Na netom održanoj konferenciji o osnivanju crkava u Crikvenici razgovarali smo s Johanom Lukasseom, savjetnikom za misiju pri Europskoj kršćanskoj misiji (ECM). Na konferenciji su se okupili vjernici iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Slovenije. Ali također i dvije skupine misionara iz Ukrajine i Brazila.
Johan Lukasse rođen je u Nizozemskoj u tradicionalnoj kršćanskoj obitelji protiv čijeg se vrijednosnog sustava pobunio u 18-toj godini. Napušta crkvu zbog hipokrizije koju je uočio u njoj ali na odsluženje vojnog roka susreće onoga od koga je bježao.
GG: Što se događalo u vojsci?
JL: Upoznao sam jednu vrlo interesantnu mladu damu koju sam pozvao na izlazak. U prvih pet minuta naše šetnje parkom, ona je rekla: 'Ja volim Isusa!' 'Oh ne. Zar ponovo ta priča?', pomislio sam. Prije sam se uvijek kod tog pitanja susretao s prepirkama i svađama, no ona je to rekla tako spontano. To je bilo kao da je netko odapeo strelicu moje srce. Ta me misao proganjala. Pozvala na jedno događanje misijske organizacije Youth for Christa (U Hrvatskoj: 'Mladi za Krista'). To je za mene u to vrijeme bilo previše radikalno, pa sam si kupio Bibliju i započeo je čitati. Jednog sam dana čitao Ivana 1 u kojemu se kaže da svijet nije prihvatio to istinito svjetlo. Duh Sveti mi je tada otvorio srce i prepoznao sam kako sam i sam ignorirao Isusa koji jest u svijetu. Shvatio sam da sam grješan, ne zbog mnogih loših djela, već jednostavno zato što sam ga ignorirao. Tada sam predao svoj život Gospodinu i nastavio svoj hod s njim.
Trebam li reći da je ta djevojka postala mojom ženom? Kasnije sam se zaposlio u prodavaonici namještaja i koristio svaku priliku da mušterijama govorim o Isusu. Kolege su mi rekli: 'Ovo je dućan, a ne crkva. Što misliš o tome da upišeš teologiju i postaneš pastor?' Razgovarao sam o tome sa svojom suprugom koja mi je rekla: 'Možda je to Božji glas za tebe?' I tako je bilo. Upisao sam teološki fakultet u Genku, u Belgiji i po završetku studija preuzeo brigu za jednu malu crkvu s dvadesetak članova. Predložio sam im da tijekom sljedeće tri godine ozbiljno poradimo na porastu članstva. Nisu bili uvjereni da je to moguće, ali su mi dali odriješene ruke u tom nastojanju i jedan se čovjek osjećao spremnim pomoći mi u tom poslu.
GG: Kako ste postigli promjenu u toj crkvi bez entuzijazma, vizije i poleta članstva?
JL: Ljude koji su prihvatili poruku Evanđelja sam obučavao kod kuće. Nisam ih htio uključivati u život zajednice kako se ne bi obeshrabrili u najranijoj fazi svog duhovnog života. Podučavao sam ih temeljnim koracima: čitanju Biblije, molitvi, evangelizaciji. Jednom riječju, kako rasti kao kršćanin. Tek nakon šest, sedam mjeseci upoznao bih ih s kršćanskom zajednicom. Tada bi već malo stasali i lakše se nosili sa zajednicom kojoj je u to vrijeme još nedostajalo entuzijazma. Rekao bih im: 'Sljedeće nedjelje dovedite nekoga sa sobom!' I činili bi to i zajednica je, kako rekoh, u tri godine narasla za 100%. I to je ohrabrilo zajednicu.
Onda smo prošli kroz još jedan trogodišnji ciklus kad je zajednica ponovo dvostruko porasla u članstvu. Kad se to dogodilo, napustio sam mjesto pastora u toj zajednici i posvetio se drugoj zajednici.
GG: Cijeli je vaš život i vaša služba, koliko razumijem, posvećen osnivanju novih crkava?
JL: Apsolutno!
GG: Kako biste onda komentirali i koje naputke dali crkvama u sekulariziranoj Europi u svezi osnivanja novih crkava?
JL: Još uvijek, unatoč svemu tome, vjerujem da je osnivanje novih zajednica vjernika najbolja metoda pod suncem za pridobivanje pojedinaca i cijelih nacija za Evanđelje. Svaka zemlja ima svoje zapreke. Mi smo u katoličkoj Belgiji u proteklim desetljećima doživjeli mnoga suprotstavljanja, ali danas se to promijenilo. Danas imamo zajednički problem: indiferentnost. Zato će naš pristup biti drugačiji, ali uvijek se vodeći temeljnim ljudskim potrebama. Danas vidimo da je puno veći naglasak na onome što zovemo 'osobna evangelizacija'. Jedan na jedan.
Zato držim da je naš zadatak naučiti vjernike u našim zajednicama kako da artikuliraju svoju vjeru, kako da ju razumljivo prenesu svojim prijateljima i znancima. Ljudi mogu vjerovati pravu stvar a da još uvijek to nisu u stanju smisleno komunicirati. Zato ih moramo obučavati. Ali uz pouku ide i ohrabrivanje, jer kršćani često nisu dovoljno hrabri u svjedočenju svoje vjere. Ne preuzimaju inicijativu u svjedočenju. Na tome treba raditi, za to moliti. Podučiti ljude da od samog početka svoje kršćanske egzistencije postanu ljudi koje će druge dovoditi Kristu. Mogu reći da vidim promjene na tom polju. Stvari se mijenjaju.
GG: Koja su vaša očekivanja od ove konferencije?
JL: Nekoliko je ciljeva. Prvo, želimo ohrabriti vjernike iz zemalja regije na zauzetu evangelizaciju. Drugo, ovdje su skupine iz Ukrajine i Brazila. Oni u svojim zemljama doživljavaju duhovna probuđenja i željeli bismo da njihova iskustva obogate i crkve u ovom dijelu svijeta. Također bismo im željeli otvoriti vrata da u suradnji s nekom od mjesnih crkava krenu u osnivanje novih crkva. I treći je cilj dati dovoljno korisnih informacija braći iz Ukrajine kako bi oni mogli kod kuće regrutirati ljude za misiju u ovom dijelu svijeta.
Razgovarao: Giorgio Grlj