Jedna od parola koja se poput mantre može čuti na prosvjedima koji se ovih dana događaju u Hrvatskoj je: 'Lopovi odlazite!' i njezine varijacije. Iznenađeni predsjednik SDP-a pita: 'Što je SDP ukrao?' računajući, valjda, da se to pitanje mora i može postaviti samo trenutno vladajućem HDZ-u.
Kako to da je upravo ta parola postala središnjim identifikacijskim sloganom prosvjeda ne samo u Zagrebu već i u drugim gradovima zemlje? Naprosto tako što ta jedna riječ sažima iskustvo naroda koji nikad u povijesti od ni jednog osvajača nije bio tako pokraden kao što je to bio tijekom posljednjih dvadeset godina. Dio socijalnog raslojavanja može se pripisati onim procesima koji su na dijelu u cijelome svijetu, kad je kriza jednima najbolji prijatelj i vjerojatno mole boga Mamona da ona vječno potraje, dok drugi ostaju bez ičega ili s najnužnijim za život. No, u Hrvatskoj je na dijelu i dva desetljeća dug projekt stvaranja nekoliko bogatih obitelji. Na račun koga i s kojim sredstvima? Ne treba biti ekonomski ekspert pa da se shvati kako je količina novca i drugih vrijednosti koji su se ranije nazivali 'društveno vlasništvo' preko noći, stvorene barutnim dimom, postala 'privatno vlasništvo', moralo biti raspodijeljeno ne po načelima pravednosti i rada već političke podobnosti. Novostečeno 'vlasništvo' je rezultat činjenice da su se pojedinci našli dovoljno blizu vatre i tu se ogrijali dok su se drugima, potaknutima vjerom da je moguća slobodna Hrvatska, kosti ledile u rovovima.
Hrvatski narod, ponešto sramežljiv i nenaviknut slobodno izraziti svoje mišljenje, kao da otkriva snagu javno (doduše još ne i jasno) izrečene riječi i zahtjeva. Izriče i očekuje od političke elite da stvori uvjete u kojima će poštenje i vrijedan rad biti nagrađeni, a da oni koji postupaju drugačije snose posljedice, od kojih je odlazak s vlasti samo prva i najblaža.
Muku s nepoštenjem, lažju i krađom muče ljudi od kad je svijeta. Tako u Psalmu 101 nalazimo riječi kralja kojemu su na srcu pravednost i istinoljubivost. Tu između ostaloga čitamo:
Neće prebivati u kući mojoj
tko spletke snuje.
Tko govori laži, neće opstati
pred mojim očima.
Svaki ću dan istrebljivati
sve zlikovce u zemlji;
iskorijenit ću iz grada Jahvina
sve koji čine bezakonje.
Kako mi danas možemo računati na to da će političke elite poduzeti korake koji bi građanima ove zemlje vratili smiješak na lice, povjerenje u institucije, vjeru da se pošten rad isplati, da stručnost, istina i svako dobro bivaju nagrađeni, a zlo kažnjeno? Taj stari Psalam započinje riječima koje, držim, nude putokaz: 'Da zapjevam o dobroti i pravdi, tebi, Jahve, da zasviram! Razmatrat ću put savršenstva: kad li ćeš k meni doći?'
Dakako, agnosticizam je indiferentan prema onostranom, ali ako to onostrano malo spustimo, malo prizemljimo, malo utjelovimo, eto nam putokaza, prihvatljivog svima. Predizborni predsjednikov slogan glasio je 'PravDA'. A o pravdi pjeva i psalmista. A 'prizemljeni Jahve'? Što bi to moglo biti? Recimo u laičkoj Hrvatskoj: 'Opće dobro!' I to ne kao politička parola, već kao konkretna zauzetost da institucije budu ono što moraju biti. Jer, od 'malog se čovjeka' ne očekuje da mijenja neučinkovito sudstvo, nabujalu birokraciju koja guši svaku pomisao na život i slobodu i poduzetništvo, ali od predsjednika se i te kako očekuje da u okviru svojih ustavnih ovlasti učini nešto za maloga čovjeka. Od premijera(ke) se očekuje daleko više. Kraljeva odlučnost da 'iskorijeni bezakonje' može zvučati utopijski, ali ako netko u svom srcu i u svojoj glavi ne nosi tako uzvišenu ideju nikad neće poduzeti ni prvi korak u njezinu ostvarenju. Ako (makar i prikriveno) nisu malo idealisti (posebice predsjednici i premijeri), uvijek će svoju poziciju shvaćati kao priliku za vlastito bogaćenje, a ne kao službu svima. Kad i koliko upravitelji (na svim razinama) 'razmatraju put savršenstva'? Kako će, ako tome ne pridaju pozornost, voditi narod u poštenju, istinoljubivosti i PravDi?