Uvodni komentar Glasa Crkve (br. 56-57)
Reformacija, shvaćena u smislu temeljite i postepene unutarnje obnove nekog društvenog entiteta ili Crkve, često se postavlja suprot revoluciji, koja se najčešće razumijeva kao nagla i nasilna promjena, a posljedično i rušenje samih osnova postojećega društvenog poretka. Zagovaratelji reformi obično će se, ili bar polazno, distancirati od svake pomisli na nasilne revolucionarne prevrate, dok će revolucionari pomalo i prezrivo percipirati reformatore kao puke uzaludne popravljače onoga što se više popraviti ne da.
Ova se polarizacija još više zaoštrava u vjerskome i crkvenom kontekstu, ali poprimajući u današnje vrijeme i stanovitu relativizirajuću notu: reformatori su načelno poželjni, premda ne bi smjeli previše zaoštravati nataložene suprotnosti niti se aktivnije uključivati u nastojanja za boljitkom. Dovoljno je da ukažu na problem nepravednih društvenih struktura, već će to netko vjerojatno dalje razrađivati u komisijama i radnim grupama, ili bar spomenuti u medijima. Revolucionari su pak, nekako po svome višestoljetnom burnom političkom nasljeđu, krajnje nepoželjni, oni unose zbrku, nesigurnost, podjele i otcjepljenja – čak i u slučajevima kada je njihova revolucija vjerski i aktivno kršćanski obojena te se zalažu za dostojanstven život i prava siromašnih te obespravljenih.
Fenomen vjerske reformacije obilježio je gotovo cijelo jedno stoljeće, a nije izblijedio ni nakon pola milenija bremenitoga crkvenog življenja. Tijekom cijele se godine na različite načine, svečanije ili službeno uglađenije, obilježavala njezina petstota obljetnica. Ponekad se čini kao da je iskra onoga prvog reformacijskog impulsa još uvijek zapaljiva, permanentno zazivajući na duhovnu obnovu društva i Crkve, koja je uvijek potrebita reforme (ecclesia semper reformanda). S druge strane, za novu izgradnju i jedno iz temelja potpuno restrukturiranje zalažu se i suvremene kršćanske „revolucije“, posebice zahtjevi tzv. teologija oslobođenja koje kritički analiziraju i nastoje promijeniti grješne društvene strukture što omogućuju i dopuštaju nehumane životne uvjete te neljudsko djelovanje i postupanje. U kršćanskom kontekstu, i reformacija i revolucija (posebice teološko razumijevanje revolucije) nose konotacije cjelovite obnove pa su obje načelno prihvatljive u zahtjevnoj zadaći mijenjanja društva.
Veliki jedan čovjek, koga do danas proglašavaju i reformatorom i revolucionarom, koristio se međutim drugim terminom, još prodornijim i obnoviteljskijim. Isusova je reformno-revolucionarna koncepcija bila metanoia, termin koji upućuje na temeljnu, korjenitu promjenu čovjekova uma, misli i stavova, a posljedično življenja i djelovanja (Mk 1,15). Jednom riječju, tiče se duhovnog obraćenja i unutarnje obnove čovjeka pojedinca, označavajući onaj temeljni životni zaokret koji je uvijek prethodio najvećim vjerskim preobražajima: bilo to iskustvo prvih Isusovih sljedbenika koji ostaju zatečeni neposrednim dodirom drukčije i neshvatljive stvarnosti (Lk 5,8) postajući, nakon tog iskustva, jezgrom kršćanskog pokreta; ili bio to Lutherov proživljaj obraćenja u samostanskom tornju (Turmerlebnis) kada mu se jasno otkrila smisao Božje spasavajuće pravednosti što je gotovo spontano potaknulo na sveobuhvatnu reformu u onodobnoj Crkvi i društvu; ili bilo to pak, u domaćem baptističkom kontekstu, iskustvo obraćenja baptističkih pionira u pogibelji Prvoga svjetskog rata, koji su, tom gorljivošću nošeni, utemeljili upravo prije stotinjak godina vjerničke zajednice u svojim sredinama.
Kada je duboka i istinska metanoia pokretač ključnih povijesnih promjena, tada nitko neće biti u stanju pokolebati istinskog obraćenika – reformatora ili revolucionara, svejedno – u njegovim nastojanjima da se potpuno založi i izloži za svoje ciljeve te rekne kao Luther nekada, na carskom saboru u Wormsu 1521. godine: Na tome stojim i drukčije ne mogu; neka mi Bog pomogne!
Ruben Knežević