IBA: Prošle je godine na Skupštini predstavljena vizija djelovanja SBC-a do 2020 godine. Ukratko, koje su to vrijednosti prepoznate kao temelji naše egzistencije i djelovanja?
Magda: U zajedničkom promišljanju prepoznali smo neke vrijednosti koji su konstanta u svih ovih naših stotinjak-plus godina koliko smo prisutni na ovim prostorima. Prva vrijednost je svakako naviještanje Riječi. Otuda sve počinje. Bogu hvala za one hrabre i vjerne pionire koji su došli navijstiti Riječ, Dobru vijest, Evanđelje. Po toj Riječi ljudi su se mijenjali, okupljali se u mjesne crkve a kasnije i u Savez crkava. Milošću Božjom, Riječ nam je naviještena, a poslušni Kristovom poslanju, naviještamo tu Riječ dalje.
Druga je vrijednost nastala iz ove prve. To je zajedništvo. Svi koji su Riječ prihvatili i po njoj počeli živjeti svoj svakodnevni život, okupljali su se zajedno oko te riječi. Riječ Božja i Duh Sveti povezali su ljude u zajedništvo kako na lokalnoj razini u mjesne crkve, tako i na nacionalnoj u Savez. Zajedništvo je pružlao i još uvijek pruža ljudima ispunjenje one osnovne čovjekove potrebe: da bude s nekim, da ne bude sam. Nakon zajedništva s Bogom, nužno i neizostavno slijedi zajedništvo s braćom i sestrama koji dijele istu vjeru. To se zajedništvo toliko puta pokazalo na djelu. Kada god je trebalo pomoći nekome bratu, sestri, nekoj mjesnoj crkvi, zajedništvo se potvrdilo kao stvarno.
Čovjek je sam jedino kad stane pred svoga Stvoritelja i Spasitelja, bilo da mu prizna grijeh i traži oprost, bilo kad jednom bude stajao pred Bogom kao Sucem. Sve dalje, odvija se u zajedništvu. Biblija kaže da smo zajedno jači. Tako dolazimo do naše treće vrijednosti a to je: spremno i hrabro suočavanje s različitim izazovima. Baptisti nikada nisu bježali od izazova, bilo da se radi o problemima, teškoćama, progonstvima ili sudjelovanju u životu društva. Nije to uvijek bilo lako i nismo uvijek i u svemu uspjevali, ali to je konstanta koju nalazimo kroz našu povijest.
Prepoznajući naše temeljne vrijednosti definirali smo našu misiju: želimo Krista učiniti prisutnim danas u nama, našim crkvama, Savezu i u našoj zemlji Hrvatskoj.
Naša je vizija da u doglednom vremenu naše crkve budu mreža živih crkava, ujedinjenih poslanjem i služenjem svojim društvenim zajednicama.
IBA: Na koja se područja Savez želi fokusirati u narednom desetogodišnjem razdoblju.
Magda: Iz naših temeljnih vrijednosti, misije i vizije, te proučavanja Svetog Pisma, došli smo do 5 područja na koja se želimo fokusirati do 2020, i dalje. To su vodstvo, evangelizacija, društveni projekti, davanje i komunikacija. Jednom riječju, nadam se da će nam Bog pomoći da kroz ovaj proces promišljanja pokrenemo svojevrsnu reformu koja će biti u službi ostvarenja naše misije i vizije.
Kada govorimo o vodstvu, kao crkva vjerujemo da nas je Bog svakog pojedinog obdario po Duhu Svetom (svatko ima karizmu). Darovi, talenti, sposobnosti su Božji dar kako bi crkva rasla, utvrđivala se i na koncu djelovala u svijetu kroz naviještanje Riječi i praktičnu pomoć. Za to imamo mnoštvo odlomaka iz Novog Zavjeta koji potkrepljuju ovu izajvu. (Rim 12; 1Kor 12, Ef 4,7-16; 1Pt 4,10-11 i drugi). Vjerujemo da Bog poziva ljude koji će ga slijediti i voditi njegov narod. Ne vjerujemo u jednoga vođu na zemlji koji sve može i ima sve darove, već u zajedničko vodstvo. Crkvi trebaju ljudi koji su osposobljeni poučavati i propovijedati Riječ, voditi slavljenje, savjetovati, voditi financije, brinuti o socijalnoj osjetljivosti i djelotvornosti crkve, raditi s medijima itd. Kao ozbiljni i odgovorni kršćani ne možemo samo sjediti i čekati da nam se možda takvi ljudi dogode ili padnu s neba, već želimo biti proaktivni. Želimo osluškivati glas Božji, tražiti i prepoznavati ljude sa specifičnim darovima koji će voditi crkvu, ohrabrivati ih da se obrazuju, odgajajući ih duhovno i stvarajući im prostor u kojem se mogu i dokazati i razvijati.
Evangelizacija je za nas zapovijest. Ona bitno određuje naš identitet. Isus je rekao da trebamo ići i naviještati Radosnu vijest (Mk 16,15-16; Mt 28,18-20). Možda zvuči grubo što ću reći, ali čini se da iz ovoga proizlazi da smo kršćani samo ako idemo i evangeliziramo. Ako to ne činimo ne možemo sebe smatrati kršćanima. Znam da se mnogi boje te riječi jer često brkaju evangelizaciju s velikim skupovima na kojima propovijeda neki poznati evangelizator. Mnogi će reći da nisu na to pozvani i imat će grižnju savjesti jer ne ispunjavaju Kristov nalog. Htjeli bismo to shvaćanje promijeniti na temelju Biblije. Svi mi evangeliziramo, na ovaj ili onaj način. Svojim riječima, stavovima, djelima mi svjedočimo o Kristu. To možemo svi mi činiti tamo gdje se nalazimo, u obitelji, u čkoli, na fakultetu, na poslu, na rekreaciji, domu umirovljenika itd. Na koncu, vjerujemo da je Duh Sveti taj koji će svijet presvjedočiti o grijehu, o sudu i o Kristu Spasitelju. Ali moramo pažljivo osluškivati svijet, moramo znati prepoznati kako znakove vremena, tako i pitanja koja ovaj svijet postavlja i onda pronaći najbolji način da ponudimo univerzalni odgovor za sva vremena, sva pokoljenja i sve situacije: Evanđelje Isusa Krista. Vjerujemo da je ono sila Božja za spasenje svakomu.
Biblija na mnogo mjesta govori o riječima i djelima. Ako to dvoje nije u skladu ili jedno nedostaje, naše je svjedočanstvo neefektivno. I u Starom i u Novom Zavjetu Bog izričito zahtjeva od svog naroda da učini sve što je u njegovoj moći da pravda i pravednost, jednakost, briga, budu dostupni svim ljudima bez razlike. Zato crkva ne može stajati po strani i kritizirati svijet, ma kako loš bio. Ona mora „zaprljati ruke“ ovim svijetom. Prljavština svijeta nikada neće ući u nas kroz naše ruke nego kroz srce, zato slobodno zasučimo rukave i uključimo se u naše društvo. To možemo činiti kao pojedinci, mjesne crkve ali i kao Savez. Mnoštvo je ustanova, udruga, klubova, inicijativa kojima se može poboljšati stanje u društvu, bilo da govorimo o djeci, mladima, starima, zlostavljanima, ovisnicima, nezaposlenima, itd. Puno sam puta u nošoj prošlosti slušao kako ljudima treba pomgati kako bi im mogli svjedočiti. Ja vjerujem da je to krivi stav. Svjedočiti svakako trebamo, ali pomagati trebamo bez računice, naprosto zato što Bog kaže da je to pravo. Pravo je ugnjetenom pomoći, udovici i siroti, strancu... trebamo malo poraditi i na reformi naših motiva
Naša evangelizacija i društveni projekti ovise dakako o financijama. Zato razmišljamo o novom davanju. Netko je rekao da smo se obratili u pravom smislu ako nam se obratio i novčanik. Nekako nam je teško davati novac jer mislimo da ćemo ga manje imati, nemamo povjerenja u one koji će ga koristiti, način na koji će se njime raspolagati. To u Bibliji nigdje ne piše. Naprotiv, Bog kaže dajte desetinu pa me onda iskušajte neću li vas blagosloviti; ili Bog ljubi vesela darivaoca; dajte i dat će vam se... kad razmišljamo o davanju moramo poći od Iv 3,16: jer je Bog tako ljubio ovaj svijet da je dao..... ljubav i davanje idu skupa. Bog na je najveći primjer. Nemamo nikakve isprike za nedavanje. Kada dajemo pokazujemo kome pripadamo, u koga vjerujemo, pokazujemo da su nam vrijednosti poredane na pravi način. Vjerujem da nam je Bog dao mnogo više sredstava za život i rad naših crkava no što to pokazuju financijski izvještaji na našim godišnjim skupštinama. Vjerujem da smo „pronađeni prelagani“ na Božjoj vagi. Trebamo nešto učiniti da se dogodi ona božanska ravnoteža.
Na koncu moramo ozbiljnije poraditi na komunikaciji. Komunikacija je ono što nas povezuje, ono što svaki segment čini javnim i transparentnim. Stoga se moramo opet vratiti Bibliji i promatrati najboljeg komunikologa i komunikatora svih vremena – Isusa Krista. On je davao mnogo više od samih jednosmjernih informacija. Uvijek je bio u dijalogu i uvijek je bio tu. Na taj je način komunicirao Kraljevstvo nebesko. Komunikacija nam je potrebna kako bi 2020 vidjeli djelatnu mrežu živih i povezanih crkava. Ako budemo povezani, znat ćemo da dobro komuniciramo. Hvala Bogu da imamo tolika sredstva koja nam pomažu u komunikaciji. Valja ih početi koristiti.
IBA: Je li u međuvremenu što napravljeno na implementaciji strategije?
Magda: Svakako, sakupili smo i oformili timove ljudi za svako pojedino područje. Oni su se našli, pokušali definirati svaki strateški pojam koji sam gore spomenuo i polušali izraditi nekoliko zajedničkih projekata za 2010. godinu. Nadamo se da će sve to kroz koji tjedan biti dostupno u obliku štampane informacije svim našim vjernicima.
IBA: Koje bi mogle biti najveće teškoće u ostvarenju vizije?
Magda: Prvi korak je uvijek najteži, pa tako i ovdje: ljudski faktor. Činjenica je da je to već izlizana floskula ali ono što zapravo mislim da je najteže, to je promjena načina razmišljanja. Iako naše misli i stavove trebamo uskladiti s Biblijom, tim zadaća nije lakša. I sam veliki apostol Pavao veli: „... otkrivam ovaj zakon: kad hoću da činim dobro, zlo mi se nameće. Istina moj se nutarnji čovjek slaže u veselju s Božjim zakonom, ali vidim u svojim udovima drugi zakon koji se bori protiv zakona moga uma, te me zarobljava u zakon grijeha koji je u mojim udovima. Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našemu!“. Zato će kasnije reći: „Zaklinjem vas dakle, braćo, milosrđem Božjim da prinesete svoja tijela kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu – kao svoje duhovno bogoštovlje. Nemojte se prilagođavati ovomu svijetu! Naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volja Božja: što je dobro, ugodno i savršeno!“ Ako uspješno savladamo ovu stepenicu, mislim da će ostale biti lakše. Dakako trebat će nam ustrajnosti jer ovo nije sprint pred nama već ultramaraton.
IBA: Prestao vam je mandat predsjednika EBF-a. Kako izgleda život 'dan poslije'?
Magda: O tome sam razmišljao još u Amsterdamu, odmah po završetku „Amsterdam 400“ kojim smo obilježili 400 godina od osnutka prve baptističke crkve u povijesti. Dvije godine sam bio dopredsjednik EBF-a i automatski nakon toga postao predsjednik za još dvije godine. Te zadnje dvije godine su bile doista intenzivne i teško ih je opisati. Posjetio sam 30-tak zemalja od Norveške do Italije, i od Portugala i Španjolske do Ukrajine i Bliskog Istoka. To čovjeka preplavi ne samo količinom informacija nego i dojmova. To mi je bila posebna prilika i milost Božja da vidim Njegovo djelovanje u našem svijetu na jedan poseban način. Ta silina aktivnosti, snage, ljubavi na djelu neminovno vodi do štovanja Gospodina ali jača vjeru i nadu da Bog još uvijek brine o svom svijetu i da ima stvari pod kontrolom štogod mi mislili o tome. To je bio osjećaj koji me je preplavio kada je došao 'dan poslije': neizmjerna zahvalnost Bogu za to iskustvo koje me je učinilo poniznijim i mnogo manje „pametnim“. Također moram reći da to ne bi išlo bez podrške kako obitelji tako i Saveza, odnosno vodstva koje je moralo pokrivati moja izbivanja iz zemlje.