Savez Baptističkih Crkava u RH

SBC - Savez živih crkava ujedinjenih poslanjem i služenjem svojim lokalnim zajednicama

Na opasnoj obali, gdje se često događaju brodolomi, postojala je jednom jedna mala stanica za spašavanje. Zgrada je bila zapravo samo kolibica i imala je samo jedan čamac za spašavanje, ali nekoliko odanih članova stalno je pazilo more i, bez razmišljanja o sebi, danonoćno su izlazili, neumorno tražeći izgubljene. Mnogi su životi spašeni zbog te male predivne stanice pa je ona postala poznata. Neki od spašenih i brojni drugi ljudi iz okolnog područja, htjeli su se udružiti sa stanicom i dati joj svoje ime, novac i podršku za rad. Kupljeni su novi brodovi i izvježbani su novi timovi za spašavanje. Mala je stanica počela rasti.

Neki članovi stanice za spašavanje bili su nesretni jadnim izgledom stanice i njezinom lošom opremom. Smatrali su da se spašene za prvu pomoć treba dovesti na malo udobnije mjesto. Pa su zamijenili krevete za hitnu pomoć s pravim krevetima i stavili bolji namještaj u veću zgradu. Sada je stanica za spašavanje postala popularno mjesto okupljanja za njezine članove i oni su je prelijepo ukrasili i izvanredno opremili jer su stanicu počeli koristiti kao vrstu kluba. Sve manji broj članova se zanimao za odlazak na more u potrazi za izgubljenima pa su unajmili timove i spasilačke brodove da to rade. Motiv spašavanja još je uvijek prevladavao u uređenju kluba, a u sobi gdje su se održavale inicijacije za učlanjenje u klub stajao je čamac za spašavanje. Negdje u to vrijeme, blizu obale, nasukao se veliki brod i unajmljeni timovi za spašavanje doveli su puno promrzlih, mokrih, napola utopljenih ljudi. Oni su bili prljavi i bolesni, neki od njih imali su crnu boju kože, neki žutu. Lijepi novi klub bio je u kaosu, pa je vlasnički odbor odmah postavio zgradu s tuševima ispred kluba kako bi se žrtve brodoloma mogle oprati prije no što uđu.

Na sljedećem sastanku došlo je do podjele među članovima kluba. Većina članova htjela je prestati sa spasilačkim aktivnostima jer su bile neugodne i smetnja normalnom društvenom životu kluba. Neki su članovi inzistirali na spasilačkim aktivnostima kao primarnoj svrsi i isticali kako se još uvijek zovu stanica za spašavanje. Na kraju su bili nadglasani i rečeno im je da ako žele spašavati živote svih vrsta ljudi koji se nasuku u tim vodama mogu malo dalje započeti vlastitu stanicu za spašavanje. To su i učinili.

Kako su godine prolazile nova stanica je doživjela iste promjene koje su se dogodile i staroj. Razvila se u klub i osnovana je nova stanica za spašavanje. Povijest se nastavila ponavljati i ako danas posjetite tu obalu naći ćete brojne ekskluzivne klubove. Brodolomi su česti u tim vodama, ali većina se ljudi utopi!
Znate li da je Kristov rad na otkupljenju završen? Da se oprost od grijeha slobodno nudi svima koji se pokaju? Na što ste spremni kako biste pomogli da i drugi čuju tu poruku? Crkva nije udobni klub nego stanica za spašavanje!


Prema jednom novijem istraživanju, 80% muškaraca koji posjećuju prostitutke mnogo boljim smatra seksualne odnose koje ima sa svojom ženom u braku, ali do njih ne dolazi zbog problema u bračnom i obiteljskom životu. Ova, za mnoge začuđujuća informacija, dovodi do barem dva bitna zaključka.

Prvi je da bi se, kad bi, recimo, ti muškarci sredili svoj brak, bitno smanjila potražnja za onih 700.000 žena koje razni trgovci «bijelim robljem» godišnje kao meso za seks prodaju po Europi za posao koji te žene uništava i fizički i psihički, a njihove kliente očito baš i ne zadovoljava previše. Dakako odnose je teško srediti ako se ne sredi vlasita duša, ako se Boga ne shvati ozbiljno. Njegova nas riječ uči da je svemu zlu u korijenu sebično inzistiranje na svome ja. Teško je ženi predati se u odnos u kome je obespravljena, ponižavana, vrijeđana i u kome joj se muškarac nameće kao gospodar. Budite podložni jedni drugima iz poštovanja prema Kristu, upućuje Biblija muškarce i žene. To je temelj za svekolike dobre odnose. Ozbiljan je to poziv o kome ne ovisi samo osobna sreća dvoje ljudi, već o kome može ovisiti i suzbijanje tako strašnog zla kakvo je trgovina ljudima.

Drugo, ovih 80% ispitanih muškaraca potvrđuju činjenicu da negdje duboko u sebi svi ljudi nose čežnju za dobrim muško-ženskim odnosima kao iskonsku čežnju za rajem. Ondje, na početku, Bog je stvorio muškarca i ženu za suodnos koji će ih ispunjavati i usrećiti, puniti ih radošću i pjesmom. Prvi čovjek, Adam, pokazao se pjesnikom kad je ugledao svoju družicu: Evo kosti od mojih kostiju i mesa od mesa mojega! Ako sam ja „iš“ (što na izvornom hebrejskom znači čovjek) ona je, u izvorniku „iš-ah“ – ako se ovdje mogu našaliti, ista kao ja, ali s elementom koji me tjera na oduševljenje – ah!

Nažalost, s 2. poglavljem Postanka gdje je zapisan ovaj Adamov ljubavno pjesnički uradak ne završava ta priča. Slijedeće poglavlje govori o grijehu koji je uništio taj bajkoviti odnos i donio prokletstvo na ljude, na muškarce i žene, prokletstvo koje se do danas izražava u često neispunjenoj čežnji za drugim, ali i u nasilnom nametanju vlastite volje drugome i različitim manipulacijama. Naše griješno „ja“ oduzima nam ono temeljno i iskonsko zadovoljstvo kad se dvoje u potpunom predanju, pouzdanju i u vjeri prepuštaju jedno drugome.

Biblija nas uči da je podređivanje Bogu Stvoritelju, njegovim naumima i riječi, prvi korak do sreće i na bračnom planu. Krist je došao spasiti nas od prokletstva grijeha koji nas razdvaja od onih koje bismo rado voljeli najviše na svijetu. Možda je dobra ideja u ovo vrijeme Adventa molitvom pozvati Krista da dođe i napravi reda u našem sebičnom srcu i u našim poremećenim odnosima s najbližima, posebice s bračnim drugom. Bit će taj Božić sretniji, a možda i korak za sretniji Božić nekih nesretnih i kukavički mučenih i prodavanih žena.


«Zakaj ja ne volim ponedelek?» naziv je jingla koji se vrti na popularnoj radiostanici i odražava sentiment širokih narodnih masa. Prošao je vikend kad smo radili što smo htjeli a život je bio lijep. U ponedjeljak se vraćamo uobičajenim rutinama tlačiteljskog posla i borbe za golu egzistenciju. Za kršćane, stvar je još gora. Nedjelja je dan ushićenja i nadahnuća i života u Božjoj blizini. A ponedjeljak je početak tjedan dana dugog prebivanja u suznoj dolini. Tko bi i zašto volio ponedjeljak?!

No, Mark Greene, direktor Londonskog instituta za suvremeno kršćanstvo (LICC) nikako se ne može složiti s takvim osjećajima te je svoja promišljanja stavio u knjigu pod naslov: Thank God, it's Monday! – Hvala Bogu, ponedjeljak je. Time je želio naglasiti da je sav život kršćanina nadahnut i prožet Božjom prisutnošću pa zato i vrijedan življenja. Da, čak i uživanja! Ponedjeljak nije izuzetak.

Ta knjiga, jučerašnja propovijed i prošlotjedni seminar o biblijskom propovijedanju naveli su me da promislim o našem sveopćem naricanju nad ponedjeljkom i nad teškom sudbinom kršćana prožetom radom i naporima u takozvanoj «suznoj dolini». «Ne bi li nas upravo nedjelja, dakle naš susret s Bogom i njegova živa Riječ trebali potaći da jedva čekamo ponedjeljak?» Pitao je pastor na propovijedi jučer svoje zabezeknuto stado. Ponedjeljak čeka da poticaje i izazove kršćanske vjere provjerimo i živimo u svakodnevnim prilikama, u susretu s ljudima koji trebaju Krista (i trebaju mudrost koju smo naučili iz Božje riječi), u gombanju s problemima struke doživljavajući da je Bog vladar i nad intelektualnim promišljanjima i nad tehničkim dostignućima. Svjetovno «zanimanje» svakoga kršćanina zapravo je Božji poziv i zadatak – to je mjesto na kome nas je Bog pozvao biti misionarima!

Prošlotjedni seminar iz biblijskog propovijedanja dodao je još jednu dimenziju na priču o ponedjeljku. Duboko sam se zamislila kad je jedan student pitao: «Nije li to dosadno stalno propovijedati biblijski? Tko će nas slušati?» U svojoj je mladenačkoj iskrenosti izrazio ono što se svakog tjedna doživljava na propovjedaonicama. Etiketa «biblijskog propovijedanja» stavlja se na svakojake ljudske konstrukcije, a biblijski tekst postaje samo odskočna daske za vlastite ideje i mnogobrojne suhoparne doktrine u kojima se živa Božja riječ često izgubi. Takve konstrukcije ne mogu božanskim Duhom ugrijati srca niti božanskom mudrošću nadahnuti radno mjesto i svakodnevni život u tjednu punom izazova. One ne opremaju crkvu za njihovo misijsko polje.

No na seminaru iz biblijskog propovijedanja u Fužinama vidjeli smo kako naviještana Riječ može biti nadanjujuća i govoriti u naš život pružajući odgovore na najteža pitanja. Dominic Smart, pastor iz Aberdeena čitao je s nama pastoralne poslanice i pokazao nam iz njih kako se pripremiti za kršćanski život u netolerantnom kaotičnom okruženju postmodernizma. Toma Magda je na temelju Tita 3 ohrabrio pokazavši da, iako svijet neće biti ljepši, nada ipak postoji. Ta i mi nismo bili drukčiji, a Bog je ipak učinio čudo u našem životu! Takva Riječ te potiče i tjera da jedva čekaš da je isprobaš u svakodnevici pa uzvik «Hvala Bogu, ponedjeljak je!» postaje uzvik iskrenog oduševljenja Bogom i njegovom riječju koja je zadatak i ispunjenje – sve odjednom.


Blago čovjeku
koji se ne ravna prema savjetu bezbonžika,
ne zaustavlja se na putu grješnika,
ne sjeda u zbor opakih...

Čovječe, pozor. Kuda ideš? Kamo si se zaputio? Na put zlikovački? Opakih je mnogo. Oni su tu. Čekaju na te. Hoće da te uključe u svoje vijeće. Hoće da se dogovaraju. Što je njihova zadaća? Njihova zadaća je: zlo činiti, opak biti, bezbožništvo umnažati, pakost graditi, pobožnost rušiti. S tobom bi se rado savjetovali - ako ti pristaneš. Ne pristaj na vijeće njihovo.

Čovječe, pozor! Na kakvom si putu? Ne govorim o drumovima niti o auto-putevima. Govorim o tvom načinu življenja, jer to je biblijski slikoviti izraz. Zatšo da živiš kao grješnik? Ne ispričavaj sebe: "Svi smo grješnici". Točno je: svi su ljudi grješnici. Međutim, točno je i nešto drugo: nitko ne mora ostati grješnik. Grješnik je stvarno onaj koji na tom putu hoće da ostane. On na tom putu uporno stoji i ne miče se s njega. Ti ne moraš, nitko te nije zalijepio za put grješnički.

Čovječe, pozor! U kakvom si zboru? U zboru pjevačkom ili u zboru psovačkom? U zboru poslušnih ili u zboru opakih? U zboru koji slavi Gospoda ili u zboru koji se ruga? Nevaljalci se rugaju ljudima. Nevaljalci se rugaju anđelima. Navaljalci se i samom Bogu rugaju. Oni nastoje da umnože svoja nevaljalstva, a porugom ponize i omalovaže sve oko sebe, pa i svoje drugove. Opakome nije teško ustati na drugog opakog čovjeka. Opaki sjede jedan pored drugog, ali ne vjeruju jedan drugom, niti poštivaju jedan drugog.

Čovječe, pozor! Kuda ideš? Gdje stojiš? S kim sjediš? Bog ima mjesta za tebe. Već na ovom svijetu Gospod je tvoj Bog. On hoće da ti živiš s Njim upravo u ovozemaljskom životu. Nemoj se činiti kao da to ne zamjećuješ. Sveznajući zna tvoje pomisli. Pred njim se ne možeš pretvarati. Nemoj glumiti.

Zbunjen si. Zbunjena si. Naravno, svijet je izazovan. Bezbožnici i opaki te vuku za rukav: "Dođi k nama" – govore - " da zlo smišljamo i da uživamo". Grješnici također dozivaju: "Putuj s nama. Živi grješničkim životom. To je najstvarniji život. " Ako je stvarnost ono što prihvaća većina, onda je grijeh nesumnjiva stvarnost. Ipak, bolje ti je da se takove stvanosti ne dotičeš.

Što tek reći za nevaljalce?! Oni su veseli. Njihove poruge su sve glasnije. Njihova nagovaranja su napadna i uporna. Oni navode ljude na pogubna djela. Poslije im se i sami podsmjehuju. Prvo ih veličaju, a poslije ih smatraju nedoraslima. Nevaljalci se neprestano dokazuju kako pred sobom tako i pred drugim nevaljalcima.

Kloni se toga! Drži se Boga i njegove svete riječi. U njoj je neizbrisivo zapisana Božja volja.
Blago čovjeku
koji se ne ravna prema savjetu bezbožnika,
ne zaustavlja se na putu grješnika,
ne sjeda u zbor opakih ...
Blažen danas
i blažen dovjeka.
Amen.


U prvom je stoljeću Filon Aleksandrijski smatrao nužnim napisati čitav spis o trijeznosti u kome ističe njenu prednost: ona čuva od bolesti (posebno onih koje proizvodi pijanstvo), izoštrava osjetila, drži čovjeka uspravnim i prosvijetljenim, daje mu energiju, brzinu i snagu. Trijeznost je, veli, «točno onoliko puna dobra koliko je, nasuprot tome, pijanstvo puno zala» (De sobr. I.2). Valja o tome razmisliti dok se ispijanjem novog vina slavi Martinje.

Ne želim ovim mislima upropastiti ljudima zabavu, ali vjerujem da je korisno potrošiti par riječi na trijeznost kao vrlinu u narodu u kojem se procjenjuje da svaki četvrti stanovnik ima ozbiljnih problema s alkoholom. Neki stručnjaci ističu da je Hrvatska tradicionalno zaljubljena u alkohol, te da je to prihvatljiv porok bez kojega većina ne može ni zamisliti zabavu. Kobne posljedice vidljive u prometu, vandalizmu i obiteljskom nasilju kao da su nužne nesretne nuspojave preko kojih šutke prelazimo. Konačno, čovjek se mora nekad i proveseliti!

Iskreno, brine me ova posljednja tvrdnja, jer ona djeci od malena stvara ideju da pravog života nema u trijeznom stanju i da se čovjek može zabaviti tek kad nije svoj i ne zna što radi. Nepotrebno je isticati da je pijanstvo sasvim nezabavno za one koji moraju gledati provale povraćanja, slušati nesuvisao, glupav i glasan govor, ili doživljavati izljeve bijesa, razbijanja, tučnjave pa čak i prijetnje oružjem. Tvrdnja da je pijanstvo «zabavno» tjera novu generaciju da sama isproba sebične alkohlizirane ispade jer doživljavati ih od drugih nikako nije zabavno.

Biblija ne brani alkohol. Sam apostol Pavao svom suradniku Timoteju predlaže da katkad popije malo vina jer je korisno za zdravlje. No Biblija ističe trijeznost kao nužnost. Pavao će reći: «Ne opijajte se vinom, jer u tome leži propast, već se napunite Duhom! Govorite jedni drugima u psalmima, havlospjevima i nadahnutim pjesmama. Pjevajte Gospodinu u svom srcu i slavite ga! Zahvaljujte uvijek na svemu!» . Prava zabava, veli apostol, dolazi od Duha Božjega koji u nama prebiva i koji nam život čini svrhovitim, ushićenim i produktivnim. Zanimljivo je kako apostol «opijenost Božjim Duhom» vidi kao usmjerenost na Boga i na druge ljude. Ta je opijenost prihvatljiva za druge jer izražava iskrenu radost, nadahnuće i poletnost koja drugima pomaže bolje nositi život i u njemu uživati. U ove dane važno je naglasiti da prava zabava i život ne dolaze od alkohola nego od autentičnog, trijeznog življenja u Božjoj prisutnosti.


David, veliki državnik, vojskovođa i pjesnik ovako opisuje jedno svoje važno iskustvo u Psalmu 40:

Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim, i on se k meni prignu i usliša vapaj moj. Izvuče me iz jame propasti, iz blata kalnoga; noge mi stavi na hridinu korake moje ukrijepi. U usta mi stavi pjesmu novu, slavopoj Bogu našemu. Vidjet će mnogi i strah će ih obuzeti: uzdanje će svoje staviti u Gospodina.

O čemu David uopće govori? Ovi stihovi opisuju kako je on doživio svoj pad u grijeh. Jedino jama propasti može donekle opisati što znači biti u grijehu. Jama propasti naime nije samo pjesnički izričaj vjeć je to također tehnički termin za zatvor, tamnicu. U ta vremena je nekada doslovno velika i duboka rupa u zemlji služila kao tamnica. Tamo bi bacali osuđenike na smrt. Iz jame propasti nije bilo povratka. Krivci su bili izloženi suncu, studeni, kiši, tako da je doista znalo biti prilično blata u tim rupama. Događalo se i to da su živi boravili pokraj onih koji su već umrli i lagano se raspadali. Nije postojao način kako pobjeći iz jame propasti. Slika je doista strašna. Za Davida se pad u grijeh može usporediti samo s jamom propasti prepunoj blata kalnoga.

Što je to David tako strašnoga učinio? Sveto pismo nam kaže da je jedno jutro izišao na svoj balkon i vidio prekrasnu susjedu kako se kupa. Zaveo ju je, a zatim joj muža poslao na ratište, u prve bojne redove kako bi poginuo. I doista pripadnik Davidove elitne postrojbe poginuo je za vrijeme bitke. Davidu je samo preostalo da udovicu dovede k sebi za ženu. Što je najgore, pravio se kao da se ništa nije dogodilo. No sreća nije potrajala. U jednoj svojoj drugoj pjesmi, u Psalmu 32. David piše kako se osjećao i što je prolazio. Evo što kaže: Blažen onaj kome je grijeh otpušten, kome je zločin pokriven! Blago čovjeku kome Gospodin ne ubraja krivnju, i u čijem duhu nema prijevare.! Prešutjet sam htio, al' kosti mi klonuše od neprestana jecanja. Danju i noću ruka me tvoja tištala, snaga mi se topila ko za ljetnjih žega. Tad grijeh svoj tebi priznah i krivnju svoju više ne skrivah. Rekoh: Priznat ću Gospodinu prijestup svoj, i ti si mi krivnju grijeha oprostio.

Dakle nakon mučenja duše i teške grižnje savjesti, David je svoj grijeh priznao, molio Gospodina i dobio oprost.
Pretpostavljam da ste mnogi odahnuli čitajući ovo zato što se ne možete prepoznati i identificirati s Davidom, jer je on učinio ono što ljudi nazivaju „velikim grijehom“. Mi, s „malim grijesima“ ćemo se već nekako lakše izvući. Skloni smo dijeliti grijehe na velike i male. Sveto Pismo tu podjelu ne poznaje. To je otprilike isto kao da dvojca vozača promaše most i padnu u rijeku. I onda jedan kaže, ja sam imao više sreće jer sam samo za pola metra promašio most, a onaj drugi za čitavih 10 metara. Biblija jasno poručuje: plaća za grijeh je smrt. Nema malog i velikog grijeha

Vratimo se našem Psalmu. David nas podsjeća da je izlaz iz jame propasti jedino kajanje i prizivanje Gospodina upomoć. I sada slijedi opis Božje intervencije. Bog se prignuo, uslišao vapaj i izvukao Davida iz propasti. Božja intervencija donosi novu snagu i nove stavove. Veli David: noge mi stavi na hridinu – dakle Bog je uvijek čvrsti oslonac. Korake moje ukrijepi – grijeh nas zaustavlja na našem putu ali nam Bog pokreće noge. Osposobljava nas da krenemo dalje. U usta mi stavi pjesmu novu – slavopoj Bogu našemu. Naše svakodnevne pjesme su prečesto žalopojke u kojima naričema nad našom jadnom sudbinom. Onaj kojega Bog oslobodi grijeha pjeva sasvim drugačiju pjesmu. On je Bogu zahvalan za sve što jeste, za sve što ima i za sve prilike koje stoje pred njim. Takav život ne može ostati nezamijećen. Idrugi će to vidjeti. Strah će ih obuzeti – to znači da će kao u ogledalu spoznati svoju bezizlaznu situaciju ali isto tako spoznat će izlaz : uzdanje će svoje staviti u Gospodina.

Poštovani, ne znam u kakvoj se situaciji nalazite, ne znam kakvom slikom bi se vaš život najbolje mogao opisati, ali znam jedno: gdjegod se nalazili, ako se pokajete za svoje grijehe i prizovete Gospodina, on će vas pronaći ma gdje bili, prignut će se, izvući vas iz bezizlazne situacije i podariti novu priliku za novi život. On želi biti dio tog vašeg novog života. Na taj način životno putovanje neće završiti u jami propasti već u vječnom Božjem kraljevstvu.