Tijekom Drugog svjetskog rata u Njemačkoj su postojali logori u kojima su držani zarobljeni saveznički vojnici. Bili su gladni, neki su od gladi i umrli, mršavi, bolesni i obeshrabreni — pitajući se hoće li se ikada vratiti kući i doživjeti još jedan Božić. Stražari su ih promatrali iza ograde: smrknutih lica, pognutih ramena, jedva razgovarajući jedni s drugima.
Ali jednog se jutra sve činilo drugačije. Još su bili iza ograde. Još uvijek su bili gladni. Još su bili jako bolesni. No, stražari su primijetili da su sretni. Smiješili su se, razgovarali, okupljali se u grupice. S vremena na vrijeme odnekud se moglo čuti zviždukanje. Stražari nisu razumjeli što se događa.
Tajna je bila u malom tranzistorskom radio prijemniku koji je prokrijumčaren u logor, pa su američki zarobljenici čuli vijest da su se savezničke snage iskrcale u Normandiji. Kretali su se prema unutrašnjosti europskog kontinenta i moglo bi proći samo nekoliko dana prije njihovog oslobođenja.
Poanta ove male priče je moć vijesti. Ništa se tog dana nije promijenilo osim vijesti. Loše vijesti bude strah. Loše vijesti koje već skoro dvije godine slušamo impregnirale su nas strahom. Dobre pak vijesti probude nadu, budnost i radosno iščekivanje.
Jedne je noći na betlehemskim livadama, na ‘prošvercanom tranzistorskom prijemniku’ odjeknuo glas božanskog spikera: Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za za sav narod. Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin.
To je bila vijest one noći kad se rodio Spasitelj. Što se te noći promijenilo u Betlehemu? U obližnjem Jeruzalemu? U Rimskome carstvu? Na Uskršnjim otocima ili na Aljasci? Nikakva promjena još nije bila vidljiva. Sve je i dalje bilo tamno, tužno i beznandno. Samo je na noćnom nebu sjala jedna zvijezda. Zvijezda koju su vidjela tri mudraca daleko na Istoku. I krenuli za njom. Drugi u još uvijek bili zabavljeni zemnim stvarima: Herod je drhtao pri pomisli da bi mu netko mogao ugrabiti vlast, gosti u svratištu spavali su dubokim snom. Ah da, u obližnjem su Jeruzalemu bdjeli su još i Ana i Šimun. Oni koji su iščekivali. Ti koji iščekuju su budni.
Ovo nam otvara dva pitanja. Prvo, iščekuješ li i iščekujemo li dolazak onoga koji će nas osloboditi iz ovoga mraka, iz ovog straha? Sami ne možemo. Jesmo li na tom ‘malenom tranzistoru’ čuli blagovijest o velikoj radosti za sav narod? Taj mali tranzistor je naravno Riječ Božja. Oni koji su čuli vijest prepoznatljivi su po smiješku na licu, u razgovorima koje vode sa svojim bližnjima, u radosnom fićukanju. Anđeo je ohrabrio pastire: ‘Ne bojte se!’ Zato je ‘taj koji ima doći’ došao kako bi nas oslobodio života u strahu. Jer čovjek nije stvoren da mu tih par desetljeća života prođe u strahu. Čovjek je stvoren za slobodu i vječnost. Dok nas strah kontrolira znamo da nismo na putu vječnoga života, jer taj ‘koji je imao doći’ rekao je, po svom dolasku, da je došao zato da ‘ovce imaju život i to životu izobilju.’
Ali imam još jedno pitanje: pristajemo li ja i pristajemo li mi biti ti mali tranzistori koji prenose blagovijest o velikoj radosti za sav narod? Tranzistor, znaju to starije generacije, baš i nije jako glasan. Moj prvi Grundigov 'Micro boy 300’ imao je snagu zvučnika od 0,2 W. Od tranzistora se i ne traži prevelika glasnoća. Galamom se malo što postiže. Donijeti nadu i smiješak na lice ljudima među kojima živimo i radimo blagom, tihom riječju. Jer baš je takva bila božićna noć. Tiha noć, sveta noć. Tiha svetost je ono što privlači čovjeka Svetome. Rado pjevamo lijepu pjesmu: ‘Idi kaži cijelom svijetu…’ Činimo li to? Imamo li želju, volju, znamo li navijestiti tu Radosnu vijest? Isus reče, a i sad čujemo ponovo: ‘IDI - pokreni se, izađi iz ovog kruga, pođi svojim prijatelji, ljudima u potrebi … KAŽI - otvori svoja usta, posvjedoči o Rođenome, ne srami se i ne boj se. To je naš zadatak koji nam je Isus dao, ako smo njegovi… CIJELOME SVIJETU (sutra ćemo o tome nastaviti).
Giorgio Grlj, na Badnjak 2021.
