Kevin Bales u svojoj knjizi iz 1999 „Disposable People“ (Ljudi za jednokratnu uporabu) navodi da u suvremenom svijetu ima 27 milijuna robova. On te ljude definira kao one „koji pod prijevarom ili prijetnjom nasiljem obavljaju poslove za koje nisu plaćeni.“
Ujedinjeni narodi procjenjuju da je takvih danas i više od 28 milijuna. Iako prosječan čovjek u našem društvu misli da je ropstvo ukinuto u 18. stoljeću, istina je da nikad u povijesti svijeta nije bilo toliko robova. Bill Skinner u knjizi „A Crime so Monstruous“ (Tako monstruozno nedjelo) opisuje u maniri izvrsnog istražiteljskog novinara mjesta i načine na koje ljudi prodaju i kupuju ljude, muškarce, žene i djecu. Djeca prodana u ropstvo rijetko dožive punoljetnost. Umiru od spolno prenosivih bolesti, AIDS-a ili pak od pukog nasilja kojemu su svakodnevno izložena.
Ako se ropstvo ne definira tako drastično, nego proširimo definiciju na „prijevarom ili pod prijetnjom nasiljem premalo plaćeni“ strahota je daleko veća i lako vidimo kako ropstvo postaje bliska stvarnost primjerice onih koji su zarobljeni iza blagajničkih kasa i raznim niskim poslovima bez radog vremena ili slobodnih dana, ostavljeni na nemilost biznismenima koji se smatraju čak humanitarcima jer „otvaraju radna mjesta“. Što je siromašnija neka zemlja, to veći problem imaju njezini žitelji s domaćim i stranim takvim „humanitarcima.“ U sustavu u kojemu su novac i zarada vrhovna vrijednost, trgovina ljudima je najunosniji posao. Ljudi su, naime, stvoreni da stvaraju vrijednosti i množe se samostalno, a lako ih se prevari. Tako trgovanje ljudima poprima i najrazličitije oblike od kojih većina nije neposredno prepoznatljiva ili zbog svoje učestalosti postaje opće prihvaćena norma „poslovanja“. Morali bi naćuliti uši kad čujemo da je nešto zbog zahtjeva „tržišne ekonomije“ ili da je – bez obzira na osjećaj za pravdu – „sve učinjeno po zakonu.“ Ovi zvučni argumenti obično su eufemizmi za „poslovanje“ u kojemu se na kraju prodaju mali ljudi u „dužničko ropstvo“. Ben Skinner spominje čovjeka čije je unuke sreo koji kao i njihovi roditelji otplaćuju djedov dug od 57centi – sve po zakonu i po zahtjevu tržišta – ali krajnje nepravedno i nedostojno čovjeka.
Biblija drukčije postavlja ekonomiju. U njezinoj ekonomiji, čovjek je mjerilo, a ne zahtjevi tržišta. Čovjek je stvoren s pravom na život i s pravom i obvezom na rad u kojemu koristi svoje potencijale slobodno. Ljudi koji vjeruju Bogu pozvani su pomagati siromašnima, ne posuđivati s kamatama i ljude ne koristiti kao robu za kupnju i prodaju. Ljudi su dostojni odmora. Svaka sedma godina trebala bi biti godina odmora čak i za zemlju, a svaka pedeseta, takozvana jubilarna godina, trebala bi biti godina općeg otpusta – kad svaka obitelj koja je zbog ovih i onih razloga izgubila svoju samostalnost i svoj posjed, ponovno dobiva svoju slobodu svakih 50 godina.
Može se to činiti kao romantični idealizam pa i utopija, koja naprosto ne funkcionira u suvremenom svijetu. No, ekonomska logika zbog koje svijet danas ima najmanje 28 milijuna robova i tko zna koliko još onih koji žive na granici egzistencije, nije baš najbolji kriterij procjene stvarnosti. Moramo razmisliti o alternativama, a ova biblijska koja zahtijeva da se vrednuje čovjeka i stvorenje iznad profita, svakako nudi pokušaja vrijednu alternativu u kojoj bi čovjek čovjeku opet trebao biti čovjek, a ne kao dosad, vuk.
p. Toma Magda