Posljednjih nekoliko tjedana drugačijim očima gledam vremensku pognozu. Više ne razmišljam o tome što ću obući, kakvu jaknu ili cipele uzeti već hoće li biti kiše i blata i kako će to izgledati u Berkasovu, Bapskoj, Tovarniku i Opatovcu. Ta donedavno nepoznata imena većem broju naših i građana susjedne Srbije, a sasvim nepoznata na karti jugoistočne Europe, odjednom su nezaobilazna i sastavni dio dnevnih informacija koje dopiru do nas.
Uhvatim sebe ujutro kako razmišljam prije nego ustanem iz tople postelje svojeg doma kako izgleda jutro izbjeglicama i migrantima koji su noć proveli u blatu, na nekom poljskom putu ka nekoj obećanoj zemlji, na kiši, hladnoći, čija se lica tresu od hladnoće dok proviruju kroz deku koju su upravo dobili kako bi se ogrnuli i makar malo ugrijali i dok u ruci uz neke vrećice drže bananu ili topli čaj.
Razmišljam i o mnogim volonterima koji su tu istu noć proveli dočekujući spomenute nesretne ljude s čašom toplog napitka, nekom čokoladicom, bananom ili kakvom drugom hranom, pa ih upućuju na registraciju, liječničku asistenciju po potrebi, asistenciju pri pokušaju spajanja obitelji koje su se putem razdvojile, te odvođenju do šatorskih sektora gdje će moći naći komad odjeće i odmoriti ili čak zaspati kratko ako budu imali sreće.
Nakon toga opet u red i čekanje za ukrcaj u autobuse koji ih voze dalje. I oni znaju da idu dalje. Ne mogu zaboraviti u svom tom jadu, hladnoći i blatu ozarena lica djece kad su vidjeli da se red pomiče prema autobusima. Oni su naprosto korak bliže nekom svom cilju i to se na njima vidi. Razmišljam i o policiji i vojsci koja mora tamo biti jer im je to dužnost a isto kisnu i hladno im je kao i ljudima koje moraju čuvati, držati u redu i na koncu poslati dalje. Izbjeglice, volonteri, policija, vojska, svi na istom mjestu, ista kiša, hladoća i blato, svatko u svom filmu i sa svojim mislima.
Isus, naš Gospodin ima mnoga lica u kampu u Opatovcu. Neka su mala, neka velika, gladna, pomalo musava, uglavnom promzrla, tužna, uplašena, zabrinuta, zahvalna, pa i nasmijana. Dok sam bio tamo na licu mjesta nisam razmišljao o teorijama zavjere, o tome tko je dobar ili zao, zašto ti ljudi rade to što rade. Naprosto sam vidio da je Isus tamo da sve vidi i zna i da je nadam se sretan jer smo i mi tamo i pokušavamo odgovoriti na njegove riječi: dajte im vi jesti! Ali Isuse njih je 5000 stiglo noćas.
Dajte im vi jesti! Ali Isuse njih ima svaku noć 5000, nekad 7000 prije neku noć ih je bilo 13 500. Dajte im vi jesti! I onda jedna šačica ljudi uzme i počne dijeliti i dijeliti i tako već 45 dana i noći. Počinjem drugačije gledati na čuda.
Kada sam pripremao propovijedi na temu Isusa koji hrani 5000 ljudi uvijek sam razmišljao koliko je to ljudi. Samo naši su volonteri, ne računajući ostale, ovih dana nahranili, obukli, pomogli preko 50 000 ljudi. Da mi je to netko rekao prije mjesec i pol dok smo malo zabrinuti gledali što se događa na makedonsko grčkoj granici nesvjesni što nam se sprema, ne bih mogao ni pojmiti ni vjerovati kako ćemo nahraniti jedan hrvatski grad srednje veličine. Danas mogu samo u poniznosti i zahvalnosti gledati Božje čudo u Opatovcu i biti sretan da nam je Gospodin ukazao milost sudioništva u njegovom poslu, patnjama i milosti.
Neizmjerno sam zahvalan svima vama koji ste molili, pomagali na bilo koji način, pojedinci i zajednice, koji ste slali pomoć, sakupljali novac, dolazili volontirati. Niti jedna čaša hladne vode neće ostati bez plaće pa tako ni sav ovaj trud kojeg će vjerujem Gospodin izobilno blagosloviti.
p. Toma Magda,
Osijek, na dan Reformacije 2015.