Savez Baptističkih Crkava u RH

SBC - Savez živih crkava ujedinjenih poslanjem i služenjem svojim lokalnim zajednicama

Postoji jedan čovjek u SAD-u koga su do sada tri puta uhićivali jer nosi isto i me i prezime kao i bjegunac koga policija već duže vremena traži. Nakon što policija pribavi sliku pravog bjegunca čovjeka puste. Riječ je dakle o identitetu. O onome što mi jesmo i kako se predstavljamo svijetu oko sebe. Uz ime i prezime dodajemo ime oca, mjesto rođenja i stanovanja, sliku JMBG, OIB, kako bismo nepobitno utvrdili da je riječ baš o toj osobi.

Postoji li pak duhovni identitet? Nešto po čemu smo prepoznati u duhovnome svijetu? Što je srž identiteta kršćanina? Isus Krist. Sve drugo je promjenjivo, kulturološki ovisno, povijesno uvjetovano, teološki određeno. Samo Isus Krist ostaje isti jučer danas i dovijeka. On koji je bio 'jedno s Ocem' kad svetkujemo zajedništvo s njim i jedan s drugim u Gospodnjoj večeri, on koji je dar i darivatelj po zajedničkom blagovanju uvodi i nas u to isto zajedništvo s Ocem.

Što to znači da je Isus srž našega identiteta? Tri sličice će nam pomoći razumjeti to:

Prva, [Želja]. Dvanaestogodišnji Isus u Hramu. Zabrinutost roditelja zbog gubitka sina biva zamijenjena čuđenjem njegovim riječima kad su ga pronašli: 'Zašto ste me tražili? Zar niste znali da trebam biti u onome što je Oca mojega' (Lk 3.49)? Misao dvanaestogodišnjaka bila je u Očevom. Otac i mati su veliki u očima dvanaestogodišnjaka, ali za nj je nebeski Otac bio važniji, veći.

Druga. [Misija] Početak njegove službe. Na krštenju u Jordanu i boravak u pustinji. Iako je Ivan s pravom uvidio da je Isus taj koji bi imao svako pravo krstiti njega, Isus odgovara: 'Pusti sada, jer nam tako dolikuje ispuniti svu pravednost' (Mt 3.15). A u pustinji, na uporno đavlovo kušanje kaže: 'Gospodinu, Bogu svome klanjaj se i njemu služi jedinomu' (Mt 4.10). Ispuniti ono što je Bog namijenio za nj - to mu je bilo otpočetka jasno.

I treća epizoda [Metoda], ona iz Getsemanskog vrta kad kaže: 'Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša! Ali ne kako hoću ja, nego kako hoćeš ti' (Mt 26.39). Svoju volju podređuje Očevoj.

Volja Očeva koja se u potpunosti ostvarila u Isusu Kristu bila je:

svidje se Bogu
u njemu nastaniti svu puninu
i po njemu sebi sve izmiriti
ostvarivši mir krvlju njegova križa
- po njemu -
bilo na zemlji,
ili na nebesima.
              (Kol 1.19,20)

Čovjek koji za sebe kaže da je Kristov:

- ima istu želju srca: ostvariti Božju volju, biti u volji Božjoj (biti mi je u onome što  je Oca mojega); Oče naš – budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji -> počev od mene; sve Pavlove poslanice počinju: Pavao, apostol Isusa Krista po volji (ili, voljom) Boga. Njegova volja je zamijenjena Božjom. Svoju je volju podredio Božjoj volji. Sve je odbacio i sve smatra smećem da bi Krista spoznao. Drugim riječima da bi se s njim poistovjetio, identificirao, da bi njegov identitet bio Krist.

- ima istu misiju: donositi pomirenje – 'Bog nas je sa sobom pomiri po Kristu i dade nam službu pomirenja. Bog, naime, bijaše u Kristu i pomiri svijet sa sobom, ne uračunavajući im njihovih prijestupa i polažući u nas riječ pomirenja. Poslanici smo dakle, za Krista, kao da Bog po nama nagovara. Poradi Krista molimo: Pomirite se s Bogom!' (2 Kor 5.18-20) Nismo izuzeti iz tog zadatka: 'Blago mirotvorcima'. Koliko stvaramo mir u obitelji, na poslu, u crkvi? Svatko neka preispita, ne vlastito srce, već svoja djela. Isus je rekao da mu je ispuniti, ostvariti, božansku pravednost. Ne o njom maštati ili samo moliti već u konkretnim djelima tu pravednost utjelovljivati. Samo oni koji tako postupaju zvati će se sinovi Božji – njihov je identitet Krist: 'Jer on je naš mir, on koji od dvojega načini jedno i u svojemu tijelu razvali zid razdvojenja, neprijateljstvo'. Ef 2.14 i dalje). Svi sada imamo pristup Ocu.

- ima istu 'metodu': križ – 'Hoće li tko za mnom ići, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi. Jer tko hoće spasiti svoj život, izgubit će ga, a tko zbog mene izgubi svoj život, naći će ga' (Mt 16.24, 25). Onaj tko podigne glas (jer i riječ ubija) ili pak ruku na bližnjega pozvan je pokajati se i po činu pomirenja (Euharistiji) uspostaviti prekinuto zajedništvo s Bogom i bratom čovjekom. U svjetlu Kristova djela apsolutno je nemoguće pribiti nekoga na križ i nazivati se istodobno Kristovim. Krista nalazimo na križu, a ne podno križa. Podno križa su ili njegova uplakana mati ili vojnik s kopljem.

Ali zna i da 'kao što su izobilne Kristove patnje u nama, tako je po Kristu izobilna i naša utjeha' kako piše Pavao (2 Kor 1.5).

To je duhovni identitet Kristovog sljedbenika. Ne stječe se preko noći ali onaj tko Boga zazove i zavjetuje se na spremnost vršenja Božje volje, bit će pohođen Duhom Svetim koji će ga osposobiti za vršenje. Isus je kao dvanaestogodišnjak izrekao tu svoju želju, spremnost. Trebalo je proći još 18 godina da se ona materijalizira. Ako danas izrekneš Bogu molitvu: 'želim vršiti tvoju volju' (ili drugim riječima: želim da Isus Krist bude središte mog identiteta) , on će ju čuti, i pohitati ti u pomoć. Sjećam se svoje mladosti kad sam to rekao. I zaboravio. Ali on nije. Nakon 6 godina podsjetio me na tu molitvu i okrenuo tok mojeg života. Uvijek ostaje pitanje: hoćeš li danas odgovoriti na poziv? Ako si to već učinio, strpljivo čekaj jer onaj koji je čuo tvoju molitvu – Otac nebeski – neće okasniti.


„Individualnost je ljuska osobnog života,“ piše u svom u klasičnom molitveniku „Moje najbolje za njegovu preuzvišenost“ Oswald Chambers. „Individualnost to su puki laktovi, ona odvaja i izolira... Ako pogrešno shvatimo da je individualnost naš osobni život, ostat ćemo sami i izolirani.“ Kad Isus učenicima u Mt 16,24 kaže „ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe“ on nas poziva da se riješimo ljuske naše želje za individualnosti i dopustimo pravom životu da izađe van, da proklija i napreduje. Ta nutrina, ta osobnost, koju pokušavamo štititi ljuskom individualnosti shvaća da joj je život u Bogu, a ne u ljusci osame i da biva korisna tek u suradnji s drugima. Citiram Chambersa: „Mi mislimo da možemo dokučiti dno svoje osobnosti, ali kad to probamo, vidimo da ne možemo.“ Definirani smo od Stvoritelja za zajedništvo i tek u suradnji s drugima možemo upoznati sebe i možemo rasti do razina koje naša individualnost ne može ni zamisliti.

Dakle, kad Isus poziva da se odreknemo sebe, on nas poziva na vjeru da Stvoritelj ima najbolji plan za svaki individualni život i da zajedništvo u koje nas stavlja, nije prijetnja našoj osobnosti, nego naprotiv plodno tlo u kojem možemo razviti sve svoje potencijale. Svako odricanje sebe je ujedno  bolno otvaranje za drugoga  - jer nas taj drugi u naboju borbe za vlastitu individualnost  može udarati laktovima na putu prema onome što se njemu čini gore. Ali svako odricanje sebe je zapravo prije svega siguran i pravi put prema životu, i to ne samo za pojedince, nego za cijele zajednice.
Ako bismo ove spoznaje željeli prevesti u naš svakodnevni život trebali bismo zapaziti da jedinstva i blagostanja nema bez djelatne vjere u Boga – ne u neku teoriju o Bogu, nego u Boga kao onoga koji kao Stvoritelj stvara dobar svijet za sve ljude, a prije svega s onima koji se odriču individualnosti u korist tuđe koristi. Jer pita Isus: „Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga. A tko izgubi radi mene život svoj, naći će ga. Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život?

U ovim danima kad razimšljamo o jedinstvu kršćana trebamo promisliti koliko smo spremni predati Isusu svoju individualnost, da bi život koji je stavio u nas mogao biti vidljiv i koristan (a ne nametnut i izboren) za cijelo naše društvo.

Novo nas čudesno zaokuplja. Staro je razgaženo, potrošeno, izlizano i obično. Staro nas nije ispunilo, nadahnulo niti odvelo dalje. Zato nas obećanje novoga uvijek iznova mami svojim mogućnostima. Novo je izazovno, neistraženo i puno potencijala. „Novo!“ je uvijek dobar slogan za razne trgovce jer prodaje gotovo sve od tehnike do ideja.

Čini mi se da nas i ideja o novoj godini upravo fascinira zbog obećanja novosti. Možemo  navodno iza sebe ostaviti starost protekle godine: neuspjehe, raskinute veze i uopće neku životnu učmalost koja nas obeshrabruje i tjera na misao da život nikad neće biti bolji. Nova godina nudi novi početak, nove ideje, novi život! Zato i svi na početku siječnja obiluju novim odlukama i rezolucijama koje će totalno preokrenuti naš život. Čini se da je i ovo iskustvo zapravo staro: novogodišnje odluke brže nego bismo to pomislili postaju stare, razgažene, potrošene, izlizane i – obične. Sve više ljudi čujem govoriti kako su odustali od novogodišnjih odluka jer se ionako nikad ne ostvare. A i sve je više ljudi koji, vjerojatno s pravom, ne očekuju ništa novo i bolje od nove godine. A svi zajedno više nego ikad čeznemo za novim.

Možda je problem u tome što novo tražimo na pogrešnom mjestu: u izvanjskim okolnostima, a ne u korjenitoj promjeni našega bića. Važi stara istina: Ako ne promijeniš izvor, imaš uvijek  istu rijeku. Biblija upozorava da istinska i trajna novost za ljudski život dolazi tek iz sustreta s Bogom. „Ako je tko u Kristu, novi je stvor“ kaže apostol Pavao, „staro je prošlo. Gle, sve je novo nastalo!“ A Isus onima koji u nj vjeruju obećaje da će sami postati izvorom žive vode, tj. oni će sami biti izvor novoga i osvježavajućeg!

Ako dakle ove godine čeznemo za novim, predlažem da umjesto starih odluka, ovaj puta u vjeri, uzmemo Boga za riječ. Dopustimo mu da dotakne  i promijeni naš život. Živjet ćemo spokojniije u saznanju da uspjesi i neuspjesi, sreće i katastrofe dolaze iz ruke Boga koji nas ljubi i čini sve za naše konačno dobro. Hvatat ćemo prilike da nadrastamo sebe jer je on, kako kaže Pavao u Efežanima, 'unaprijed pripravio dobra djela da u njima živimo' i općenito, bit ćemo korisniji i zadovoljniji jer dok mi tražimo njegovo kraljevstvo on brine naše brige i skrbi za naše potrebe.

Zato prepustimo svoj život Bogu, Stvoritelju i Spasitelju. Ako je njegova Riječ istinita, onda će naš život u narednim godinama biti nov i izvor božanske novosti za ljude oko nas. S tim mislima vam dragi čitatelji, želim sretnu, i jednu doista novu godinu


Mi kao studenti imamo jednu potrebu, il tu neku buntovnu česticu u sebi, koja nas tjera da tražimo autentičnost. Više manje zato i studiramo. Kad pišemo radove, uvijek se traži od nas da nađemo podatke, da ih verificiramo i potvrdimo fusnotama i slično. Traži se od nas da razmišljamo kritički. Tako se uvijek bunimo protiv stvari koje nisu utemeljene i koje su krive; na primjer, ako znamo da postoje novci koji trebaju biti potrošeni na obrazovanje, nije nam jasno zašto se ne koriste u tu svrhu? Ili, zašto tete u referadi, ako im je to poso, odbijaju raditi taj poso?

U kritičkom bih duhu htjela da razmislimo i o Božiću. Nešto što je ostavilo takav trag u povijesti, da se već 2000 godina svake godine spominje i slavi, zaslužuje da se provjeri u čemu je,  zapravo, stvar. S obzirom na ono što vidimo pravi Božić znači mnogo svjetla, šarenih lampica, poklona, hrane, zabava, božićnica, božićnih pjesama, još malo hrane, pa su tu i vijenci, svijeće, čokoladice iz adventnog kalendara, čestitke, toplina i obitelj i naravno hrana.
Ali ako bi išli po toj logici, mogli bi smatrati kako je Božić nastao prije otprilike dvadesetak godina kad je sve to uzelo maha. Nije moguće da je stvar u lampicama jer, očito, za vrijeme prvog Božića toga nije bilo. Nije stvar u poklonima, jer je ta priča došla, kasnije krajem 3 stoljeća s Nikolom iz Mire, aka/tzv Sv. Nikola. Vjerujem da nije stvar ni u hrani, jednostavno jer tad nisu imali set noževa od inoks čelika, besplatni set lonaca i tomu slično. Najbolji način za provjerit zašto postoji neka tradicija, pogotovo tako duga tradicija, jest otići na sam izvor.

A priča ide nekako ovako: jednu večer, zimsku, Djed Božićnjak je došao sa sobovima i dao svima poklone, svijećice i hranu. Ne ide tako... s obzirom da naša istraga treba krenut od početka, trebamo se vratit na prvu božićnu priču koja je zapisanu u Novom zavjetu. I priča ide ovako nekako (Lk 2:1-20):
Imamo cara Augusta - Gaj Julije Oktavijan, August, punim imenom, koje mu je dao rimski senat 27. godine kad je postao car. 'August' je bio božanski naslov za osobu koja je utemeljila Rimsko carstvo, okončala ratove, donjela mir. U Maloj Aziji, u gradu Prieni, pronađen je oltar u njegovu čast koji ga slavi kao spasitelja svijeta, a njegov rođendan se nazivao se početkom novog doba.

Zatim, imamo Betlehem. Devet i pol  kilometara (negdje oko sat i pol šetnje) udaljen od Jeruzalema koji je bio kraljevski grad, središte židovske religije. U 6. st. pr. Kr., kad su Izraelci odvedeni u babilonsko sužanjstvo, Nabukodonozor je razorio Jeruzalem. Herod Veliki (37. – 4.) ga obnavlja, gradi citadele, palače, amfiteatre, akvadukte... Betlehem, s druge strane, bio je neutvrđeno mjestašce s oko 100 stanovnika.

Likovi u priči su: Marija, vrlo mlada djevojka, trudna. Josip, Marijnin zaručnik. Zaručen za trudnu djevojku... nije bilo najzgodnije u ono vrijeme. Nalaze se u štali. Na www.stablemaker.com možete vidjeti današnju standardnu viziju štale. Vjerojatno je u ono vrijeme bila nešto gora. Vrlo vjerojatno je u njoj bilo mračno, vlažno i smrdilo je.

I onda još imamo pastire. Pastiri u ono vrijeme nisu bili baš vrh društva. Zapravo ih se smatralo jednakima  kockarima, lihvarima, poreznicima i carinicima. Nisu smjeli biti svjedoci u društvenom životu, niti su smjeli slušati poruku u sinagogi ni obavljat obredne rituale – to je za Židove više manje značilo da su pastiri izgubljeni i bez nade u spasenje.

Ta priča se nekako ne poklapa sa današnjom božićnom pričom. Zašto se Isus nije rodio recimo u palači, na nekom dvoru? Imućnim, sređenim roditeljima. Zašto su mu prvi svjedoci bili pastiri, a ne neki dvorski vjerodostojni službenici?

Kad počnemo postavljat ova pitanja, onda dolazimo do odgovora na pitanje 'zašto Božić?'.

Isusovo rođenje nije bio događaj namjenjen moćnicima, vladarima, društvenoj kremi. Bio je namjenjen, kao što piše Luka, 'svemu narodu'. Potlačenima, siromašnima, onima bez nade - za Josipu i Mariji koji su morali putovati iz Nazareta u Betlehem radi nekoga tko je htio više poreznog novca,  za pastire koje je društvo smatralo smećem i beznadnim slučajem. Da se Isus rodio u nekoj palači u Jeruzalemu, ta priča ne bi nosila istu poruku. Isus se rodio na marginama društva i događanja, u nezgodnim okolnostima. Bez svjetla, bez bogatstva, hrane i topline, u mraku, nečistoći i smradu – drugim riječima rodio se točno na onom mjestu gdje se svijet nalazi.  U Matejevom evanđelju piše 'gle djevica ce zatrudnjeti i roditi sina, nadjenut će mu ime Emanuel – što znači Bog s nama.' Njegovo ime nosi poruku cijele božićne priče i odgovor na naše pitanje.

Božić je postao sredstvo zarade. Masovna histerija. Jedan veliki komercijalni dogadjaj diljem svijeta. Poticaj za trošenje novaca kojeg i tako većina nas nema. Svi se prekrivamo šarenim svjetlima, vijencima, šparenim kuglicama... i zbog svog tog svjetla smo izgubili pravi razlog božićnog događaja. Božić predstavlja trenutak kad se Bog spustio u naš moralni smrad i nečistoću, da bi nam bio dostupan – da bi bio s nama. Danas je to naš alternativni Božić.
U duhu naše intelektualne potrage za autetičnim, htjela bih da napravimo nešto za sebe. Na početku smo spomenuli da je Božić vrijeme kad nitko ne govori istinu – nek danas bude drukčije. Napišite sami sebi čestitku za Božić. Sami sebi, iskrenim željama, u duhu poruke ovog alternativnog Božića.

Ela Magda, studentica teologije
Riječ na STEP-ovom Božićnom domjenku

 

Na opasnoj obali, gdje se često događaju brodolomi, postojala je jednom jedna mala stanica za spašavanje. Zgrada je bila zapravo samo kolibica i imala je samo jedan čamac za spašavanje, ali nekoliko odanih članova stalno je pazilo more i, bez razmišljanja o sebi, danonoćno su izlazili, neumorno tražeći izgubljene. Mnogi su životi spašeni zbog te male predivne stanice pa je ona postala poznata. Neki od spašenih i brojni drugi ljudi iz okolnog područja, htjeli su se udružiti sa stanicom i dati joj svoje ime, novac i podršku za rad. Kupljeni su novi brodovi i izvježbani su novi timovi za spašavanje. Mala je stanica počela rasti.

Neki članovi stanice za spašavanje bili su nesretni jadnim izgledom stanice i njezinom lošom opremom. Smatrali su da se spašene za prvu pomoć treba dovesti na malo udobnije mjesto. Pa su zamijenili krevete za hitnu pomoć s pravim krevetima i stavili bolji namještaj u veću zgradu. Sada je stanica za spašavanje postala popularno mjesto okupljanja za njezine članove i oni su je prelijepo ukrasili i izvanredno opremili jer su stanicu počeli koristiti kao vrstu kluba. Sve manji broj članova se zanimao za odlazak na more u potrazi za izgubljenima pa su unajmili timove i spasilačke brodove da to rade. Motiv spašavanja još je uvijek prevladavao u uređenju kluba, a u sobi gdje su se održavale inicijacije za učlanjenje u klub stajao je čamac za spašavanje. Negdje u to vrijeme, blizu obale, nasukao se veliki brod i unajmljeni timovi za spašavanje doveli su puno promrzlih, mokrih, napola utopljenih ljudi. Oni su bili prljavi i bolesni, neki od njih imali su crnu boju kože, neki žutu. Lijepi novi klub bio je u kaosu, pa je vlasnički odbor odmah postavio zgradu s tuševima ispred kluba kako bi se žrtve brodoloma mogle oprati prije no što uđu.

Na sljedećem sastanku došlo je do podjele među članovima kluba. Većina članova htjela je prestati sa spasilačkim aktivnostima jer su bile neugodne i smetnja normalnom društvenom životu kluba. Neki su članovi inzistirali na spasilačkim aktivnostima kao primarnoj svrsi i isticali kako se još uvijek zovu stanica za spašavanje. Na kraju su bili nadglasani i rečeno im je da ako žele spašavati živote svih vrsta ljudi koji se nasuku u tim vodama mogu malo dalje započeti vlastitu stanicu za spašavanje. To su i učinili.

Kako su godine prolazile nova stanica je doživjela iste promjene koje su se dogodile i staroj. Razvila se u klub i osnovana je nova stanica za spašavanje. Povijest se nastavila ponavljati i ako danas posjetite tu obalu naći ćete brojne ekskluzivne klubove. Brodolomi su česti u tim vodama, ali većina se ljudi utopi!
Znate li da je Kristov rad na otkupljenju završen? Da se oprost od grijeha slobodno nudi svima koji se pokaju? Na što ste spremni kako biste pomogli da i drugi čuju tu poruku? Crkva nije udobni klub nego stanica za spašavanje!


Prema jednom novijem istraživanju, 80% muškaraca koji posjećuju prostitutke mnogo boljim smatra seksualne odnose koje ima sa svojom ženom u braku, ali do njih ne dolazi zbog problema u bračnom i obiteljskom životu. Ova, za mnoge začuđujuća informacija, dovodi do barem dva bitna zaključka.

Prvi je da bi se, kad bi, recimo, ti muškarci sredili svoj brak, bitno smanjila potražnja za onih 700.000 žena koje razni trgovci «bijelim robljem» godišnje kao meso za seks prodaju po Europi za posao koji te žene uništava i fizički i psihički, a njihove kliente očito baš i ne zadovoljava previše. Dakako odnose je teško srediti ako se ne sredi vlasita duša, ako se Boga ne shvati ozbiljno. Njegova nas riječ uči da je svemu zlu u korijenu sebično inzistiranje na svome ja. Teško je ženi predati se u odnos u kome je obespravljena, ponižavana, vrijeđana i u kome joj se muškarac nameće kao gospodar. Budite podložni jedni drugima iz poštovanja prema Kristu, upućuje Biblija muškarce i žene. To je temelj za svekolike dobre odnose. Ozbiljan je to poziv o kome ne ovisi samo osobna sreća dvoje ljudi, već o kome može ovisiti i suzbijanje tako strašnog zla kakvo je trgovina ljudima.

Drugo, ovih 80% ispitanih muškaraca potvrđuju činjenicu da negdje duboko u sebi svi ljudi nose čežnju za dobrim muško-ženskim odnosima kao iskonsku čežnju za rajem. Ondje, na početku, Bog je stvorio muškarca i ženu za suodnos koji će ih ispunjavati i usrećiti, puniti ih radošću i pjesmom. Prvi čovjek, Adam, pokazao se pjesnikom kad je ugledao svoju družicu: Evo kosti od mojih kostiju i mesa od mesa mojega! Ako sam ja „iš“ (što na izvornom hebrejskom znači čovjek) ona je, u izvorniku „iš-ah“ – ako se ovdje mogu našaliti, ista kao ja, ali s elementom koji me tjera na oduševljenje – ah!

Nažalost, s 2. poglavljem Postanka gdje je zapisan ovaj Adamov ljubavno pjesnički uradak ne završava ta priča. Slijedeće poglavlje govori o grijehu koji je uništio taj bajkoviti odnos i donio prokletstvo na ljude, na muškarce i žene, prokletstvo koje se do danas izražava u često neispunjenoj čežnji za drugim, ali i u nasilnom nametanju vlastite volje drugome i različitim manipulacijama. Naše griješno „ja“ oduzima nam ono temeljno i iskonsko zadovoljstvo kad se dvoje u potpunom predanju, pouzdanju i u vjeri prepuštaju jedno drugome.

Biblija nas uči da je podređivanje Bogu Stvoritelju, njegovim naumima i riječi, prvi korak do sreće i na bračnom planu. Krist je došao spasiti nas od prokletstva grijeha koji nas razdvaja od onih koje bismo rado voljeli najviše na svijetu. Možda je dobra ideja u ovo vrijeme Adventa molitvom pozvati Krista da dođe i napravi reda u našem sebičnom srcu i u našim poremećenim odnosima s najbližima, posebice s bračnim drugom. Bit će taj Božić sretniji, a možda i korak za sretniji Božić nekih nesretnih i kukavički mučenih i prodavanih žena.