Kamp Činta, otok Ugljan, 09. – 19. srpnja 2012. (IBA) - U društvu sa zrikavcima, borovim iglicama i mirisom mora, „stari Ćintaši" proveli su nezaboravnih deset dana odmora. Za fine i ukusne obroke brinula je legendarna kuharica Nada Dobutović, a za duhovne obroke pastor Ružička Ladislav.
Bilo je vremena za ranojutarnju molitvu u maloj grupi, tjelovježbu na obali mora, čitanje dobrih knjiga, duge i povjerljive razgovore; bilo je vremena i za šetnje, sladoled, kupanje, skakanje s mola, ronjenje, pecanje riba, vađenje ježevih iglica iz noge, pripreme ribe na gradele.
Ljepota i bogatstvo Ćinte jest u tome što se tamo sretnu stari prijetelji, ali se ujedno sklapaju i nova prijateljstva s braćom i sestrama iz raznih krajeva Hrvatske i svijeta (Australije, Njemačke, Austrije, Srbije, Slovenije...).
Pastor Ružička je izvanredno brinuo za „duhovni dio" sustreta. Na osebujan način vodio nas je da zajedno s njim „ronimo" u dubine Božje riječi i iz nje izvlačimo prekrasne bisere istine koje smo zatim ogledali, kojima smo se divili, i koje smo, konačno, ponijeli sa sobom duboko u svom srcu ne kao dragi suvenir koji će nas podsjećati na nezaboravno ljetovanje, već kao „opremu Božju" kojom ćemo pobjeđivati u našim svakodnevnim životnim situacijama.
Zajedno smo promišljali o Psalmu prvom, o prednostima puta pravedničkog, bili smo upozoreni na opasnost puta bezbožničkog koji najčešće izgleda lijepo, primamljivo, ugodno, ali vodi u propast. Isto tako bili smo potaknuti razmišljati o kršćanstvu kao o vrijednostima odnosa među ljudima i ne samo razmišljati nego i djelovati – biti poput milosrdnog Samarjanca koji nije iskorištavao ljude niti njima manipulirao, dapače, imao je suosjećanje prema osobi u potrebi. Svi smo bili izazvani promišljati o svom odnosu s Gospodinom – i o našem hodu s njim. Ozbiljno smo upozoreni da u svakodnevnim kušnjama koje vrebaju i koje zapravo imaju zadaću da nas približe Gospodinu, ne glumimo nadmoć, već da se utječemo Njegovom Duhu da nas vodi i „ne uvede u napast".
Jutarnja bonaca mora slikovito se preljevala na naša srca - bonacu Njegovog mira želimo nositi sa sobom i nakon Činte, svjesni da će „ponekad naš brod otploviti i da će ga zapljusnuti veliki vali", ali znamo uvalu gdje ćemo se uvijek ponovo vratiti jer
„Tvoja su jutra u meni i bonace tvoje uvik su tu,
ogledavam se u njima i slavim te Bože moj!"
Želimo se ponovo sresti i iduće godine – na istom mjestu, u istom Duhu. A ako Gospodin Isus dođe po Crkvu svoju u međuvremenu, vidimo se tamo!
Edita Turinski
