Razmišljam ovih dana o novim vrijednostima koje kao država trebamo usvojiti. Te nam se vrijednosti prikazuju kao uzvišene i suvremene europske i globalne norme, koje su u koliziji s našom „balkanskom dušom“. To su vrijednosti poput političke korektnosti u govoru, poput obuzdavanja verbalnog i praktičnog spolnog napastovanja napose na radnom mjestu i povrh svega tolerancije. Iskreno, veseli me što nas se tjera da počnemo makar i misliti o tome što i kako govorimo jer je hrvatski govor često suštinski vezan za psovku i omalovažavanje drugih. Dobro je da kao narod počinjemo primjećivati i kažnjavati zlo spolnog nasilja. No bojim se da ozakonjene suvremene vrijednosti nemaju snage spriječiti sirovost i surovost u našem narodu pa ni u Europi. Odredbe o političkoj korektnosti u govoru ne sprječavaju mržnju u srcu. Moja su me iskustva u suvremenoj Europi naučila da se čovjek može sasjeći govorom, bez kršenja političke korektnosti.
Ako želimo bolju zemlju, zemlju blagostanja i napretka, mora se mijenjati duh čovjeka, a ne samo slovo zakona! Pokušat ću to pokazati na Isusovoj riječi iz Propovijedi na gori: „Čuli ste da je rečeno: Ljubi bližnjega svojega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone, da budete sinovi oca svoga koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima... Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac Vaš nebeski! (Mt 5,43-38).
Danas bismo ove Isusove riječi mogli prevesti ovako: „Čuli ste da je rečeno: budite tolerantni prema svim ljudima, a ja vam kažem, ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone!“ Ako to tako postavimo, odmah postaje jasno da „tolerancija“ nije savršena ni apsolutna vrijednost kakvom nam se predstavlja. Ona je zapravo samo razvodnjeni pragmatički minimum uzvišenog i za ljudsko iskustvo nedostižnog božanskog (da ne velimo kršćanskog!) zahtjeva: ljubiti sve ljude, uključujući i one koji nam se ne sviđaju, i više još, one koji nam svjesno rade o glavi! Ali to je nemoguće, zar ne?
Najtragičnije je da se ljudski odnosi nikad neće moći urediti „tolerancijom“ tj. trpljenjem. Čovjek može i hoće trpjeti samo do određene mjere i u određenim okolnostima, samo dok to ide njemu u prilog (ili dok je izvana primoran).Tolerancija puca kad se čovjek nađe u poziciji vlasti i premoći ili kad se osjeća ugroženim. Biblijska je postavaka da tek ljubav uređuje ljudske odnose. Ljubav ne brine za sebe nego uvijek, pa i u slučaju da je se progoni, traži dobrobit drugoga. Zvuči suviše idealno? Potpuno se slažem. Iz ljudske perspektive takva je ljubav nemoguća. Za nju bi čovjek trebao biti slobodan od brige za vlastiti život, sasvim neugrožen i na neki način nedodirljiv.
Biblija veli da čovjek to može biti ako istinski vjeruje Bogu, svom Ocu. Ako znam da Bog skrbi za moj život, boljitak i napredak onda se mogu upustiti u naoko nemoguću misiju ljubavi prema drugima: neću samo biti tolerantan i otrpjeti one koji drukčije misle, nego ću dati svoje najbolje u okruženju koje me iskorištava i ponižava. Znam naime da Bog moj slučaj uvijek drži u svojoj ruci, da me neće mimoići mjesto koje mi je priredio i da će se uvijek pobrinuti za moju egzistenciju. Zato čovjek sa stavom istinskog povjerenja u Boga može pokazati milosrđe onima koji - nesigurni, ugroženi i osamljeni - ugnjetavanjem i prijevarama žele osigurati vlastitu egzistenciju, nesvjesni da mržnja uvijek samo proizvodi mržnju.
Zanimljivo je da evanđelist Matej završava ovaj odlomak Isusovim pozivom: Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski! A apostol Pavao ljubav naziva „uzvišenijim putom.“ No evanđelist Luka tumači ovaj po mnogima preidealan i nedostižan zahtjev u nešto što je zapravo životno i dostižno, a u biti isto: „Budite dakle milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.“ Volio bih kad bi nas, kao narod krasila , ne samo tolerancija nego ta božanska milosrdnost.