Savez Baptističkih Crkava u RH

SBC - Savez živih crkava ujedinjenih poslanjem i služenjem svojim lokalnim zajednicama

Izborno je vrijeme strašno depresivno jer uz poneko otvaranje ovog i onog velebnog projekta saznajemo – a sve u cilju nečije promocije – sve prljavtine prošlog saziva, na SVIM stranama! Tako je čovjek stavljen pred izbor, a zapravo se osjeća sasvim nemoćnim pred mračnim izgledima o budućnosti. Nije čudo da u zadnje vrijeme u Hrvatskoj tako malo ljudi izlazi na izbore. Ne smatraju da njihov glas vrijedi te je njihov izbor da što dalje od svega čuvaju svoj mali život. Nekako mi se čini da je presvjedočenim kršćanima još teže. Njihovi se stavovi i opcije svrstavaju među sasvim beskorisne utopije, iako, naravno, oni znaju da su poslani u svijet da mu budu sol i svjetlo. Može li uopće pojedinac nešto postići u društvu koje se poprilično urušava?
 
Dvije priče iz Starog Zavjeta hrabre pravednika da ustraje u svom pobožnom životu i zastupnički pred Boga donosi svoju zajednicu.
 
Jedno je priča o susretu Abrahama s Bogom kod hrastova Mamre. Bog svom prijatelju najavljuje propast Sodome i Gomore, na čiju se zloću podižu tužbe Bogu. Bog se sprema uništiti te gradove, dati im što zaslužuju. Ali Abraham ima osobni interes u tim gradovima. Ondje živi njegov rođak Lot, pa moli Boga da odustane od svoje namjere. Ta je priča posebno zanimljiva, jer Abraham zna kolika se zloća nakupila u tim gradovima. I sam nije uvjeren da je ondje mnogo dobrih ljudi. 'Ako ih je samo 50 pravednih – nećeš valjda uništiti grad?' Abraham se poziva na Božju ljubav i pravednost kad pregovara, a broj postupno smanjuje na 10 pravednih. Bog prihvaća ovu zastupničku molitvu i obećaje da će poštedjeti grad, bude li ondje našao 10 pravednih ljudi. Nažalost, situacija je tako strašna, da se nije našlo tih deset.
 
Drugu priču svi znamo kao sliku iz spektakla Deset zapovijedi: Mojsije bijesan razbija ploče Saveza na narod koji u podnožju brda Sinaj časti zlatno tele. No rijetko tko primjećuje u toj drami, da na svetom brdu na kome se Bog objavljuje i do koga ponovno stiže idolopoklonički žamor, Mojsije i Bog pregovaraju o sudbini nezahvalnog naroda. Bog kaže Mojsiju: Pusti me da ih kaznim! i tako zapravo sam otvara mogućnost da ga Mojsije ne pušta, nego da se zauzme za narod i spasi ga od božanskog gnjeva.
 
Profesor Martens zaključuje tumačeći ovakve priče u Bibliji: 'Sudbina neke zajednice u velikoj je mjeri ovisna o prisutnosti pravednika u njoj.' I pošto je isto tako jasno da Biblija poznaje Boga koji se ne mijenja, dobro je u ovo vrijeme razmišljati ovako. Doista, situacija nije jednostavna, i moguće je malo pravednih u ovim gradovima. No ako smo Božji prijatelji, poput Abrahama i Mojsija, Bog nam otvara vrata da pregovaramo s njim o sudbini svojega mjesta. Predizborno je vrijeme, vrijeme za istinske molitelje, jer mnogo, reći će novozavjetni pisac, može molitva pravednika, ako je žarka.

Kažu da se drvo pozna po plodovima. Vjerojatno se već pozna po korjenu i lišću, ali kad donese plod, onda i neupućeni stčovjek  zna o kakvom se drvetu radi. Konačno, plodovi su ono što nas zanima jer nam koristi za hranu i okrijepu. Berba i žetva najbolje je vrijeme u godini, a možda i vrijeme da dignemo pogled sa plodova koje ovih dana beremo s naših voćki k nekim drugim, za život jednako važnim, plodovima.

Apostol Pavao crkvi u Galaciji takve nabraja i zove ih plodovima Duha. To su, veli, ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost. Za njih, veli, ne treba zakon, jer se u njima ne može pretjerati. Svojedobno, Beatlesi su pjevali da je ljubav sve što ti treba, ali Pavlov je pristup sveobuhvatniji. Svi nam ovi plodovi trebaju za život – ljubav jer nas netko stavlja ispred sebe i brine naše brige i prije no što smo ih svjesni. Pa i mir, to  blaženo stanje kad nas ne okružuje kaos i strah. I radost nam treba – život s vedrim pogledom na sve stvari, svijest o malim divotama. Što bi bez blagosti i dobrote? I koliko je jednostavniji život, ako znamo da je osoba s kojom poslujemo ili živimo, vjerna? Krotkost i uzdržljivost nisu baš na cijeni u suvremenom društvu gdje vladaju prodorni i sebični, ali ako promislimo bismo li radije šefa koji zna svoje granice, kontrolira se i uzima u obzir bolje pa makar i tuđe prijedloge ili arogantnog neznalicu čija uvijek mora biti zadnja, pa makar sve otišlo u propast? I čiji će posao napredovati? 

Ako smo dakle zaključili da su ovi Pavlovi dobri, pa čak i nezaobilazni plodovi za hranu ljudskog društva koje želi živjeti – sljedeće je pitanje: Kako ih uzgajati? Apostol smatra kako oni nisu djela, pa ih se ne uokviruje i propisuje zakonima. Ljubav, strpljivost i uzdržljivost se ne mogu narediti niti se može stvoriti radost, vjernost i dobrota. Oni plod Božjega Duha. Bog koji je ljubav i naš mir, koji je dobar, strpljiv i blag, stavio je u svijet sjeme svojih plodova. Za njihov je rast potrebno prijemljivo tlo i dobre okolnosti – Isus će reći  u usporedbi o Sijaču – da je to tlo ljudsko srce koje voljno prima Boga u vjeri.  Doista, nema mira bez povjerenja da Bog drži naš život. I prava je dobrota nemoguća bez vjere da nam velikodušnost prema drugima neće naštetiti jer se Bog brine da i mi budemo zbrinuti.Svi su plodovi, koje Pavao naziva plodovima Duha – s veliko D – uvjetovani djelotvornom vjerom u Boga. Mi pak smo tlo u koje je Bog položio sjeme tog prekrasnog ploda. Na nama je da odlučimo - kao u ekperimentu iz Prirode i društva – hoćemo li zaboravit gajiti to sjeme, prekriti ga loncem sebičnosti i tako ga ubiti, ili ćemo dozvoliti Božjem sjemenu da raste u nama i donosi blagoslov i okrepu svijetu.

Gajiti plodove Duha možemo odmah danas u prilikama koje nam stanu na put – budimo krotki, odreknimo se nasilja s kojim možemo donositi odluke u svoju korist, na primjer, i u vjeri učinimo ono što je pravedno. Učinimo korak ljubavi umjesto da čekamo da se ljubi nas. Budimo ljubazni, kad se na nas otresu. Iskoristimo priliku da ne dodajemo svoje ulje na vatru prepirki i nemira. Prilike su bezbrojne.


 

Kažu da se drvo pozna po plodovima. Vjerojatno se već pozna po korjenu i lišću, ali kad donese plod, onda i neupućeni stčovjek  zna o kakvom se drvetu radi. Konačno, plodovi su ono što nas zanima jer nam koristi za hranu i okrijepu. Berba i žetva najbolje je vrijeme u godini, a možda i vrijeme da dignemo pogled sa plodova koje ovih dana beremo s naših voćki k nekim drugim, za život jednako važnim, plodovima.

Apostol Pavao crkvi u Galaciji takve nabraja i zove ih plodovima Duha. To su, veli, ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost. Za njih, veli, ne treba zakon, jer se u njima ne može pretjerati. Svojedobno, Beatlesi su pjevali da je ljubav sve što ti treba, ali Pavlov je pristup sveobuhvatniji. Svi nam ovi plodovi trebaju za život – ljubav jer nas netko stavlja ispred sebe i brine naše brige i prije no što smo ih svjesni. Pa i mir, to  blaženo stanje kad nas ne okružuje kaos i strah. I radost nam treba – život s vedrim pogledom na sve stvari, svijest o malim divotama. Što bi bez blagosti i dobrote? I koliko je jednostavniji život, ako znamo da je osoba s kojom poslujemo ili živimo, vjerna? Krotkost i uzdržljivost nisu baš na cijeni u suvremenom društvu gdje vladaju prodorni i sebični, ali ako promislimo bismo li radije šefa koji zna svoje granice, kontrolira se i uzima u obzir bolje pa makar i tuđe prijedloge ili arogantnog neznalicu čija uvijek mora biti zadnja, pa makar sve otišlo u propast? I čiji će posao napredovati? 

Ako smo dakle zaključili da su ovi Pavlovi dobri, pa čak i nezaobilazni plodovi za hranu ljudskog društva koje želi živjeti – sljedeće je pitanje: Kako ih uzgajati? Apostol smatra kako oni nisu djela, pa ih se ne uokviruje i propisuje zakonima. Ljubav, strpljivost i uzdržljivost se ne mogu narediti niti se može stvoriti radost, vjernost i dobrota. Oni plod Božjega Duha. Bog koji je ljubav i naš mir, koji je dobar, strpljiv i blag, stavio je u svijet sjeme svojih plodova. Za njihov je rast potrebno prijemljivo tlo i dobre okolnosti – Isus će reći  u usporedbi o Sijaču – da je to tlo ljudsko srce koje voljno prima Boga u vjeri.  Doista, nema mira bez povjerenja da Bog drži naš život. I prava je dobrota nemoguća bez vjere da nam velikodušnost prema drugima neće naštetiti jer se Bog brine da i mi budemo zbrinuti.Svi su plodovi, koje Pavao naziva plodovima Duha – s veliko D – uvjetovani djelotvornom vjerom u Boga. Mi pak smo tlo u koje je Bog položio sjeme tog prekrasnog ploda. Na nama je da odlučimo - kao u ekperimentu iz Prirode i društva – hoćemo li zaboravit gajiti to sjeme, prekriti ga loncem sebičnosti i tako ga ubiti, ili ćemo dozvoliti Božjem sjemenu da raste u nama i donosi blagoslov i okrepu svijetu.

Gajiti plodove Duha možemo odmah danas u prilikama koje nam stanu na put – budimo krotki, odreknimo se nasilja s kojim možemo donositi odluke u svoju korist, na primjer, i u vjeri učinimo ono što je pravedno. Učinimo korak ljubavi umjesto da čekamo da se ljubi nas. Budimo ljubazni, kad se na nas otresu. Iskoristimo priliku da ne dodajemo svoje ulje na vatru prepirki i nemira. Prilike su bezbrojne.


 

U Ivanovom evanđelju u 8. poglavlju nalazimo izvješće o Isusovu neplaniranom i neuobičajenom susretu s jednom ženom. Naime, Isus je u hramu i uči narod. Iznenada, farizeji dovode Isusu ženu koja je uhvaćena u preljubu. Nažalost, razlog tome nije njihova želja i revnost da očiste Jeruzalem i općenito naciju od nemorala, već ostvarenje njihovih osobnih ciljeva. U borbi za očuvanje svoje političke pozicije i vlasti, odlučili su Isusu postaviti stupicu i riješiti ga se kao neugodnog konkurenta. U tom pokušaju ova je žena puko sredstvo, kolateralna žrtva. Našla se u krivo vrijeme na krivom mjestu. U jednom trenutku je bila s nekim neimenovanim muškarcem (o kojemu, usput rečeno, ništa ne znamo i kojega nitko nije priveo) a u slijedećem joj upadaju u sobu specijalne farizejske snage i odvode je u hram pred Isusa, novog popularnog rabina i okupljene ljude. Svi ti ljudi su odmah saznali što je ona činila. Njezina krivica je javno obznanjena. To i nije toliko strašno kao slijedeće na redu: dok žena stoji na sredini izložena pogledima znatiželjnika, farizeji kreću u ostvarivanje plana i okreću se Isusu: Mojsije nam je rekao da takve žene kamenujemo, a što ti kažeš?
 
Nakon prvog šoka zbog čitave ove strke i prekida predavanja, nastaje tajac. Isus se saginje i nešto piše prstom po tlu. Vjerujem da su u tom trenutku mnogi pokušavali Isusu preko ramena virnuti ne bi li vidjeli što to piše. To i našu maštu golica zar ne? Mnogi su tumači Biblije pokušali dati svoju verziju što je to Isus pisao. Budući da Isus ne odgovara, farizeji se počinju nadati kako im plan uspijeva i kako im Isus nema što odgovoriti jer što god da kaže, izgubit će. Ako kaže pustite je, onda se izravno protivi Mojsijevoj odnosno Božjoj zapovijedi. Ako kaže kamenujte je, onda se zamjera Rimljanima jer nitko osim njih nije mogao izvršiti smrtnu kaznu a također gubi i svoj kredibilitet u narodu kao onaj koji se zauzima za slabe i nemoćne. Zbog toga su farizeji počeli navaljivati na Isusa tražeći da se izjasni.
 
U jednom trenutku se Isus uspravlja i jednostavno kaže: „Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen na nju“, i opet se sagnuo i pisao po tlu. Za nekoliko trenutaka prostor se ispraznio. Očito su svi hrabri tužitelji imali putra na glavi i zbrisali van, i to kaže Biblija, od najstarijih do najmlađih. No vratimo se korak nazad. Svi smo mi koji čitamo priču, zajedno s onima koji su tamo stajali zainteresirani smo što je Isus to pisao po tlu. Osobno mislim da je važnije pitanje zašto je Isus to učinio. Vjerujem da je razlog jednostavan. U trenutku kad se Isus sagnuo, povukao je za sobom sve poglede koji su do tada bili prikovani za ovu jadnu ženu. Isus ju je jednostavno zaštitio i izvukao ispod reflektora. Nakon toga se elegantno riješio svih tužitelja i advokata i na kraju kaže Ivan u svom Evanđelju, Isus je ostao sam sa ženom.  Tada Isus završava ovu situaciju: ženo gdje su, nitko te ne osudi? Nitko Gospodine odgovori žena. Ni ja te ne osuđujem reče Isus, Idi i od sada ne griješi više.što nam to govori? S grijehom se nije igrati i ne treba ga uzimati olako. S druge strane imamo Boga koji je zainetersiran izbaviti nas od grijeha, osobno se susresti s nama ne kao sudac nego kao prijatelj. Za Boga ne postoje kolateralne žrtve, postoje osobe s kojima se želi susresti i promijeniti im život nabolje.

Uz Majčin dan

Majčin dan između ostaloga služi i da se prisjetimo majki koje više nisu među nama.  Zapravo, nekih se je majki iz prošlosti jednostavno nemoguće ne sjetiti. Gotovo su uvijek bile jedva spomenute ali sadašnjost još uvijek osjeća plodove njihova života.

Jedna od njih bila je jednostavna i neuka žena, nigdje se ne spominje u žurnalima i časopisima a ipak, danas je njezino djelovanje opipljivo, njoj na uspomenu, Bogu na slavu!

Rođena je u Siraču 18. rujna, 1925. u siromašnoj obitelji. Od rane mladosti život je nije mazio. U životnim godinama iskusila je toliko boli i tragedija u životu s kojima se čovjek gotovo ne može nositi. Sa samo dva završena razreda ona je morala odrasti i suočiti se s patnjom života. Smrt je bila njezina životna suputnica.

U drugom svjetskom ratu na strašan način izgubila je oca i dva brata. K tomu, izgubila je muža s kojim je bila tek godinu dana u braku. Od njihovog kratkog zajedničkog života ostala joj je kćerka Marija. Kako bi preživjele, slagala je kamen u krečani Siračkog kamenoloma.  Usred takvih okolnosti predala je svoj život Isusu Kristu i  14. srpnja. 1946. svoju je vjeru u Boga potvrdila javno krštenjem te bila dio Baptističke crkve u Siraču.
Znamo da je od tada Bog ispunio njezino srce mirom, ljubavlju i prihvaćanjem svega što će je još zadesiti u njezinom životu.

Godine1949. ova mlada žena udaje se po drugi put nadajući se sreći u braku.  Udala se za Franju Špičaka i s njim je imala tri sina. Njihov život obilježila je bijeda, teški rad, nadničarstvo i služenje. Suprug je bio jedan od vodećih ljudi Baptističke crkve u Siraču. O njezinom angažmanu ne postoje zapisi no služba koju je vršila bila je služba u kojoj je diplomirala. Služila je mnogima a najduži period služenja odradila je onda kada joj je muž ostao nepokretan. Godine 1964. suprug Franjo je teško stradao u kamenolomu, povrijedio kralježnicu i tako ostao nepokretan u kolicima i na krevetu punih 20 godina. Umro je 1986. nakon teške bolesti - raka.

Ova vjerna kršćanka nikada nije prigovarala Bogu. Mlađi je ne pamte u nekoj drugoj odjeći  osim crnine, No pamte je po miru koji je iz nje zračio i pjesmama koje je uvijek pjevala. One su bile melem duši usred još nadolazećih tragedija.

Tek što je pokopala muža morala je proći kroz možda najtežu bol koja je duboko označila ostatak njezina života.  Njezin najmlađi sin, pritisnut bolešću počinio je suicid. Potom se još oprostila od mame, brata, sestri… život joj je bio samo vrijeme tugovanja. Naposljetku, iznenada je izgubila i kćerku Mariju. Bilo je to 2004.godine. Od najbližih, ostali su joj još dva sina, dvije snahe i šestero unučadi s obiteljima.

U svojim starijim godinama bila je mnogo puta neobjašnjiva. Često se gubila i trebala je brigu. Njezin mozak pritisnuo je tumor. No ona nikada nije izgubila vjeru u Boga i pouzdanje da kad njezin teški život završi ovdje na zemlji, zablistat će u vječnosti gdje će Bog iščupati tugu iz srca i otrti suzu. Pjevajući jednu od njenih najljepših pjesama «To ime Isus divno je i srce mi usrećuje!» bila je spremna za odlazak. Na posljetku, bez duge patnje, preselila se k Onomu kojega je do kraja ljubila i za kojega je svjedočila uvijek riječju i pjesmom. Poučila nas je kako samo pouzdanje u Gospoda daje snagu za život u nevoljama, tragedijama i životnim krizama. S Gospodinom je pobijedila!

Danas, šest godina nakon njezinog odlaska, ostali su živi dva sina, jedna unuka, petorica unuka i četrnaestero praunučadi. Najstariji sin i tri unuka u propovjedničkoj su službi. Svi ostali vjerni su Bogu i služe rasijani po crkvama gdje god se nalaze.

Danica Špičak (rođ. Keser), danas je u našem sjećanju kao majka koja je svojom živom vjerom u Uskrslog Krista, kao jedna od mnogih, vrijedna da njoj na uspomenu ispričamo ovu životnu priču.  Bogu neka je slava!


Davno nije svanuo tako sretan Uskrs, reče Zoran Šprajc najavljujući TV Dnevnik na uskrsnu nedjelju, jer je dvije milijarde ljudi u svijetu slavilo Uskrs. Nažalost, to je privid. Poučavani kroz stoljeće sumnje, danas više nego ikad, ljudi, pa i oni koji se nazivaju kršćanima, ne vjeruju da je uskrs realna mogućnost. Ako se izuzme folklor, Uskrs je zapravo osporavan blagdan. Je li doista tako važan?

Pitanje zapravo nije ni suvremeno ni originalno. U Novome zavjetu već apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima piše: '... ako se propovijeda da je Krist uskrsnuo od mrtvih, s kojim pravom neki među vama tvrde da nema uskrsnuća mrtvih? Ako li nema uskrsnuća mrtvih, onda ni Krist nije uskrsnuo! Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera... vi ste još u svojim grijesima...ako se samo u ovome životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.' (15 pgl).

To je zapravo ozbiljan poziv vjernicima da preispitaju svoju vjeru. Apostol upozorava na površnost onoga što ljudi nazivaju 'vjerom u Boga'. Kršćanska vjera podrazumijeva činjenicu da je Bog čudesno zahvatio u ljudsku povijest i pobjedom nad smrću omogućio život. Ne vjerovati u tu božansku intervenciju, čini vjeru u Boga u ovom životu, u najmanju ruku smiješnom. Ako Bog nije intervenirao, ako nije pobijedio najvećeg neprijatelja ljudi – smrt – nema svrhe vjerovati. Nema svrhe živjeti po njegovim pravilima. U tom su slučaju u pravu samoživi sebičnjaci koji su sve pogazili. Onda je samoživost sredstvo za pobjedu. I, jedimo i pijmo jer ćemo sutra umrijeti. Isus Učitelj može biti simpatičan i mudar, ali simpatija i mudrost te ne vode na vrh gdje ima mjesta samo za jednoga.
Ali apostol inzistira na Uskrslom te pouzdano kliče: 'Ali sad, Krist je uskrsnuo od mrtvih. ... Jer kao što po Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti.' Onima koji s Uskrslim računaju dostupna je sva snaga uskrsnuća i ništa više nije nemoguće (Ef 1,15-20), jer ako smrt ne može zaustaviti Boga, ne mogu to ni nevolja, tjeskoba, progonstvo, glad, golotinja, pogibao, mač! Naprotiv, u Uskrslom i mi koji vjerujemo 'sjajno pobjeđujemo unatoč svemu tome' veli Pavao u Rim 8,35ss. Možda se nekad čini da gubimo kad prolazimo kroz mrak svijeta ili da smo ludi kad idemo Isusovim putem držeći se božanskih propisa. Možda nekad i umiremo u toj borbi nepravedno, kao što je i Krist prošao smrt. No Krist je uskrsno i u toj vjeri mi živimo i umiremo za druge a nekad i zbog njih. To je nevjerojatna revolucija kršćanske vjere – da netko položi svoj život za druge u vjeri da Bog uskrišava mrtve.

Zamislimo samo silu koja bi se pokazala kad bi kršćani u Hrvatskoj, njih nešto manje od 4 milijuna, od onih 2 milijarde u svijetu, doista vjerovali u snagu Uskrsa pa se lišili sebičnih ambicija i hodanja po glavama drugih, smicalica, nasilja i varanja i vjere u pravo na instant bogatstvo. Kad bi se umjesto toga žrtvovali za druge do kraja bez obzira na cijenu – jer vjeruju da njihov Bog pobjeđuje smrt i uskrisuje mrtve. Zamislite tu silu. Zamislite tu kršćansku Hrvatsku.