Što da čini pravednik kad se ruše temelji? Pita se kralj David u 11. Psalmu. To je pitanje i danas, 3000 godina kasnije i te kako aktualno. Cijeli je svijet nedavno potresla žestoka financijska kriza a kao posljedica, srušile su se mnoge međunarodne korporacije a sve je zemlje zahvatila recesija koja je bila uzrokom pada zaposlenosti i proizvodnje, pa su se po domino-efektu srušili temelji egzistencije za veliki broj običnih malih ljudi. Svijet je potresen i globalnom ekološkom krizom: ekonomski divovi uništavaju okoliš za osobni dobitak, a znanstvenici upozoravaju da se topi zemljin ledeni pokrivač. Bijesne oluje doslovno ruše gradove. Da ne govorimo o ekološkoj katastrofi ovih dana u nama susjednoj Mađarskoj.

Ako i možemo na trenutak zaboraviti temelje svijeta i nekako se nadati da nas neće stići što je stiglo druge narode, ne možemo se oteti dojmu da su mnogi temelji poljuljani i u našoj zemlji. Kažu međunarodni stručnjaci da nismo ni blizu izlasku iz krize. Kažu nam da je gora od nas u Europi jedino još Grčka. Mnogi su se životi žestoko protresli zbog toga stanja.

Mi, koji svoj pogled uzdižemo iznad ovog čisto materijalnog i egzistencijalnog i čujemo onu Isusovu da čovjek ne živi samo o kruhu, tj. da je i duhovno biće, prepoznajemo strašan potres temelja moralnosti i ljudskosti koji donosi ruševine na svakoj razini života: od osobne do institucionalne. Kao da se izgubio osjećaj, pa i sama ideja, da su vjernost, iskrenost, požrtvovnost, ljubav, poštenje i tome slično vrijednosti uopće, ako su već nedostižne. Nadomjestile su ih bezgranična pohlepa za novcem i sebično zadovoljavanje vlastitih želja i potreba bez obzira na to što misli netko drugi. Stoga današnjem čovjeku nitko ne može predbaciti niti licemjerstvo. On se hvali svojom nevjerom, pohlepom pa čak i neznanjem i izlaže ih javno s ponosom. Ta konačno, sve je relativno: zašto onda njegovo neobaviješteno i nemoralno mišljenje ne bi bilo bolje od starih takozvanih ideala?

U takvim okolnostima nije čudo da su ljudi dokazano uplašeni i depresivni i pitaju se što im je činiti kad se temelji ljuljaju?

Naš je psalam odgovor na to pitanje i on oslikava dvije mogućnosti u egzistencijalnoj krizi: pokušaj bijega ili vjera u Boga.

David ne nalazi rješenje u bijegu od problema, nego naprotiv u Bogu koji je vjeran. Naime, naš život i naš napredak nije ovisan o temeljima zemlje nego o Bogu koji nad svima kraljuje. Zato David i započinje ovaj Psalam izrazom vjere: Gospodinu se utječem! Nakon neizbježnog pitanja „Što da učini pravednik?“ David podiže oči prema onim neizmjernim stvarnostima koje zasjenjuju sve ove događaje.

Što vidi? Kralj nad kraljevima je na svojemu prijestolju, nije u bijegu, nije negdje u inozemstvu. Njegovo prijestolje ima temelje koji se ne mogu uzljuljati. Slično iskustvo ima i prorok Habakuk koji će reći:

Hab 2,19 20

Ali je Gospodin u svojem svetom Hramu:
nek' zemlja sva zašuti pred njime!

Što radi Bog dok su njegovi pravednici u opasnosti? Strpljivo gleda, motri, proniče ljude. Bog nije inertan nego strpljiv i daje priliku i dobrima i lošima da pokažu od kakvog su matreijala. Svakako će pravedno postupiti kada dođe vrijeme. Ono što David u konačnici vidi, je da nema čovjek zadnju riječ već pravedni Bog. On je jednako prisutan u svom svetom hramu ali i na zemlji. Time što se okrenuo Bogu koji vlada i sudi svijetu David je opremljen pravim krijterijem kojim može ispravno procijeniti svoju situaciju.

Božja pravednost je odgovor na strah i frustraciju koje donosi naše pitanje s početka. On će svoje zaštiti i dati im mir i onda kada se sve drugo ljulja.

Kamo god se okrenuli, mediji nam nameću ovakva pitanja kao životno bitna: što moram činiti da bih bio bogat, uspješan i lijep? Tjeraju nas da učinimo sve kako bismo postigli te visoke standarde i obećavaju nedodirljivost, spas od života. Ja bih ipak ustvrdio da su ta pitanja, kad bolje razmislimo, zapravo nebitna za spas. Dakle ostaje samo jedno pitanje koje je bitno: Što mi treba činiti da se spasim?

U Djelima apostolskim, u 16. poglavlju, vidimo situaciju u kojoj to pitanje postavlja grubi, priprosti tamničar. Epilog je to priče u kojoj su Pavao, apostol, i njegov suradnik Sila na svom misijskom putu stigli u Filipe, vrlo važnu rimsku koloniju u Makedoniji. Propovijedajući evanđelje stvorila se oko njih mala skupina vjernika, ali je Pavlu svakodnevno na putu prema bogomolji dodijavala neka ropkinja opsjednuta vračanjem. Vikala bi: „Ovi su ljudi sluge najuzvišenijeg Boga; oni vam navješćuju put spasenja.“ Nemamo vremena ovdje objašnjavati zašto je Pavla to smetalo kad je govorila istinu, ali to nije i poanta priče. Bitno je da je činom oslobođenja te žene, Pavao prekinuo biznis njenim gospodarima kojima je pribavljala veliku zaradu. Bijesni na Pavla i Silu predali su ih na sud gdje su bili išibani i bačeni u tamnicu. Tamničar ih je kao opasne kriminalce dodatno okovao u klade.

Pavao i Sila mole u tamnici i molitva se pretvara u pjesmu slave Bogu, a rezultat je potres koji otvara sva vrata tamnice i zatvorenicima spadaju okovi. Tamničar je u očaju jer je naravno mislio kako su svi pobjegli. Nije bilo isprike, čekala ga je smrt, pa je htio sebi presuditi. U trenutku kad je podigao mač povikao je Pavao: „Ne čini sebi nikakva zla jer smo svi ovdje!“ Tad je tek shvatio tamničar da je njegova situacija još mnogo opasnija. Cijelu je stvar pokrenuo Bog u obranu svojih slugu! A on, Tamničar, držao je u zatvoru Božje ljude! Ipak, Pavlov mu usklik daje nadu pa zato postavlja životno pitanje: „Gosopodo, što moram činiti da se spasim?“

Čovjek takvo pitanje ne može postaviti bez svijesti o vlastitoj izgubljenosti i potrebi da iziđe iz mraka. To je trenutak kad čovjek shvaća da ne zna i ne može sam izbaviti svoj život. Ovo pitanje ukazuje na nadu spasenja usprkos svakom nadanju. To nisu pregovori o najboljim uvjetima predaje. Ovaj tamničar ne traži argument za neku intelektualnu raspravu, nije radoznao i ne špekulira već svim srcem traži odgovor na jedno jedino pitanje života i smrti. Ne može se spasiti po vlastitim pravilima ili djelovanjem. Njegove su ga sposobnosti, odnosno nesposobnosti dovele u ovo stanje. Sada netko drugi postavlja uvjete a on ih treba izvršiti.

Dramatičan, neugodan i težak trenutak u tamničarevu životu, razrješava Pavlov odgovor: Vjeruj u Gospodina Isusa, pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom. Kakav veličanstven trenutak koji je svojim svjetlom rastjerao tamu propasti i donio novi život. Sasvim jednostavan ali beskrajno težak uvjet: bezuvjetna vjera u Božje spasenje po Kristu. U moru pitanja koja nam se nameću kao bitna, tamničarevo je pitanje do danas ostalo jedino životno važno pitanje. Kako ćemo se spasiti kad naš život uđe u slijepu ulicu, a ući će svakako prije ili kasnije? Sasvim je jasno da nas izbaviti neće ni uspjeh, ni ljepota ni bogatstvo. Kao i za tamničara, Božja je punuda spasenja u Kristu jedina prava šansa.