Rana koja nastaje kad se porežemo kroz neko kraće vrijeme zacijeli i uskoro je se više i ne sjećamo. Rana pak koja dugo ne zacjeljuje i čak štoviše, širi se i inficira okolno tkivo, zovemo rak ranom i razlog je za ozbiljnu zabrinutost. Korupcija je ta rak rana na tkivu hrvatskoga društva. Nažalost ona je postala modus vivendi većine. Porazni su podaci koji govore o percepciji korumpiranosti, a oni svrstavaju Hrvatsku u društvo s državama gdje se nerado vidimo. Tu i tamo se pojavi neki 'zviždač' ali ga pravosuđe ubrzo prizemlji i po tko zna koji put pošalje jasnu poruku javnosti: otkrivanje korupcije se ne isplati jer cijenu će platiti zviždač, a ne osoba ili skupina koja čini malverzacije. Tek u rijetkim slučajevima poput dr. Šimića, riječkog kardiokirurga, nailazimo na ohrabrenje od strane institucija koje su tu da, kako kaže apostol Pavao, 'štite i nagrađuju dobro, a kažnjavaju zlo.'
Zašto je korupcija loša? Što je loše u tome da se osobi u poziciji moći dadne određeni poklon ili novac da bi se dobila ili ubrzala usluga? U konačnici, i oni su možda potplaćeni pa će im darak dobro doći i svi zadovoljni. Baš u tome i jest zamka: osobno dobro stavljeno ispred općega dobra. Jer korupcije uništava političke, gospodarske i društvene odnose. Ona promovira nekvalitetu (zapostavlja se izvrsnost), po njoj uspijevaju bogati, oni s vezama (rodbinskim, političkim), a siromasi dodatno osiromašuju (zadužuju se). Porezni sustav države gubi, razara s povjerenje između političara i birača. Povjerenje i zdrava konkurencija gdje do izražaja dolazi stručnost, kvaliteta i predani rad bivaju zamijenjeni apatijom.
Tragično je bilo slušati priče pojedinih poduzetnika koji su tijekom najžešćeg rata imali proizvod od interesa za obranu Hrvatske, a nisu ga uspijevali proizvesti i prodati jer su pojedinci iz vrhova vlasti tražili postotak, na koji ovi nisu pristajali i zato nisu dobili posao. Tragično je danas svjedočiti o doslovno dnevno otkrivenim aferama koje dakako padaju u zaborav (i na to akteri i te kako računaju) zbog nemogućnosti da ih se sve pamti. Hrvatske željeznice, elektroprivreda, Podravka, autoceste... milijarde kuna su progutala bespuća privatnih džepova. A Sabor izglasava povjerenje nadležnom ministru. Koji je ili znao i bio u to umiješan ili nije znao pa je nekompetentan. U svakom slučaju spreman da ga se otpravi u političku mirovinu. Kakvu poruku taj čin narodnih zastupnika šalje narodu?
Kako riješiti korupciju? Najveća zapreka je naš mentalitet. Naširoko je prihvaćen stav da onaj tko se nije bio u stanju 'pobrinuti' za sebe, neće znati ni za državu. Očekuje se da medicinska sestra dobije svojih 10 dkg kave (zašto vozač autobusa ili vlakovođa ne očekuju isto?). Mentalitet se stvara naraštajima i nije ga lako mijenjati. Danas se pokazuje kako su nestvarno zvučale riječi po stvaranju hrvatske države, kako je ona najdemokratskija zemlja na svijetu. Euforija toga vremena je shvatljiva, ali bilo je već tada jasno: demokracija nije stvar odluke, već mentaliteta. Danas istraživanja pokazuju da 84% hrvatskih građana misli da demokracije nema dovoljno. Političke su elite uspjele ukrasti san. Izostala je politička volja izgradnje drugačijeg mentaliteta.
Uz mentalitet imamo i problem zakonske regulative. Opće je mjesto hrvatskoga društva da čak ni zakoni nisu tako loši, ali se ne provode i prečesto imamo vladavinu ljudi, a ne zakona. Pomaci se doduše osjećaju, ali i oni su više rezultat pritisaka nego iskrene volje. I to je bolje nego ništa. Bolesnik treba tuđu pomoć, on sam si najčešće ne može pomoći. Europa ne može od Hrvatske zahtijevati kao uvjet ulaska u EU da se riješi korupcije, a da sama u tome aktivno ne sudjeluje. Oni koji imaju poluge vlasti za suzbijanje korupcije ne žele ih upotrijebiti jer time režu granu na kojoj sjede. Tek ulaskom Hrvatske u EU stvaraju se efikasni mehanizmi suzbijanja korupcije. Nisu problem bogati političari ako mogu odgovoriti na dva pitanja: Otkud ti to i jesi li plati porez?
Na čelu država s najviše ekonomskih sloboda koje nisu ugrožene korupcijom su Danska, Švedska i Novi Zeland. Za prve dvije nije teško dokučiti odakle snažan impuls takvoj svijesti. Danas je taj impuls prošlost, ali on je stvorio temelje onoga što danas tamo imaju. Max Weber u svojoj glasovitoj knjizi jasno to locira: 'protestantski duh...' Osobna odgovornost. Pojedinac se ne krije u skupini, plemenu, narodu. 'Ako je naš, onda ne može biti kriv!', nismo li se toga naslušali u svim varijantama? A može. I te kako. To da vuk vuka ne grize je shvatljivo, ali vlast koja misli na sve svoje građane morat će iznaći načina da se taj mentalitet čopora dokine. Pitanje je što može danas prouzročiti takvu promjenu? Zamah nastao protestantskom reformacijom koji je trajno obilježio cijele narode je minuo. Vjera ima tek nešto malo utjecaja na obiteljsku, poslovnu, i političku etiku. Ozbiljno je pitanje postmodernih društava, s kojim će se tek trebati pozabaviti, koji bi to mogao biti pozitivan poticaj (osim straha od kazne) za moralno ponašanje?
'Što dakle da učinimo?' pitali su Ivana Krstitelja? Da živi u naše vrijeme sigurno bi rekao svakome od nas: 'Ne podmićujte! Očekuje se da oni koji su plaćeni za neki posao to i odrade i bez dodatnog nagrađivanja. Ako si u poziciji državnog službenika drži se zakona (o javnoj nabavi, primjerice) i ne postupaj mimo njega. Ako si pripadnik organa reda ili pravosuđa neka za tebe ne postoje nedodirljivi politički moćnici. Ako si predsjednik države ili vlade pobrini se da svi tvoji ministri i službenici postupaju u skladu sa zakonom. Budi uzor moralnog ponašanja cijeloj naciji. Budi svjestan(a) da se tvoje riječi i djela ne tiču samo tebe već su poticaj bilo dobru bilo zlu mnogim tzv. malim ljudima. Neka svatko svoje zadatke obavlja odgovorno, savjesno, temeljito i predano.'
Posljedica toga što je Ivan Krstitelj tako progovarao u svoje vrijeme, bila je: 'Narod je bio u iščekivanju'. Apatija koja je zavladala hrvatskim društvom, stanje neočekivanja, jer kako se to često može čuti uoči izbora: 'Ah, svi su oni isti', može se prevladati samo ako oni koji su izabrani da vode ovaj narod to čine prije svega ne zbog osobnog interesa, nego iz svijesti da su (i od Boga) izabrani da nagrađuju, promoviraju i vrše dobro, a kažnjavaju zlo. Narod iščekuje takve.