Prava pobožnost

Nekako se uvriježilo u narodu da se pobožnost mjeri odlascima u crkvu, na hodočašća, postovima,  molitvama i drugim sadržajima koji se usko vezuju uz crkvu. Takvo shvaćanje više je izraz vjerskog folklora i tek povremeno ima veze s vjerom. Iako naravno duhovnim ljudima neće manjkati duhovnih disciplina poput posta, molitve, čitanja Biblije davanja milostinje i slično, to nije ni početak ni sav sadržaj vjere.

Vjera se – kaže Biblija –po djelima poznaje, ali ne po onim takozvanim duhovnim, nego naprotiv, po onim sasvim svakodenvenim i prizemnim. Tako apostol Petar u svojoj drugoj poslanici piše vjernicima:  

Uložite svu svoju revnost da sa svojom vjerom spojite – poštenje, s poštenjem znanje, sa znanjem uzdržljivost, s uzdržljivošću postojanost, s postojanošću pobožnost, s pobožnošću bratsku ljubav, s bratkom ljubavlju ljubav uopće. Ako naime posjedujete ove kreposti ta ako napredujete u njima, one ne dopuštaju da ostanete ni besposleni ni besplodni u pravoj spoznaji našega Gospodina Isusa Krista. Komu ove kreposti nedostaju, on je slijep, kratkovidan, zaboravio je da je očišćen od svojih prošlih grijeha. (1, 3-9).

Zanimljivo je kako apostol vjeru prvo veže uz poštenje i znanje. Iako inzistiramo na odvojenosti crkve i države, to ne znači da je vjera stvar koja čami u nekom privatnom kutku. Naprotiv, ona postoje vidljiva u društvu kroz vjernikovo aktivno zauzimanje za poštenje i za pravdu. I iako smo godinama učili da je vjera iracionalna ideologija koja se suprostavlja znanosti, prava se vjera nikad ne boji znanja i pitanja koja joj postavlja znanost ili sam život. Bog je mudrost. Pravi vjernik teži i u tome biti sličan svom Stvoritelju. Zatim vjera se vidi u samokontroli i ustrajnosti. Drugim riječima bahatost, nasilje u bilo kom obliku i vlastoljublje te nestrpljivost, zalijetanje i instant rješenja nisu obilježja pobožnog čovjeka. Pravi vjernik lako vidi viši cilj i ima dug dah da ga postigne.  

Zanimljivo, nakon što je tako apostol nabrojao čitav jedan život tek sada spominje pobožnost, tj. one karakteristike tradicionalno smatramo obilježjem vjere. Za apostola tek vjera u borbi sa svijetom prepoznaje duboku potrebu za Bogom koja postaje vidljiva u težnji za molitvom i Božjom blizinom. U Božjoj blizini čovjek se uči Božjoj ljubavi koja ne pravi razliku među ljudima i koja brine za čitavo stvorenje.

Što bi bilo kad bi mi koji se zovemo kršćanima u ovoj zemlji krenuli ovim, biblijskim, putem?  Zamislte zemlju od 4 i pol milijuna u kojoj se 4 milijuna ljudi zalaže za pravednost, koji uporno i predano ulažu u znanje; koji ponizno i ustrajno idu za dobrim. Ljude koji nesebično ljube sunarodnjake, ali njihova ljubav nadilazi svoje i pokazuje se u ljubavi za druge narode posebno one u potrebi te u predanoj i postojanoj brizi za Božje stvorenje u cijelosti. Ne poželimo li živjeti u takvoj zemlji?  Ona počinje s nama i našom definicijom vjere.