Uz uskršnja promišljanja, svake se godine prisjećamo i 'nevjernoga Tome', koji, prema evanđelju, nije vjerovao svojim prijateljima da je Isus uskrsnuo, niti da im se ukazao živ. Prilično frustrirano i u svom stilu odrješito im je odbrusio: 'Dok JA ne vidim na rukama njegovim ranu od čavala i JA ne stavim prst svoj u mjesto od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati' (Iv 20,23). To mu je donjelo specifični nadimak: Nevjerni Toma, što nije skroz pošteno!
Toma je osebujan lik, čiji je pristup Isusu posebno za oko zapeo evanđelisti Ivanu. Toma je zajedljiv, ironičan i praktičan. Ukazuje na ono što mu se čini nelogičnim. Na primjer, kad je Isus odlučio da odu do Jeruzalema nakon što je Lazar, njihov prijatelj, već bio umro, Toma iznosi na vidjelo nelogičnost te odluke ironičnom opaskom: 'Hajdemo i mi umrijeti s Lazarom!' Naime, prije toga, Isus se nije žurio spasiti Lazara kad je čuo da je ovaj teško bolestan. Učenici su stoga pogrešno zaključili da Isus ne ide u Jerzalem jer se uplašio za svoj život zbog prijetnji hramskih vođa da će ga ubiti. Njegova odluka da ide posjetiti mrtvog prijatelja, koji će do njihovog dolaska biti i ukopan nikako nije logična. Isus još i naglašava: 'Lazar je umro i ja sam veseo radi vas što nisam bio ondje, da porastete u vjeri' (Iv 11,15). Toma izravno napada učitelja zajedljivom upadicom, dajući do znanja da on misli da je to nelogično: Hajdemo i mi umrijeti s Lazarom! Iz njegove je perspektive put u Jeruzalem bila samoubilačka misija. Ali neka, ako je Isus veseo što im je prijatelj umro, onda će valjda biti još veseliji kad umru oni svi!
Koliko se god grozne činile nama iz sigurne kršćanske daljine, Tomina logičnost, praktičnost i zajedljivost su se pokazale bitnima za buduće generacije Kristovih sljedbenika. One su posebno bitne za suvremenike, koji sami žive kartezijanski prema devizi Dubito ergo sum – sumnjam, dakle jesam. Možemo takve nazivati 'nevjernima,' ali Ivanovo evanđelje pokazuje posebnu ljubav prema iskrenim tražiteljima istine, u liku Tome. On se ne oslanja na svjedočanstvo, on želi sam vidjeti, doživjeti i saznati. Ima nešto bitno u tome procesu, bez obzira na važnost svjedoka i postojanost istine koju oni prenose. Snaga je tek u osobnom doživljaju Boga. Bez toga, moglo bi se reći prema Ivanovom evanđelju, nema prave i angažirane vjere.
Zanimljivo, Isus nije uvrijeđen i ne kori Tomu – naprotiv poziva ga: 'Dođi, vidi, stavi svoj prst i budi vjernik! Jedan rani reljef, navodno makednoskoga porijekla koja se čuva u Samostanu Santo Domingo de Silos, u Španjolskoj, zorno pokazuje taj prizor. Umjetnik je poredao apostole u tri vrlo uredna reda. Svi su s istim, tipiziranim licima i aureolama. Jedino Isus među njima u donjem lijevom kutu remeti taj blaženi red. Podigao je ruku i svojim tijelom i rukom stvorio prostor u kome 'štiti' Tomu, dok ovaj, sasvim netipično i neblaženo stavlja svoj prst u njegov bok.
Snažna je to slika božanske ljubavi. Bog se ne boji ljudske sumnje i traženja. Naprotiv, on stvara prostore za sve sumnjivce i dolazi onima koji trebaju osobno iskustvo za vjeru, baš ondje gdje ga traže i onako kako ga traže.
p. Toma Magda