bogom sve na zemlji i na nebesima.