Većinu svojega učenja Isus izražava u usporedbama. Učili smo da je to zato što se spušta na razinu običnih ljudi i ne govori teološkim žargonom, nego u pričama koje nalikuju njihovom svakodnevnom životu, o ratarima i poljima, o slugama, biserima i slično. No, čini se, barem kod evanđelista Marka da to tumačenje nije točno. Marko svoj izvještaj o Isusovom učenju odpočinje dugom usporedbom o sijaču koji izalzi na polje i obilno sije, a sjeme pada posvuda. Najveći dio ne uspije donijeti roda jer su ga pozobale ptice, ili je palo na tvrdi put ili ga je ugušio korov ili je palo na kamen pa nije imalo kamo pustiti korijen. Ni učenicima, a kamo li narodu, nije jasna ova uspredba, napominje Marko, a onda još dodaje i Isusov čudan odgovor zbunjenima: „Vama je saopćena tajna - kraljevstvo Božje, a svima ostalima prispijeva uopće u usporedbama, da dobro gledaju, a ipak ne vide, dobro slušaju, a ipak ne razumiju, da se jednoć ne obrate i da im ne bude oprošteno“ (Mk 4, 10ss).
Iz onoga što Isus ovdje govori čini se da je njegovo učenje kodirano, da su to zagonetke koje tek treba odgonetnuti. Marko to još i podcrtava kad kaže kako je s mnoštvom Isus govorio u zagonetkama, a nasamo s učenicima govorio je jednostavno i razumljivo (Mk 4, 34). No, je li to fer? I kako je to moguće? Zar Isus nije sam htio da se ljudi obrate i da ga slijede? Što to Marko prenosi?
Naš je problem u prijevodu riječi „tajna“ kraljevstva nebeskog. Dok mi pod tim razumijemo „nedostupno znanje“ „znanje za koje su neki zakinuti“ izvornik podrazumijeva „misterij,“kao u krimićima: Sve su pojedinosti slučaja otkrivene svakom čitatelju i nazočnima, ali samo je slavni detektiv taj koji ih vidi i zna protumačiti tako da razotkrije ubojicu. Često su čitatelji zbunjeni i kad im se kaže tko je krivac, jer – ne znaju čitati znake.
I druga stvar koju valja zapaziti je da Marko tajnom ne naziva Isusovo učenje nego – Kraljevstvo Božje dolazi kao „misterij“ – To znači, Isus smatra kako je sve u životu čovjeka sastavljeno kao zagonetka i postavalja se pitanje: hoće li u tome prepoznati pravu stvar i svrstati se na pravu stranu? Hoće li prepoznati svojega Stvoritelja ili neće? Isusove su usporedbe zato priče koje čovjeka tjeraju da zauzme stav prema u životu i odluči: Hoće li voditi plodonosan život ili besplodno i površno tratiti vrijeme ugušen prizemnim i bespotrebnim stvarima? Hoće li vjerovati u Boga ili ne? I kršćanima nekad teško pada reći „da će netko samo zato što nije vjerovao Isusu biti bačen u pakao“ jer se ta izjava čini uskom i proizvoljnom i nada sve netolerantnom prijetnjom. No s druge strane, lakše se razumije ako se postavi ovako: Ako čovjek dođe do zaključka da mu Bog i njegova milost ne trebaju za život i čovjek kaže Bogu da ga pusti na miru; Bog to poštuje i ostavlja ga – na miru, tj. samoga.
Zato se čini da sve što je Isus činio i govorio ima samo jednu svrhu – potaknuti ljude na odluku glede svrhe vlastita života. Isus govori u zagonetkama da bi natjerao ljude da ih riješe, a onda, i da rješe zagonetku svojega života. Kao na primjer u ovoj Isusovoj zagonetki o sjemenu: Koje si sjeme ili koje želiš biti: ono koje donosi plod? Ili ono plitko, zaokupljeno brigama i ugušeno trivijalnim stvarima?
Ljudi ne vole donositi takve odluke. Oni bi ostali neodlučni. No, tad su već zauzeli stav.