'Narod je bio u iščekivanju' – Lk 3.15
Nekad narod čeka. Nekad više ne. Još pred samo nekoliko desetljeća mogla se napisati drama 'U iščekivanju Godota'. Godot se u njoj doduše ne pojavljuje, ali još uvijek tinja nada da je tako što ipak moguće. Danas, čini mi se, takvo djelo više ne može nastati kao dio relevantne svjetske literature. Čovjek je odustao od Boga. Mladi ljudi stasaju u atmosferi znanstvene paradigme u kojoj je čovjek sa svojim umnim sposobnostima sam sebi dovoljan. Prirodoznanstvenici kažu teolozima: 'Nerelevantni ste jer je 'objekt' vašeg izučavanja nepostojeći. Boga nema. Umro je.'
S druge strane imamo nas, bogovjerujuće, iz tradicije tumačenja Knjige. Dogodi li se ikad Riječ? Ivanu dođe riječ u pustinji (Lk 3.2) i on obiđe svu jordansku pokrajinu propovijedajući i ljudi se obraćahu jer su čuli Riječ. I u našem slučaju ispada da je Bog mrtav jer mi Knjigu doživljavamo kao knjigu memoara koje tumačimo i prepričavamo. Oni su dobri i korisni i ponekad se nekoga dotaknu, ali su u konačnici ipak samo uspomena na Boga koji nekoć govoraše, a sad nam je od njega ostala samo knjiga. Nakon onih famoznih 400 godina Božje šutnje od starozavjetnih proroka pa do Ivana Krstitelja sada nakon zadnje napisane knjige Novoga zavjeta (drži se da je riječ o cca 95 p.Kr) imamo 1900 godina šutnje.
Što danas u uvjetima 'smrti Boga' znači svetkovati Božić? Od vremena kad je Božić postao prvorazredni trgovački posao, puno su tinte potrošili bogovjerujući ukazujući na grešnost tj. na promašaj bitnoga pri takvom tretiranju blagdana (blagoslovljeni dan) koji nažalost postade praznikom (praznina). Razlozi božićnog darivanja tiču se srca darivatelja i treba vjerovati da se to čini iz iskrene namjere da se obraduje daroprimaoce. Tko se od nas nije susreo s mukom odabira poklona? Što danas čovjeku treba? Izobilujemo u svemu. Guše nas stvari. Većinom bespotrebne. Kako djetetu koje ima punu sobu igračaka odabrati onu koja će biti po nečemu posebna? Nemoguća je to misija i mnogi odustaju od razmišljanja i kupe nešto što blješti u izlogu dok u pozadini sviraju 'Zvončići'.
Spada u bit svetkovanja Božića vjerovanje da nas je u Isusu Bog obdario sobom. Utjelovio se. Nije poslao Djeda Mraza da iz saonica u dimnjake ubacuje poklone, već je on sam došao među nas. Tim smjerom valja poći i nama danas. Dati sebe. Do Boga je dalek put. Ali do bližnjih je, kako i sama riječ kazuje, blizu. Postati pristupačnima onima koji žive do nas. Jer što znači služiti Bogu (koga ne vidimo) i dati sebe njemu, ako, kako nas mudro podučava Ivan apostol, najprije sebe ne damo bratu čovjeku koga vidimo? Kad bi ljudi barem za Božić bili ono što kažu da jesu: kršćani. Kako bi u zemlji kao što je Hrvatska, s preko 80% vjernika – kršćana društvo poprimilo neke sasvim druge konture. Tko zna, ne bi li mladi ljudi koji nas s naslovnica dnevnih novina, TV-a i Internetskih portala gledaju ili kao žrtve ili kao ubojice, bili sasvim drugačiji, da su umjesto poklona dobivali lica roditelja, djedova i baka? Možda bi starci, ostavljeni od svoje djece, lakše podnijeli odlazak u vječnost da im se češće ukažu njihova djeca? Sigurno bi to radije doživjeli nego Marijino ukazanje.
Iščekivati. Što? Bolje koga! On, dobri Otac najveći je poklon. Željeti njega. Iščekivati da dođe. Psalmista pjeva: 'jer tebe vruće zazivam! Jahve, zorom glas mi već čuješ, zorom ti već lijem molitve u nadi čekajuć' (Psalam 5). Onaj tko iščekuje neki poklon može ga dočekati, a i ne mora. Onaj tko Boga iščekuje poput Šimuna i Ane u Hramu, taj se neće razočarati, jer onaj koji ima doći, doći će i neće okasniti. Poklon se može ne dogoditi, Bog se ne može ne dogoditi, jer on jest.