Stuart McAllister je znanstvenik, filozof i poznati predavač kršćanske apologetike na Oxfordu i još nekoliko fakulteta u Europi i Americi. Bio je dugogodišnji Glavni tajnik Europske evanđeoske alijanse. Proteklog je tjedna posjetio Hrvatsku i na konferenciji 'Ima nade' u Crikvenici, kao i u Čakovcu održao nekoliko zapaženih predavanja o temi nade, a za emisiju Sola Gratia dao je intervju našem suradniku, pastoru Damiru Pintariću. Intervju prenosimo u cjelosti:
Pintarić: Zašto niste ateist?
Dr. McAllister: Vjerojatno ima mnogo razloga s kojima bih mogao izaći danas i ponuditi kao odgovore. Odrastao sam u obitelji gdje je otac bio, ono što bi u Engleskoj danas nazvali socijalist. Nitko od mojih prijatelja u Škotskoj gdje sam odrastao nije bio odgajan u kršćanskom domu, niti je odlazio u crkvu. U svojim sam tinejdžerskim godinama s gnušanjem gledao na religiju i mislio sam da je religija samo bijeg, da je ''štaka'' slabim ljudima koji nemaju nekih mentalnih sposobnosti. Moja životna filozofija bila je živjeti za užitak i uzeti od života ono što trebaš. Tu sam filozofiju živio. Jednom me djevojka s kojom sam tada živio pitala što mislim o Isusu. Moj je odgovor bio: ''Ništa, niti razmišljam o njemu niti me zanima.'' No, s vremenom, ona je pronašla istinsku vjeru, doživjela je istinsku promjenu te me je jednom pozvala s njezinim prijateljima na druženje i raspravu o Bogu. Prvi sam put u svojem životu čuo kršćansku poruku i postavljao sam razna pitanja i iznosio svoje ''mudre'' argumente, no činjenica je da sam te noći prvi puta susreo Boga. Slijedećih sam 25 godina proveo u shvaćanju što to zapravo znači. Dakle, nisam ateist jer kao prvo Bog se predstavio meni, i sve ove godine sam promatrao koji su to argumenti zbog kojih kršćanstvo ima smisla. Danas gledam i čvrsto vjerujem da kršćanstvo ima mnogo intelektualnih i jasnih razloga zašto je ono istinito i održivo u odnosu na ateizam.
Pintarić: Postmodernistički skepticizam, strah od budućnosti, nesigurnost, dvojbe, dio su naše svakodnevnice. Je li nada iluzija? Ima li nade za Europu? Ako da, gdje se nada nalazi?
Dr. McAllister: Pravo pitanje je koja je narav nade i gdje se nada može pronaći. 20. stoljeće bilo je stoljeće iluzija za Europu. Nisu sve bile loše. Stoljeće je počelo s idejom da će na kontinentu zaživjeti društvena i politička sloboda. Međutim, snovi 19. stoljeća pretvorili su se u noćne more 20. stoljeća. Suvremeni modernistički projekt pretvorio se u postmodernistički skepticizam. Što je bila nada za Europu? Rekao bih da je to prije bio optimizam nego nada, jer je sam korijen takve nade bio odbacivanje Boga i metafizičkog. Boga smo u Europi odbacili, ignorirali i u konačnosti ušutkali u javnim rasprava. No, ako ljudi misle da Bog ne može govoriti, to ne znači da će On i prestati govoriti. Mislim da postoji nada za Europu. Ako uistinu postoji Stvoritelj koji je stvorio cjelokupnu povijest, onda je ta nada isključivo u Njemu. Ta nada ima dobar odaziv i prihvaćanje kod mladih ljudi i mislioca i u našoj kulturi. Zašto? Zato jer umjesto življenja u zatvorenom sustavu, gdje su sve mogućnosti u rukama muškaraca i žena, onih dobrih i onih loših, suprotno tome, postoji budućnost koja je otvorena jer postoji Bog koji uvijek djeluje i može nas iznenaditi. To daje prostora mašti i poziva nas da promišljamo o kulturi, da vratimo natrag etička načela srži našeg postojanja. Europa je bila najsnažnija onda kada su njome vladale kršćanske vrijednosti. Prema tome i pluralističko društvo i demokratko društvo koje je otvoreno za dijalog, dio je jednadžbe. Međutim, želimo li o Europi nešto novo naučiti, moramo se pitati zbog čega Kineski mislioci razmišljaju o vrijednostima koje su kršćani donijeli u Kinu, a u Europi te vrijednosti odbacuju. Nada koja je usidrena u snazi koja je mnogo veća od naše snage i snage našeg uma, može nam donijeti istinsku budućnost.
Pintarić: Često predajete studentima, prisutni ste na raznim forumima, debatama, sveučilišni ste profesor. Naše slušatelje sigurno će zanimati vaše mišljenje o sljedećem. U kakvom su odnosu vjera i razum? Isključuju li se oni međusobno ili su možda partneri ?
Dr. McAllister: Neki ljudi su skloni vjerovati da su vjera i razum neprijatelji, no to je zato što imaju pogrešnu definiciju vjere. Oni smatraju da je vjera uvjerenje u nešto što znaš da nije istinito. Biblija upotrebljava riječ vjera u smislu pouzdanja, povjerenja. Pouzdajemo se u nešto što je istinito, a ne u nešto što je laž. U kršćanskoj povijesti, vjera i razum su uvijek išli ruku pod ruku. Neki od najvećih mislioca Europske kulture su bili upravo kršćanski mislioci, kao npr. Toma Akvinski ili William Wilberforce. Širom svijeta postoje mislioci čije su duboke misle izrečene u vjeri. Toga ima i u znanosti, primjerice nekoliko mojih kolega s Oxfordskog sveučilišta, nekoliko doktora znanosti, dr. John Lenox, dr. McGrath i drugi koji su sam vrh u svojim područjima djelovanja.
Dakle, ideja da kada postaneš kršćanin isključuješ mozak, je smiješna karikatura. Vjera i razum su suradnici i trebamo oboje. Vjera unaprjeđuje razum, a razum upravlja vjerom. To dvoje se u učinkovitom kršćanskom življenju moraju podupirati.
Pintarić: Za kraj ovog kratkog intervjuja, bit ću slobodan upitati vas gdje Vi osobno pronalazite nadu, snagu i razlog da idete dalje?
Dr. McAllister: U poslanici Rimljanima je zapisano ''A Bog, izvor svake nade, neka vam dadne potpunu radost i mir u vjeri da napredujete u nadi snagom Duha Svetoga.'' Vidio sam carstva kako nastaju i nestaju. Volim povijest i nešto što sam zapazio je da je kršćanstvo preživjelo sve napade, sva odvraćanja. Svi volimo dobre priče, a Biblija je priča o životu. Važnost dobre priče je da treba imati dobar završetak. Zbog toga imam osobnu nadu jer je Bog obećao dobar završetak. To znači da globalno zatopljenje nema posljednju riječ, iranska i sjevernokorejska vlada nemaju posljednje riječi, globalni kapitalizam također nema posljednju riječ. Bog je rekao: '' Evo činim sve novo.'' Zbog toga se pouzdajem u Onoga koji ima snagu ispuniti svoje obećanje. To mi daje nadu za danas i za sutra.
