Naše se društvo s razlogom snebiva nad ekstremnim pojavama maloljetničkog nasilja. I dobro je dok se još uspijeva snebivati. Bolje nego da se navikne i prihvati ga kao pojavu s kojom se treba 'pomiriti'. Naslovi poput: 'Sin pretukao oca', 'Učenik bacio knjigu na profesora', 'Tri osmaša iscipelarili jednog petaša', 'Djevojku proglasili kradljivicom putem lažnih SMS-poruka', ekstremni su slučajevi, s kakvima se, na ovaj ili onaj način, susrećemo sve više. Dakako, van isplivaju samo neki primjeri, ali ne nužno i najteži. Mnogi slučajevi nasilja ostanu zataškani, nevidljivi oku javnosti, pa se naizgled čini da ih nema u puno većem broju. To je poput sante leda kojoj se vide samo vrhovi, dok je njen najveći dio pod vodom. (Ili tepihom.) No, i takvih, uočljivih vrhova sve je više...
Rekao bih da društvo koje, u najvećoj mjeri i u praksi, daje težište vrijednosti na moći i novcu, na izgledu i popularnosti, na traču i užitku, na nekom zgoditku i probitku..., jednostavno mora, s vremenom, požeti gorke plodove svoje stihijske i izvitoperene sjetve. Ipak, 'nosioci' ili 'kreatori' tog sustava malo znaju o tome da se, poput bumeranga, i njima samima, u svoje vrijeme, vraća ono što su posijali tijekom danog im i dragocjenog vremena.
Tu, svakako, 'zasluge' pripadaju i stihijskom odgoju djece, pri kojemu prednjači popustljivost s jedne strane, te zapostavljanje s druge strane... Nadalje, kada dijete raste u okruženju frustriranih i dezorijentiranih (ne nužno loših) roditelja, sasvim je logično da su takvom atmosferom i ozračeni, te zarana i sami postaju frustrirani. U sebi nose žestoki naboj nesigurnosti i neispunjenosti, što su i preduvjeti destruktivnog karaktera koji 'jedva čeka' da se negdje iskaže ili, bolje reći, utaži... Povod za kakvu 'eksploziju' tada može biti gotovo bilo što: krivi pogled žrtve, kriva riječ, smiješan izgled ili naglasak, boja kože ili to što se netko braniti ne zna ili ne može... Zapravo, povod je nutarnja praznina koju brže-bolje treba ispuniti nečim, nečim što će visoko podignuti razinu adrenalina u krvi. Naime, visoka razina adrenalina 'daje (mladom) čovjeku osjećaj i potvrdu' da je 'ispunjen' bar nečim, odnosno da se 'osjeća živim, pa i moćnim'.
Dakle, uočljiv povod za neki oblik nasilja, uopće i ne mora postojati, što je i najgore u cijeloj priči o (maloljetničkom) nasilju. Nutarnji 'naboj ispraznosti' toliko je, u pojedinim slučajevima snažan, da se naprosto 'mora' manifestirati bilo gdje vani. Tko se nađe na putu toga trena ili toga dana, pa bio to starac ili srednjoškolac, postaje nevinom žrtvom, s posljedicama i na tijelu i na duši...
Poput alkohola ili droge, količina 'utaživanog' nasilja, ukoliko se nečim ne zaustavi, mora rasti jer se organizam navikne na postojeću 'razinu' i teži još više (ili niže) pomaknuti letvicu destruktivnog ponašanja. Pri tom, glavni sudionici nisu svjesni da u toj spirali nasilja, u kojoj, dakako i 'uživaju', na koncu, i sami završe kao žrtve ili pak – završe u zatvoru. No, ne bih sada govorio o tome da li je neke od njih za to uopće i briga. Znam da je nekima svejedno. Ravnodušnost prema ispravnom i moralnom, kod nekih se (pa i mladih) ljudi tako dobro 'isteše', da im bilo kakva 'nova situacija' pričinjava izazov, to jest daje im prostora, makar skučena, za neke nove izljeve...
Neki od tih momaka (i djevojaka), nekoć su bili tek 'plahe i preplašene srne' koje su čekale na ljubav, a nisu je dočekale pa su se na nekoj točki vremena počele pretvarati u vukove (vučice), spremne napasti i ugristi koga god stignu... Kada nisu mogle ljubavlju utažiti glad, kao da im nije preostalo drugo nego tu istu glad utažiti nečim suprotnim...
Osim nastrane društvene klime, na spomenutim točkama, najčešće nije ni bilo nekog od bliskih ljudi koji bi im bili u stanju pomoći pri konstruktivnom kanaliziranju tog naboja, odnosno u pronalaženju identiteta koji bi bio daleko od nasilnog.
Izlaz iz klopke u kojoj su se našli i sami maloljetnici, vidim u dramatičnoj promjeni svijesti ljudi na raznim javnim položajima (mediji, politika, kultura, umjetnički krugovi...), a koji bi se osobnim i nesebičnim primjerom zalagali za jedno zdravije društvo, ukazujući na vrijednosti poput dobrote, istine, ljubavi, požrtvovnosti, poštenja..., kao na vrline bez kojih nikome neće biti, u konačnici, dobro. Pa makar te vrijednosti i ne bile popularne u ovoj, već poprilično zamračenoj društvenoj klimi... Možda bi neki od tih 'značajnih' ljudi, s nekoliko pravih i odlučnih poteza, odigrali čak i najbolje role u svom životu. Možda bi to potaknulo i neku dobru lančanu reakciju. Uvijek su, tijekom vremena, postojali pioniri koji su imali hrabrosti iskoračiti... To, naravno, podrazumijeva manje novaca, manje odobravanja, manje ugode..., ali svakako – više unutarnjeg zadovoljstva koji pomaže i pri mirnijem spavanju.
Nadalje, izlaz također vidim i u porastu onog pozitivnog, konstruktivnog naboja, kod sve većeg broja drugih maloljetnika, koji trenutno stoje po strani i šute, a koji će se na nekoj točki morati pokrenuti, ako se ne žele posve utopiti u mediokritetskom sivilu koji otupljuje svo vrijedno u samom čovjeku, pa i njima samima. Oni će se naprosto morati međusobno prepoznavati i udruživati, kao i razmišljati, razgovarati i planirati drugačije 'akcije', s ciljem oplemenjivanja prostora u kojem žive, uče, rade... Onog prostora koji nije samo njihov, već je i prostor šire društvene zajednice... Jednostavno će takvi mladići i djevojke morati imati i dovoljno petlje i dovoljno hrabrosti, a naravno i ljubavi i entuzijazma, kako bi izgrađivali zdraviju klimu, pa i utjecali na neke od onih koji su već odavno 'prešli crtu' u spirali svekolikog nasilja.
Osobno, držim da je ovo i te kako moguće, ali uz Božju pomoć, to jest uz ravnanje prema njegovim vječitim standardima, bliskima dubini svačije duše. Oni koji ovo ne budu zanemarili, a koji se budu pronašli u Izvoru odozgor, biti će prirodnim putem upućeni jedni na druge, kako bi se, potom, nadopunjavali i poticali u misiji otapanja debelih i mrzlih santi leda, koje prijete da svojom oštrom nemilosrdnošću ukradu i ovo malo topline što je preostalo u našim srcima.