Ovo je po prvi put u povijesti da se Kristova crkva neće sastati na dan Gospodnji. Stara uzrečica “tempora mutatur“- „vremena se mijenjaju“ izriče duboku stvarnost.
Pojavom COVIDA - 19, promijenile su se vremenske prilike i način života, a time zauzetost ljudi u svojim domovima. Ali naša nada, nije uminula. Naša nada u Gospodina.
„Po njemu vjerujete u Boga, koji ga je uskrisio od mrtvih i koji ga je proslavio, tako da vaša vjera puna nade bude usmjerena k Bogu“ (l Pet 1,21).
Nada koja ima svoju snagu u uskrsnuću, a uskrsnuće iz raspete ljubavi u patnji križa, sa kojeg seže tvoj glas Gospodine:"...zašto..?" Samo tvoje uskrsnuće je odgovor, tvojeg Oca iz smrti u život, snagom Duha. U čemu se rađaju odgovori na postavljena pitanja, u Tebi koji si "naša nada" (Kol 1,27), u kome se ostvaruju sva naša obećanja. U čemu je već sada navještaj budućeg, što ima svoju djelatnost u sadašnjosti. U ovoj našoj sadašnjosti, gdje je uskrsnuće Božji zaokret u našoj nemoći i smrti u kojoj se očituje sila novog života. U onom "danas" što se već dogodilo u Kristu u kome je vrijeme iskupljeno, ono je uvijek sada, budućnost je već sada prisutna. Stoga je uskrsnuće početak zbilje novog života. Iz tog obećanja "danas ćeš sa mnom biti", rađa se vjera, "Vjera u Boga jest vjera u uskrsnuće" (J. Moltmann)
Uskrsnuće je uzdignuće čovjeka, snagom novog života, sina Božjeg, što nadilazi ovaj naravni život; ujedno omogućujući našoj svijesti, nadati se u toj povijesnoj egzistenciji života. Vjerom prekoračivati u ono iza zavjese, koje je rasparalo tvoje uskrsnuće, sežući izvan granica dohvatljivog. Kako je J. Moltmann rekao: "Vjerovati znači: u prethvatnoj (anticipirajućoj) nadi prekoračivati granice koje je probilo uskrsnuće Raspetoga." Vjera u Uskrslog Isusa Krista nije kraj nade, već pouzdanje u nadi kroz obećanje, navještaj koji se nastavlja, Gospodine po tvojim učenicima, gdje na njihovom izričaju "kerigme", susrećemo zbiljnost uskrsnuća u izmijenjenim životima. Ta zbiljnost preplavljuje i naše srce, kako su svjedočili učenici: "Zar nije srce gorjelo u nama..." (Lk, 24,32).
U vjeri srca zahvaćeni smo i mi danas zbiljnošću događaja koja dodiruje i upućuje na uskršnji put učenika u susretu Gospodina. Na tom putu nade, tako blizu i neposredno u toj zbilji uskrsnuća u hodu kroz povijest, a iznad vremena živeći kao da smo uskrsli. "Ako ste suskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi." (Kol 3,1-4). I da bi bili "zaodjenuti" u slavu Božju, ne možemo, a da ne prođemo kroz njegovu patnju i smrt. Kako se Calvin nadovezuje na Pavlovu misao. "Jer nam sveti Pavao kaže da ako znamo za 'zajedništvo u njegovim patnjama' shvatiti ćemo i 'snagu njegova uskrsnuća'; i dok 'sudjelujemo u njegovoj smrti' pripremamo se i sudjelovati u slavi njegova uskrsnuća. Što smo više izloženi nesrećama to sigurnije potvrđuje naše zajedništvo s Kristom!" Naše zajedništvo sa njim, omogućeno je uskrsnućem.
A uskrsnućem Isus nije ušao u ništa, već je ušao u tu za nas neshvatljivu zbilju, prvu i posljednju u Bogu, gdje nam je osigurao mjesto. Uskrsnuće ne znači povratak i nastavak u ovaj život u vremenu i prostoru. Vječnost nije označena 'prije i poslije'. Vječnost je dimenzija koja cijepa vremenske prostorne granice u novi život sa Bogom, što zovemo nebo. U koji ulazimo iz smrti u život, po njegovom posredništvu u zbiljnost koja nadilazi naše poimanje, "Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube." ( 1Kor 2,9). U što nas unosi isti uskrsli Isus, proslavljeni, jer On nije neki neodređeni već isti Onaj za kojeg Ivan kaže: "što smo promatrali i što su naše ruke opipale o Riječi Života." Isti Onaj koji je bez vremenskog i prostornog ograničenja, po kome je omogućeno da sve koje mu je Otac dao, prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, već sada snagom novog života u Kristu, jer gdje je On tu smo i mi kao što je i rekao: "Oče, htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja, zajedno sa mnom, da promatraju slavu koju si mi dao,..."(Iva 17, 24).
U tom razmjeru možemo predočiti zbiljnost novog života, jer... „Nada čini čovjeka nezadovoljnim dokle god se ne ispune sva Božja obećanja. Ona ga drži in „statu viatoris“, u onoj otvorenosti prema svijetu koju je, budući da je s Božjim obećanjem objavljena u Kristovu uskrsnuću..." ( J. Moltmann) Sva obećanja će se obistiniti snagom novog života, da bi patnja puta imala iskupljenje u vječnoj ljubavi kroz koju zadobiva novi smisao. U tom zoru bljeskanja uskršnje nade naziremo kako uskladiti taj nesklad, krećući se Tvojim putem. Putem koji postaje naš mir, naše sabiranje u Tebi, u Tebi Gospodine, koji si došao u sredinu naših života, povezujući prošlo i buduće u Tvojem "sada". "Isus dođe, stade u sredinu i reče: "Mir vama." (Iv 20,26). Mir koji poravnava svaki val neizvjesnosti, ulijevajući nam nadu u ispunjenju dolazećeg
Stojimo u središtu iščekivanja, nove zbilje koja jeste i koja dolazi. U ljubavi, koja nas sjedinjuje u uskršnjoj vjeri. U toj ljubavi sa vjerom i nadom kojima je zajedničko što se ne vide, a vjeruje se u nadi, gdje je naš, "Bog izvor nade..."( Rim 15. 13).
Krenimo s tom odrednicom, da će ono što se ostvarilo sa Isusom u uskrsnuću, također se i ostvariti, sa našim životima, da ćemo u svemu biti kao što je On. Njemu se povjerimo u ovim teškim prilikama koje prolazimo, kao djeca Božja, kao narod Božji na uskom putu kroz ovaj svijet, a koji je zahvaćen strašnom pandemijom. Povjerimo sa punim pouzdanjem, dok njegove probodene ruke ostaju raširene nad nama, ruke njegove su nebo, postajući naša zbiljnost.
Darko Petrov