Mogu li afere koje posljednjih godina potresaju Rimokatoličku crkvu ostaviti netaknutom Katoličku Crkvu? Ne prođe dan, a da na svjetlo dana ne ispliva neka davno zataškana pedofilska afera. Mnogo je novaca već do sada isplaćeno žrtvama seksualnog zlostavljanja. Tko će opisati traume zlostavljanih i hoće li se oni ikada od njih moći oporaviti? Zlostavljani ne samo da si neće postaviti naše početno pitanje, već će vjerojatno željeti da institucija koja im je preko svojih službenika nanijela nepodnošljivu bol bude kažnjena, i to baš kao institucija. Da se njezin ugled tako sroza da se više nikad ne oporavi, kao što se ni oni sami često ne mogu oporaviti od nanesene im boli.
Pripadnici drugih kršćanskih crkava mogu samozadovoljno trljati ruke, ograđujući se: 'Mi nismo poput njih! Mi smo bolji! Kod nas toga nema!' A tek nekršćani? Muslimani, Hindusi... Kako li tek zadovoljno ruke trljaju ateisti? Tu se ponavlja onaj obrazac koji kaže: 'Svi su oni isti!' Kao što je za većinu, nakon rušenja 'blizanaca' u New Yorku, došlo do poistovjećivanja Islama i terorizma ili kao što je za islamski svijet u vrijeme križarskih ratova kršćanstvo doživljavano kao militantna religija, tako i danas ljudi izvan Crkve ne razlikuju između rimokatolika i baptista, pa kažu: 'Svi ste vi isti!'
Kamo vodi taj proces uništavanja vjerodostojnosti Crkve? Sveopće, Katoličke Crkve? Nema ničeg spornog da je u činu nasilja nad nemoćnima utjelovljeno zlo. No, mogu li posljedice tog zla biti dobre? Ne po žrtve (iako i tu postoji prostor pokajanja, praštanja, pomirenja, ali to nije tema ovoga teksta), već po Crkvu samu? Budući da je Crkva ipak sastavljena od ljudi sa svim njihovim slabostima, nesavršenostima, koje pak ne treba koristiti kao ispriku, valja nam osluškivati glas Duha koji i danas ima što reći Crkvi, zato nam valja 'otvoriti četvore oči' da bismo vidjeli, i otvoriti uši da bismo čuli. Čuli glas Duha i vidjeli kamo vodi Crkvu danas.
Dva mi se scenarija nameću. Prvo, sve se to događa kako bi se Crkva, nekako u skladu s idejom o vjernome Ostatku iz Prvoga zavjeta, pročistila. Povijest je puna skupina koje su vjerovale da će se striktnijim obdržavanjem zakona biti Bogu ugodniji i da će takvim bogobojaznim življenjem čak pospješiti dolazak Mesije i njegova kraljevstva. Tragove te ideje nalazimo i kod Petra koji kad govori o 'Danu Gospodnjem', danu velike lomljave, kaže: 'kakvi li vi trebate biti u svetom življenju i pobožnosti, očekujući i požurujući dolazak Dana Božjega' (2 Pt 3.11,12). Od Kristovih se sljedbenika, dakako, očekuje sveto življenje. Življenje koje je već po sebi i bez riječ svjedočanstvo naše pripadnosti Svetome. Sigurno da vijest o svećeniku pedofilu ne ide prilog slike o 'svetoj Crkvi'. Koliko treba biti tih svetaca da bi se pospješio Dan Gospodnji? Ako je riječ o Ostatku, onda ih je i nekoliko dovoljno. Nije moguće da ih kroz povijest nije bilo. Pa ipak, Dan Gospodnji još nije došao. Još ga nestrpljivo iščekujemo.
Ali postoji i drugi scenarij. Sve slike Crkve, bez obzira iz kog crkvenog tabora dolazile, uvijek su manje više slike utvrde. U toj je utvrdi, u njezinim knjižnicama, sadržana istina koje smo mi čuvari i tumači. Nudimo je svijetu, ako se 'ulogiraju', jer samo članovi imaju pristup podacima. Komentiranje nije poželjno. (Netko će, s pravom primijetiti, da se ni ovo ne može komentirati. No, za sada je riječ ipak o tehničkom razlogu.) Crkva je sveta institucija po kojoj se Bog objavljuje svijetu. Lako nam je to tako doživljavati iz 'kršćanske Europe'. Pozivat ćemo se dakako i na Pismo u kojemu i Pavao i Petar o Crkvi govore kao o Božjem prebivalištu u Duhu (Ef 2.22), 'stupu i uporištu istine' (1 Tim 3.15), duhovnoj kući (1 Pt 2.5). Spomenut ćemo se Abrahama koji je pozvan iz idolopokloničke zemlje kako bi po njemu i narodu koji će od njega nastati Bog podsjetio čovjeka na važnost i vrijednost klanjanja jednome Bogu. Prisjetit ćemo se Mojsija i kasnije Salomona sa šatorom i Hramom koji su slovili kao 'Božja kuća', Prebivalište Božje. Gdje bi se ta Božja prisutnost, mislimo, bolje mogla očitovati nego u njegovoj Crkvi? U tome nema ničeg spornog i stalno treba insistirati na tome: 'kakvi li vi trebate biti u svetom življenju i pobožnosti'. Ali to nije dovoljno.
Kao pripadnici 'manjinske vjerske zajednice', barem u Hrvatskoj (to će biti daleko teže s baptistima u južnom dijelu SAD-a, primjerice), neće nam biti teško poistovjetiti se s prvim scenarijem. Ali ipak, moramo razmišljajući povijesno i kontekstualno uzeti u obzir mogućnost da se kroz te procese opadanja vjerodostojnosti Crkve, pomalja opcija Božje prisutnosti, djelovanja i Objave daleko izvan granica Crkve. Nakon Isusa i njegovog razočarenja Hramom i svime što se oko tog 'svetog mjesta' događalo, nakon njegovih riječi da će se 'pravi klanjaoci klanjati u duhu i istini', a ne na Gerizimu ili u Jeruzalemu, postaje bjelodano: svako mjesto na zemlji je sveto tlo na kojemu se jednako dobro mogu klanjati živome Bogu svi njezini stanovnici. Protestantizam je otišao korak dalje od drugih kršćanskih zajednica stavljajući veći naglasak na svete ljude nego na sveta mjesta ili svete stvari. Jer, s pravom, naglašava da su baš sveti ljudi ti koji posvećuju mjesta i stvari, a ne obrnuto. Ali ni tu se nije otišlo dovoljno daleko u demontiranju Crkve kao svete institucije. I dalje je ona zadržala monopol na istinu. I dalje si Crkva prisvaja ekskluzivitet Božje prisutnosti. A život svjedoči o nečem drugom.
Možda baš te afere i nesavršenosti u 'našem dvorištu' pomognu (dugoročno, dakako) u demontiranju svijesti jedne institucije koja pretendira imati univerzalnu istinu, a nije ju u stanju podijeliti s pripadnicima drugih kršćanskih Crkava (ekumenizam), ili svijetom (izostanak dijaloga sa znanošću primjerice, gdje doduše i znanost u svojoj oholosti postupa na isti način). Univerzalna bi istina morala biti integrativna. Svjedočanstvo svetoga življenja bi moralo biti onaj distinktivni moment koji će promatrača privući ne argumentima snage već snagom argumenta, a to je: 'sveti smo jer je svet onaj koji nas je pozvao'.
Valja nam se odreći svakog monopola, prepoznati Božje djelo i u 'kršćanima na drugi način' i ne-kršćanima, jer nitko nije 'bijela knjiga' kad je u pitanju djelovanje Duha. Svaki čovjek, svatko na svoj način tijekom života doživljava (već od najranijeg djetinjstva) poticaje Božjega Duha u smjeru dobra. Drugim riječima: 'nitko ne kreće od nule'. Svaka je životna priča moguća samo zato što je u svijetu na dijelu 'Duh životvorac' kako bi reklo Vjerovanje. I to ne samo u Katoličkoj crkvi koja je i te kako pogođena onime što se trenutno događa u Rimokatoličkoj crkvi.