Savez Baptističkih Crkava u RH

SBC - Savez živih crkava ujedinjenih poslanjem i služenjem svojim lokalnim zajednicama

A one iziđoše i pobjegoše od groba, jer ih obuze strah i trepet. Nikomu ne rekoše ništa, jer se bojahu... Mk 16,8

Ne mogu ni zamisliti kako su reagirali starješine u Rimu kad su konačno pročitali taj dugo očekivani pisani dokument – prvo evanđelje napisano nakon dugog perioda prepričavanja priča i događaja o Isusu i 'pukog' usmenog svjedočanstva apostola. Kad su stigli na kraj Markove priče po prvi puta vjerojatno su uzvikli u zaprepaštenju: 'Ovo je Isusovo uskrsnuće?! ' Stručnjaci nas, naime, poučavaju da je doista upravo ovaj redak, kad se istraže stari rukopisi po stilu i starini, posljednji redak prvobitnog Markovog 'Evanđelja Isusa Krista'.

‘Nemoguće!’ – ‘Kako to može biti?’ Čujem kako debatiraju starješine i vjerojatno su tada, iz tih stopa, sjeli da isprave ovu Markovu očitu grešku. Naravno, žene su se uplašile – isprva. Ali ti se promijenilo odmah i drugi su učenici vidjeli Isusa živog i vjerovali su i on ih je poslao da svjedoče o USKRSLOM. TO je dobra vijest u toj priči. (I zato postoje jednako stari rukopisi s 'dužim' krajem Markovog evanđelja).

No, dozvolite mi da ponovno otvorim Markov slučaj jer mi se čini da se doista ima što naučiti iz onoga što je Marko sam svojim evanđeljem želio postići u svojoj crkvi u Rimu vjerojatno, u šezdesetima prvog stoljeća.

Tko god čita Markovo evanđelje i malo pobliže prati reakcije učenika taj će primijetiti da nešto smrdi iz tog pravca. Markovi učenici nisu ni izbliza heroji kakve bi čovjek želio za očeve nacije ili crkve. Naprotiv, prilično su spori razumijeti i ono što im je pred nosom. Oni gledaju Isusa kako čini čuda svake vrste sve do toga da je iz mrtvih digao Jairovu kćer (5, 21-43). Onda čak i sami mogu isprobati neka čudesa u Isusovo ime (6, 7-30) i gle, ona se događaju, ali kad ih Isus pozove da nahrane 5000 (6, 34-44) njihov je odgovor: 'Žao nam je, Isuse, ali znaš li ti koliko to košta?' Tako Isus mora ponoviti lekciju za njih i ponovno ih iznenaditi. I ostaviti ih svakoga s jednom punom košarom hrane kao dokaz da se i bez novaca može! I čovjek bi pomislio da su sad makar naučili lekciju, ali samo dva poglavlja dalje, kad Isus pred njih stavlja isti izazov (manji zapravo jer se radi o samo 4000 ljudi) vidi se da ništa nisu naučili (8, 2-4). Učenici se ponašaju kao da još nikad nisu vidjeli Isusa kako čini čuda. I tako Isus opet zavrće rukave i opet ponavalja lekciju... Čitaš Marka i to se stalno ponavlja s učenicima sve dok te ne uvuče u priču i ne počneš prigovarati: 'Hajde, dečki, jeste li to konačno skužili? Pa Mesija je s vama! Vjerujte! Koliko vam još čuda treba, da shvatite?' No, Markovi učenici ne shvaćaju. Do kraja. Čak ni onda kad im se ukaže uskrsli. Depresivno.

No, zamislimo se. Veliko i neprikladno finale Markovog evanđelja uopće nije o učenicima. Uvijek je Marko prije svega na umu imao svoje čitatelje, tj. crkvu zbog koje je evanđelje zapisano. Marko je zapisao dobru vijest o Isusu, ali tragično, ljudi tu dobru vijest uvijek teško vide. Čak i onda kad čitajući kritiziraju nevjeru učenika, Markovi čitatelji ne vide udicu na koju su se upecali, pitanje koje zapravo Marko postavlja njima: I ti si čitatelju sreo Isusa. I ti si vidio njegova čuda, pa čak i njegovo uskrsnuće. Što je s tobom? Jesi li ti malo potresen i malo zadivljen i u strahu na trenutak stojiš pred Bogom na dan Uskrsa. Ali onda se odvraćaš u strahu od svakodnevice i ostaješ nijem u susretu s potrebom svijeta – njegovom boli i patnjom i smrću, ondje gdje bi Isus lako ispružio svoju ruku i donio iscjeljenje i život. Hoćeš li iskoračiti u vjeri? Hoćeš li vjerovati da postoje i veće stvari koje Bog može učiniti od ovih koje si vidio dosad?

Uskrs ima nevjerojatno velik potencijal da nemoguće učini mogućim – u svakom području ljudskog života.  Ako to nije dobra vijest, ne znam što je! Apostol je rekao Efežanima: Molim Boga da vam otvori oči vašega srca tako da mognete vidjeti silu Kristova uskrsnuća (Ef 1). Ako je smrt nadvladana – što bi još mogao biti problem?

Sretan nam Uskrs sa željom da ne budemo u strahu i nijemu, nego da računamo s Božjim blaženim darom u Isusu, gdje god se za to ukaže prigoda i da u njegovo ime djelujemo.

Adam i Eva su imali svoje vlastito prebivalište, svoj vlastiti svijet, živjeli su u raju, pa ipak, htjeli su više. Nisu bili zadovoljni onim što jesu i gdje jesu. Željeli su biti svoji, imati kontrolu nad vlastitim životom, htjeli su biti kao bogovi. Ta želja ih je potaknula da posegnu za zabranjenim plodom u vrtu. Đavao ih je uvjerio da ih samo taj mali korak dijeli od najuzvišenijeg postignuća. No, umjesto da postanu kao bogovi, otvorile su im se oči i vidjeli su sebe: bili su goli, izloženi, zemaljski, nimalo kao bogovi. Više su sličili prašini pod vlastitim nogama nego nekakvim božanstvima. Htjeli su se vinuti u nebo pooput bogova a ostali su na zemlji ne znajući što sa svojom ljudskošću.

Ovo nije samo priča o prvom, ili izvornom grijehu već i o tome kako smo mi ljudi nestrpljivi sa svojom ljudskošću, svojim ograničenjima i kako stalno tražimo neki lakši i kraći put do cilja. Krhki smo, ranjivi, ovisni, puni potreba i stalno pokušavamo pobjeći od svoje ljudskosti kad god možemo. Preispitivanje u korizmenom vremenu bi nam stoga trebalo posvjestiti da smo goli i zemljani poput Adama i Eve. No za razliku od njih, ne moramo bježati od Boga i skrivati se jedni pred drugima. Odgovor nalazimo u Kristovom primjeru. Krist je bio potpuni Bog i potpuni čovjek. On nikada nije bježao od svoje ljudskosti. Ako je itko to mogao učiniti, bio je to Isus. No on je ostao. Čitamo o tome u izvještaju o Isusovoj kušnji u pustinji.

Isus je u sam pustinji i posti 40 dana. Osjeća svu svoju ljudskost, svoje granice, svoju slabost, ovisnost o kruhu, potrebu za nekim bliskim. I tada se umjesto prijatelja, pojavljuje stari kušač sa starom pričom. Đavao nudi „drugom  Adamu“ kako Pavao naziva Isusa, lakši put do cilja. Nudi Isusu mogućnost da bude sam sebi dovoljan i neovisan, tako što će od kamenja načiniti kruhove i riješiti svoju egzistencijalnu potrebu u trenutku. Da bi došao do kruha, ne mora se mučiti oko sjetve i žetve, kao ostali ljudi. Može sve to preskočiti, učiniti čudo i pokrenuti alternativno gospodarstvo koje će dovesti na koncu do alternativnog kraljevstva i moći. Zar nije upravo to ono što Isus želi? Nije li to KB na zemlji?

Potom mu nudi da obznani svoje mesijanstvo na vrlo jednostavan način. Neka pokuša skočiti s vrha hrama u Jeruzalemu. Kao što piše u Pismu, anđeli će ga primiti, spasiti, i svi će znati da je to Mesija, Pomazanik Božji.

Na koncu, đavao pokazuje i nudi Isusu svijet. Sve što Isus treba je pokloniti se đavlu i moći će raditi s ovim svijetom što ga volja. Moći će zaustaviti sve ratove, izliječiti sve bolesne, spriječiti sve katastrofe, izrabljivanja, patnje. Isus odbija sve kušnje, i  ide svojim putem do cilja. Taj put vodi do uskrsnuća i ostvarenja boljeg svijeta, ali preko križa. Ne želi pobjeći od svoje ljudskosti i prečicom doći u nebo. Pitam se kako se mi nosimo s činjenicom da se sve oko nas tako sporo mijenja? Kad bi samo mogli preskočiti svoja ograničenja. Isus nas podsjeća da nas je Bog stvorio za ovaj svijet. Dobili smo zadaću tu živjeti i brinuti za svoj svijet a ne bježati u neka daleka i sigurna nebesa. Za razliku od nas, Isus je ostavio nebo i došao na zemlju, prihvatio ljudsko tijelo. Došao je u ovu našu pustinju,da bi nam pokazao da se može u ovom tijelu suprotstaviti kušnji i pobijediti.

 

Dvojica evanđelista, Matej i Luka, prenose nam u svojim evanđeljima molitvu Gospodnju, koja se tako udomaćila u kršćanskim crkvama da je znaju i mala djeca i starci. Ta joj je familijarnost donijela gotovo čarobnu slavu, pa se molitva ne koristi samo u domovima i liturgijama, nego je ljudi znaju nabrajati kao čarobnu formulu u raznim situacijama. Je li Isus imao na umu takvo korištenje svojih riječi?

Ako čitamo odlomke u kojima se molitva spominje (Mt 6 i Lk 11), to nikako nije bila Isusova namjera. Matej, koji nam zapisuje i prenosi 'dužu' verziju – i onu koju svi znamo napamet – zapravo njome uči učenike kako NE moliti – naime: ne treba od molitve praviti pobožni spektakl, kako su to činili licemjerni vjernici njegovog vremena, pa su imali molitvene predstave na trgovima i u crkvama, tako da ih ljudi vide. Također, Isus smatra da se ne smije moliti 'blebetanjem' kako su to radili pogani. Oni su mislili da će ih Bog uslišati zbog mnogih i lijepih riječi. Isus naprotiv govori kako molitva, kao i sve što kršćani čine radi štovanja Boga mora biti i usmjereno na odnos molitelja i Boga. Kad činite pobožnost – kao što je post, davanje milostinje ili pak molitva – onda to činite u skrovitosti, svjesni Božje prisutnosti, upućuje Isus. Bog, naime, vidi srce i daje srcu koje ga traži sve što mu je potrebno. Bogu ne trebaju naše molitve jer on zna što nam treba, a svoje blagoslove,odnosno kišu i sunce  daje i dobrima i zlima, tvrdi Isus u Matejevom evanđelju. Molitva nije potrebna Bogu, nego je bitna za nas. Molitvom gradimo svoje zajedništvo s Bogom , otvaramo se za njega priznavanjem njegove veličine i moći, te spozajući njegovu veličinu prepoznajemo blagodat njegove vlasti u svom životu. Svojom molbom za temeljne životne potrebe priznajemo Bogu da smo ovisni o njemu. Ni u Mateju ni u Luki Isus ne završava molitvu kakvom trojstvenom formulom ili velebnim blagoslovom. Kao da daje primjere natuknica kakve bi bile dobre za molitvu. Mnogo mu je važnije KAKO se moliti. Pravi stav pred Bogom je važniji od izbora riječi i dojma kojeg  molitva ostavlja na ljude.

Sličnu Isusovu poruku prenosi i Luka. Iako tu učenici sami traže Isusa da ih nauči moliti jer su to činili i drugi učitelji, Isus se ne da smetati.  Daje im vrlo skraćenu verziju Očenaša, koja nije duža od 5 kratkih redaka. U ovom evanđelju, Isus naglašava važnost ustrajnosti u molitvi. Kao da kaže – nije bitno što govorite. To može biti sasvim jednostavno: slava Bogu i molba za temeljne životne potrebe. Bitno je da čovjek moli uporno i s vjerom u Božju dobrotu. Mnogo više riječi Isus u Luki troši na uvjeravanje učenika da je Bog bolji od najboljeg zemaljskog Oca i da želi uslišati molitve – kakve god bile.

Molitva je prava ako je usmjerena na Boga, njegovu slavu i njegovu dobrotu, te je popraćena vjerom u njega kao dobroga Oca. Kakvim riječima i gdje molimo, očito nije Isusova briga.  U ovo korizmeno vrijeme, kad mnogi ipak više razmišljaju o Bogu, možda bi bilo korisno isprobati molitvenu vježbu kako je predlaže Isus: Ne molimo mahinalno, pukim recitiranjem napamet naučenih stihova. Molimo malim riječima razmišljajući o Bogu kome se obraćamo kao onome koji hoće i može učiniti mnogo više nego što mi možemo moliti.

Očito je, u izbornoj smo godini. Narodu, koji navodno treba birati, teška politička klima postoje još teža. Glasni postaju i oni najtiši saborski zastupnici. Ne biraju se riječi u javnim raspravama i Sabor sliči pijaci. Na površinu isplivavaju nevjerojatni prošli grijesi protivnika. Drugim riječima, godinu dana živimo u kaljuži prošlosti, a sve u ime pravde i pravice i navodnog prava naroda da zna. A onda iz toga trebamo birati budućnost.
 
Ono što se baš i ne vidi je to, da mučna sadašnjost pomiješana s još gorom prošlošću ne daje nikakvu snagu za budućnost, nego samo apatiju? Apatija sasvim sigurno ne rađa izlaskom iz krize.
 
Čitam ovih dana mudre biblijske, Izreke i razmišljam ne bi li bilo pametno učiniti ih obveznim štivom za vođe naroda, ako ne uvijek, onda barem u predizborno vrijeme. Ima tu zanimljivih, kažu, božanskih natuknica za dobru vlast. Na primjer: 'Pravednik razumije pravo malenih,  a opaki ne shvaća spoznaju' (29, 7) ili 'Kralj koji sudi siromasima po istini, ima prijesto čvrst dovijeka'. Zanimljivo. Prijesto ne ovisi o bogatstvu bogatih.
 
'Podsmjevači uzbunjuju grad, a mudri stišavaju buru' (29, 8) to naprosto sugerira i izabranicima i onima koji odabiru da nije dobro nasjedati na šaljive podrugljive dosjetke ma od koga dolazile – nisu konstruktivne i stvaraju, a ne stišavaju buru.  Zgodna provjera za kandidate dostojne izbora.
Pa dalje,  'Ako vladalac posluša riječ lažljivu, sve mu sluge postaju opake' (29, 12); ili 'tko s lupežom plijen dijeli, mrzi sebe samoga' (24) ili 'oholost ponizuje čovjeka' – zanimljiva je to analiza raspada svakog sustava. 
 
Sve to iz samo jednog, 29.  poglavlja. Biblija ima tako puno za reći onima koji se nalaze pred izborom. Preporučam toplo dnevno čitanje barem do izbora.
Jednu bih izreku izdvojio za kraj, kao misao i kao inspiraciju za izbornu godinu i onima koji biraju i onima koji bi željeli biti izabrani: 'Kad vizije nema, narod propada. Blago onome tko se drži Zakona,' poručuje Božja riječ.  Za nas to znači da bi trebali izabirati onoga koji ima viziju za naprijed, viziju utemeljenu na vjernosti Bogu i ljudima (posebno onim malima). Biblija tvrdi da je to put u život kako za pojedinca, tako i za narod. 
 
Imamo li vođe koji ne žele biti moćni, nego koji nas mogu povesti  - kako reče nagrađivani novinar, Jonathan Alter, 'onamo kamo je spremno kročiti njihovo najbolje ja'? Nemojmo se dati zavesti ničim manjim.

Očito je, u izbornoj smo godini. Narodu, koji navodno treba birati, teška politička klima postoje još teža. Glasni postaju i oni najtiši saborski zastupnici. Ne biraju se riječi u javnim raspravama i Sabor sliči pijaci. Na površinu isplivavaju nevjerojatni prošli grijesi protivnika. Drugim riječima, godinu dana živimo u kaljuži prošlosti, a sve u ime pravde i pravice i navodnog prava naroda da zna. A onda iz toga trebamo birati budućnost. 
Opširnije...

 
TAMO DI ZAUVIK...
Virujemo, sad si,
naš prijate'ju ti,
među anđelima,
na po'jima mirnin...
Virujemo, sad si,
u Nebu di svitli...
Tamo di ni' zima,
di ni' suza, pritnji...
Tamo di zauvik
Ocu ćeš se divit...
Di te vična jubav
obilato kripi...
Virujemo, sad si,
u nebu di svitli...
Među sjajnin zvizdan,
u rukama dobrin... 
Tamo di zauvik
Ocu ćeš se divit...
Di ćemo se opet
jednog dana vidit...