Razgovaramo s mr. Draženom Glavašem. Glavaš je diplomirao ekonomiju na Sveučilištu u Zagrebu i magistrirao komunikologiju u SAD-u. Predaje poslovnu etiku i liderstvo na 'Veleučilištu Vern' i vlasnik je obrta ETIK-Edukacija, trening i komunikacija koje pomaže djelatnicima najčešće malih i srednje velikih poduzeća da poboljšaju svoju prezentacijsku, marketing i prodajnu komunikaciju. Etik ove godine obilježava petu godinu rada. Dražen je u devedesetima bio Glavni tajnik stepa (Studentskog evanđeoskog pokreta), suosnivač je STEPress izdavačke kuće i supokretač rada među poslovnim ljudima koji žele integrirati svoju vjeru i posao (Partner - Udruga poslovnih ljudi, Partner je izdavač knjige "Voljeti ponedjeljak - uspjeti u poslu a ne prodati dušu") gdje i danas aktivno sudjeluje. U braku je sa Jodi i imaju troje djece.
1. Kako mladi ljudi u Hrvatskoj razumiju i reagiraju na poslovnu etiku?
Na prvom satu poslovne etike neki studenti misle da je ovaj predmet šala ili čak bajka jer su već i oni uvjereni da je poslovna etika nemoguća kod nas. Pomalo je obeshrabrujuće čuti takve izjave od mladih ljudi od kojih većina još nije ušla u poslovni svijet. Pošto veliki broj studenata dolazi iz obitelji poduzetnika i obrtnika vjerojatno je da slušaju probleme s kojima se roditelji suočavaju i naravno bombardirani su medijskim napisima koji su uglavnom negativni. Što je za mene kao predavača veliko ohrabrenje je poneka izjava na kraju semestra da je osoba promijenila svoje mišljenje i da uviđa kolika je vrijednost etičnog poslovanja iako smo svjesni da to nije lagano u kulturi koja ne cijeni pošten rad i gdje prevladava percepcija da SVI varaju i kradu i da SVI rade nepošteno. Ja se s tim ne slažem. Ne slažem se sa takvim generalizacijama jer znam da svi liječnici ne primaju mito i znam da jako mnogo poduzetnika i obrtnika nastoji poslovati pošteno i da ima puno više onih koji obavljaju svoj rad pošteno i profesionalno samo oni nisu medijski zanimljivi i o takvim pozitivnim primjerima se jako malo piše. Tu bih dodao još jednu vremensku dimenziju koju ne možemo zanemariti - mi u sustavu školstva nismo do nedavno niti imali predmet poslovna etika gdje bi mladi ljudi razgovarali i promišljali ovakve teme i slučajeve. Poslovna etika u Europi tek u 80ima postaje znanstvena disciplina i počinje se sustavnije proučavati i predavati. Kod nas su ovo prve generacije koje slušaju poslovnu etiku. A kada tome dodamo podatak da tek nekolicina visokoškolskih ustanova poslovnu etiku ima kao obavezan predmet onda je Veleučilište Vern za svaku pohvalu.
2. Već niz godina slušamo o tome da se Hrvatska nalazi visoko na listi korumpiranih država, a posljednjih smo mjeseci svjedoci mnogih korupcijskih afera. Nije li to razlog takve loše percepcije i među mladima?
Između ostaloga. Ono što mene zabrinjava su podaci jednog drugog istraživanja o tome što najviše cijene hrvatski građani. Zabrinjava podatak da su na prvih pet mjesta bogatstvo, uspjeh, moć i društveni položaj (uz zdravlje) posebice ako vidimo koliko se cijeni marljiv rad (10,8%) i savjesno i profesionalno obavljanje posla (5,6%) pa čak i samostalnost (3,8%). A posebice zabrinjava kada vidimo na kojem mjestu se nalazi spremnost na pomoć drugima (2,2%) i suosjećanje s drugima (1.1.%) i za budućnost ekonomije znanja poražavajuće posljednje mjesto samoobrazovanje (1.0%).
3. Zanimljivo, pripadnosti crkvi (5,8%) nije na cijeni. Koja je uloga crkve i kako bi crkve mogle doprinijeti poboljšanju ove situacije u Hrvatskoj?
Mislim da je posljednjih nekoliko godina povjerenje građana u crkvu (ovdje mislim na crkvu općenito) u padu. Jedan od razloga tomu su skandali koji u posljednje vrijem potresaju Katoličku crkvu u svijetu. Međutim i pri tome je važno promatrati medijski kontekst iz kojega mi saznajemo sve te negativne vijesti. Rijetko čitamo pozitivne stvari i informacije o crkvi. Vjerojatno se radi o svjetonazorskim različitostima većine medija i crkve s jedne strane, a s druge strane svjedoci smo da negative vijesti i skandali podižu tiraže. Pri tome ne želim relativizirati ili opravdati negativnosti ili čak kriminalna dijela koje su neki predstavnici crkve ili crkava (ovdje mislim na sve konfesije i denominacije) počinili i o kojima treba pisati i govoriti. Čini mi se da je ovdje potrebno postaviti nekoliko pitanja pojašnjenja prvo: što je to Crkva? Što mi podrazumijevamo pod Crkvom? Koliko god ova pitanja dijelovala banalno nažalost često podrazumijevanje vodi ka nerazumijevanju. Osobno mislim da bi svi mi trebali moći odgovoriti na ova temeljna pitanja i postaviti ih u kontekstu svoje mjesne crkve neovisno kojoj crkvi pripadamo (katoličkoj, pravoslavnoj ili protestantskoj) jer tek tada ćemo moći odgovoriti na neka duboka i važna pitanja o pripadnosti i identitetu, a ta pitanja su itekako važna u postmodernizmu u kojem živimo posebice mladim ljudima.
4. Kako bi vi odgovorili na ta pitanja što je za vas Crkva?
Ja vjerojatno nisam najkompetentnija osoba za ovakvo pitanje i sam imam mnogo pitanja na koja tražim odgovor. Naš govor o crkvi je često govor o zgradi koju nazivamo crkvom. Prvih 300 godina takav govor prvih kršćana ne samo da ne bi bio prihvatljiv već bi bio nerazumljiv. Ni na jednom mjestu u Novom zavjetu se riječ crkva (Ekklessia) pa čak i riječ "kuća Božja" ne odnosi na zgradu. Čini se da je kršćanstvo u svom početku bilo jedina religija (pokret) koji nije imao svete zgrade, svete osobe (u smislu posebne posvećene svećeničke klase) niti svetih objekata.
Pitame se koliko je forma (izgled crkvenih zgrada, osjećaj veličine i moje malenkosti pri ulazu u veliku crkvu, glazba orgulja ili samo slavljenje, rituali i forme misa i bogoslužja) odredila smisao, karakter i značenje crkve? Koliko je upravo zgrada crkve podjelila život na svjetovni i sakralni, koliko je zbog forme došlo do dezitegracije naše vjere s našim svakodnevnim životom i poslom, koliko se izgubila veza između nedjelje i ponedjeljka t.j. ostatka tjedna, koliko je "sveti prostor" istisnuo sveti život u svakodenvnom prostoru u kojem živimo i radimo?
Kada razmišljam o crkvenim zgradama danas, čini mi se da one ne ohrabruju intimnost, zajedništvo, toplinu, za razliku od domova i kuća gdje su se prvi kršćani sastajali. Ne gledamo se u lice već gledamo jedni druge u potiljak i pri tome uglavnom ne sudjelujemo već smo pasivni promatrači, gledatelji, što nas također određuje i formira u našoj vjeri. To su neka moja pitanja i razmišljanja o Crkvi ali kao što sam rekao na početku ja nisam najkompetentnija osoba za ovo pitanje.
5. Spomenuli ste odvojenost nedjelje i ponedjeljka, "svetoga" i svjetovnoga života. Često čujemo prigovor nedjeljom se ponašamo na jedan način (tih sat vremena u crkvi), a ponedjeljkom na drugi. Kako pomiriti taj jaz?
Ja mislim da se mi svi u Hrvatskoj trebamo zapitati kako živimo svoju vjeru i da li je uopće živimo? U Hrvatskoj prema posljednjem popisu stanovništva živi oko 91% kršćana. Pa tko to onda laže, krade, daje i prima mito, vara u jednoj "kršćanskoj" zemlji? To pokazuje da mi ne živimo svoju vjeru i vrijednosti koje proizlaze iz naše vjere u svojem svakodnevnom životu i radu. Meni je to jako vidljivo kada razgovaram sa studentima i kada se dotaknemo određenih etičkih pitanja od običnog prepisivanja na ispitima do mita i korupcije, od eutanazije i stava prema životu i smrti ili pitanja što je to čovjek? To nas dovodi do pitanja što to uopće znači biti kršćanin? Svi moramo odgovoriti na pitanje kako ja živim i svjedočim svoju vjeru u svakodnevnom životu i radu u svom okruženju? Koliko ljudi oko mene prepoznaju moju vjeru, moje vrijednosti, moj integritet? Ovako postavljeno pitanje nekima može izgledati opterećujuće i jednostavno se ne osjećaju pozvanima da budu evangelizatori i pri tome zamišljaju "najgore napadne načine" svjedočenja i evangelizacije koje im padaju na pamet ili su vidjeli da neki kršćani rabe. Zato bih volio postaviti pitanje svjedočenja svoje vjere na drugačiji način: "Koliko je Radosna vijest (Evanđelje) za mene zaista sretna, posebna i nevjerojatna vijest?" jer svi mi želimo podjeliti s drugima posebice s onima do kojih nam je stalo nešto što je radosno, sretno, veselo, pozitivno, ohrabrujuće, nadahnjujuće. Mi imamo upravo takvu vijest. Vijest koja je u ovim vremenima punim beznađa puna nade, vijest koja je u ovim vremenima kada se često razmišlja kratkoročno vječna, vijest koja je u ovoj skupoći besplatna iako je neprocjenjivo vrijedna i skupo plaćena, vijest koja je u ovoj poplavi loših vijesti i laži zaista i istinski dobra i istinita. Je li Evanđelje nama (još uvijek) radosna vijest? Nadahnjuje li me moj odnos s Isusom? Mislim da tu trebamo početi?
6. Kako danas, u postmodernom (postratnom, postkomunističkom...) društvu, najbolje komunicirati poruku Evanđelja? Kako u Hrvatskoj svojim svjedočenjem - evangelizacijom ne biti "napadan" i odbojan i na kakve načine bi crkve i vjernici trebali komunicirati evanđelje?
Naišao sam na jedno zanimljivo istraživanje provedeno na uzorku od 14 000 ljudi s pitanjem: "Što ili tko je odgovoran za tvoj dolazak Kristu i crkvi? Odgovori su bili sljedeći:
posebna potreba: 1-2%
ušao sam u crkvu: 2-3%
svećenik/pastor: 5-6%
posjeta: 1-2%
vjeronauk/nedjeljna škola: 4-5%
evangelizacijski događaj: 0,5-1%
prijatelj/rođak: 75-90%
Zanimljivi su mi ovi podaci ako ih promatramo u kontekstu crkve o kojoj smo razgovarali i kada razmišljam na što odlazi dosta vremena, energije i novca u našim "crkvama" a koliki su "rezultati" mnogih aktivnsoti i programa? Tu bih dodao još jedno istraživanje tzv. "Net Generacije" (često zvana i Gen Y ili MTV generacija) koje odrastaju pod utjecajem novih medija i tehnologija to su oni koji su rođeni između 1985-2005 i koji sada imaju između 5-25 godina. Što je važno znati o toj generaciji i kako bi "crkve" trebale prilagoditi svoju komunikaciju Radosne vijesti toj generaciji? Don Tapscot u svojoj knjizi "Grown Up Digital" navodi 8 normi tzv. Net Generacije koje mi se čine zanimljive i korisne:
1. Žele slobodu u svemu što rade, od slobode izbora do slobode izričaja (izražavanja)
2. Vole personalizirati, učiniti osobnim, prilagođavati
3. Oni su novi kritičari
4. Traže korporativni integritet i otvorenost kada odlučuju što kupuju ili gdje će raditi
5. Net Gen traže zabavu i igru u svom poslu, edukaciji i društvenom životu
6. Oni su generacija odnosa i suradnje (kooperacije)
7. Net Gen ima potrebu za brzinom – i to ne samo u video igricama
8. Oni su inovatori
7. Što možemo naučiti iz ove tablice o novoj generaciji?
Prvo, da mladi ljudi traže veću slobodu u izražavanju. Ono što ih razlikuje od prethodnih generacija je upravo ta mogućnost da se putem interneta i mobilnih telefona da izraze. Da taj svoj izričaj personaliziraju od zvuka mobitela, preko vlastitih web stranica do blogova i dr....to su generacije koje provjeravaju i imaju uvid, pristup gotovo svim informacijama što znači da su veći kritičari, da uspoređuju, da brzo saznaju o onome što je kvalitetno, autentično i njima zanimljivo. To također znači da traže integritet i otvorenost ne samo kada odlučuju što će kupiti već i gdje će ići uključujući i crkve. Ne moramo posebno tumačiti zabavu i igru ali se možemo pitati koliko naše crkve pružaju "zabave i igre" ili je to svetogrdno pitanje? Facebook i ostale virtualne društveno-socijalne mreže su postale svakodnevni ritual mladih i novi način pripadnosti i komunikacije. Brzina i prisutnost "crkve" u virtualnom prostoru dovoljno govori koliko "crkve" prate nove trendove!? Netko će kritički primjetiti i pitati zašto bi "crkve" pratile (prolazne) trendove? Slažem se s tim pitanjem ali postavljam pitanje na koji način komunicirati s novom generacijom koja je svoju komunikaciju prebacila u drukčiji komunikacijski "svijet"?
8. Što konkretno ti podaci i istraživanje znače za naše zajednice i crkve danas? Kako bi evangelizacija/svjedočenje trebalo i moglo izgledati danas?
Dr. Rick Richardson u svojoj knjizi "Reimagining Evangelism" navodi nove načine evangelizacije i mislim da i mi u Hrvatskoj možemo naučiti nešto iz njegovog pristupa.
1. suradnja vs. aktivizam
2. zajednica (koja svjedoči) vs. (sam) pojedinac
3. prijateljstvo vs. agenda (interes, plan)
4. priča vs. dogma
5. Isus izvan kutije vs. klišeizirani Isus
6. Radosna vijest o Kraljevstvu (na Zemlji) vs. Radosna vijesti o zagrobnom životu
7. (duhovno) putovanje vs. (duhovni) događaj, odluka
Prvo, danas je puno veći naglasak na suradnju, a ne samo aktivizam, programe i događaje. Danas ljudi prije svega žele pripadati prije nego povjeruju (belonging before believing). Zbog toga je izuzetno važno imati zajednice (male grupe) koje svjedoče prije svega svojim odnosom i ljubavlju među sobom da evangelizacija nije ostavljena samo darovitim pojedincima. Vidjeli smo koliko je važno prijateljstvo i da je najviše ljudi upoznalo Isusa preko prijatelja ili rođaka. Ali to prijateljstvo mora biti iskreno i autentično a ne samo sredstvo do cilja ili moga interesa (obraćenje osobe) nakon čega više nismo prijatelji!? Pitanje svima nama imamo li mi iskrene prijatelje u našim crkvama, zajednicama - a izvan njih (?) ili se samo družimo s kršćanima? Prošla su vremena kada su se nametale dogme - puno bolji način komunikacije jesu priče, puno bolje propovijedi jesu one koje koriste priče. Današnje vrijeme zahtjeva da Isusa oslobodimo klišea i da ga izvadimo iz naših kutija i šabloniziranih tumačenja da ga prikažemo na novi način da ljude dovedemo do Isusa i dopustimo da se On sam predstavi prije nego ga "zapakiramo" u naše forme i tradicije.
Mislim da bi trebali preispitati našu eshatologiju jer postoji opasnost da su se u određena eshatološka tumačenja uvukla određena nebiblijska učenja o posljednjim vremenima (utjecaj dispenzacionalizma, tumačenja o 'velikoj nevolji' te hoće li crkva biti uznesena prije za ili poslije 'velike nevolje'). Vjerujem da su neka od tih učenja danas dovela do pasivizacije vjernika i neangažiranosti u svijetu u očekivanju kraja svijeta i "odlaska" u nebo. Kao da su se kršćani povukli iz mnogih područja od politike, medija i umjetnosti da su pr(o)epustili pitanja ekologije i mnoga druga važna društvena pitanja u kojima više ne čujemo angažirani i proročki glas. Kao da smo zaboravili da je Isus navještao Radosnu vijest o Kraljevstvu na zemlji i da nam je rekao da je Kraljevstvo već tu (ali ne još u potpunosti) i da mi svojim angažmanom svojim djelima ljubavi živimo i navještamo Kraljevstvo ovdje i sada i da smo na to i pozvani! Takvo shvaćanje isključuje svaku pasivnost i trebalo bi nam biti poticaj da svim snagama budemo navjestitelji Kraljevstva! Mislim da bi se svi mi trebali pitati što vjerujemo o kraju svijeta, o novom nebu i novoj zemlji? U kakvom je odnosu nova zemlja sa ovom sadašnjom? Kako ja zamišljam život poslije smrti ili kako to N.T. Wright kaže "život poslije života poslije smrti" ali možda još važnije kako zamišljamo život prije smrti?
I na kraju dr. Richardson govori da bi u svojoj komunikaciji danas u postmodernom vremenu više trebali govoriti o duhovnom putovanju na kojem se svi nalazimo za razliku od govora isključivosti duhovnog iskustva jer naše obraćenje, naš susret s Isusom nije se dogodio na isti način kod svih nas i dok se to kod nekih događa trenutno u većini slučajeva je to proces u kojem tragamo i saznajemo i rastemo i dolazimo bliže Kristu. Puno je lakše razgovarati s drugima o vlastitom duhovnom putovanju, o pitanjima koja nam se javljaju na tom putu o radostima, blagoslovima ali i izazovima koja i sami prolazimo nego dogmatski i isključivo uvjeravati druge u ispravnost našeg tumačenja naspram njihovog krivog tumačenja. Vjerujem da bi svi mi s vremena na vrijeme trebali preispitati svoj način svjedočenja i dijeljenja svoje vjere s drugima a posebice kada razgovaramo s mladim ljudima. To naravno podrazumijeva da svjedočimo svoju vjeru u svakodnevnom životu i radu i da nismo vjernici samo nedjeljom!?
Držim da mi kao vjernici, kao oni koji se nazivaju sljedbenici Isusa iz Nazareta imamo što reći i dati svojim i novim generacijama i da je poruka Evanđelja zaista Radosna vijest i danas ali da je izuzetno važno kako komunicirati nepromjenjivu i vječnu poruku ljubavi u današnji promjenjivi svijet!