Savez Baptističkih Crkava u RH

SBC - Savez živih crkava ujedinjenih poslanjem i služenjem svojim lokalnim zajednicama

Ispraćen od sela, nedočekan od grada, odbačen od vjerskih vođa, izdan od učenika, osuđen od Pilata i, kao vrhunac svega, ostavljen od Boga. Ostavljen od svih osim od majke i nekoliko bespomoćnih žena.

Zato nekoliko puta ponovljena rečenica raspetom osuđeniku zvuči strašno: 'Ako je Krist Božji, Izabranik neka spasi samoga sebe! Učinili smo sve da te osamimo i sada od tebe tražimo konačni dokaz da si ti Božji Krist.' A baš to ne može. Čovjek dođe u situaciju da ne može spasiti sebe samoga. Došao je trenutak kad samo-pomoć više nije dostatna.

Na početku njegove javne službe nakon propovijedi u Nazaretu kad spomenu Božju dobrotu prema 'poganima': 'Čuvši to, svi se u sinagogi ispuniše srdžbom te ustadoše, istjeraše ga iz grada i odvedoše na rub brijega, na kojemu je njhov grad sagrađen, da ga strmoglave. Ali on prođe posred njih i ode' (4.28-30). To je trenutak kad Isus može spasiti sam sebe. Bez nekih velikih teškoća prolazi između njih i odlazi. Njihov bijes i odlučnost da ga ubiju ne predstavljaju mu teškoću da se spasi.

Naše su knjižare preplavljene knjigama o samopomoći. U njima je mnoštvo korisnih i upotrebljivih savjeta kako si pomoći u nekoj od životnih situacija. Valja poslušati neke od tih savjeta.

Ali, dolaze u čovjekov život trenuci poput 'one noći kad bijaše izdan i kad nastupi vlast tame', kad ne preostane ništa drugo do li poći jedinim preostalim putem. Trenuci su to kad nestane izbor. Kad preostane samo smrt (ne uvijek fizička).

I što tada? Kako je postupio onaj koga zovemo Učiteljem?

1. 'Oprosti im jer ne znaju što čine' - drugi nije odgovoran za moje stanje!
Koga bismo prvo optužili za trenutak tame u našem životu? Nisu drugi krivi za situaciju u kojoj se nalazimo. Ne trebamo drugima uračunavati krivnju. Ovi koji su skočili na Isusa samo su vršili svoju zadaću: očuvati čistu vjeru od bogohulnika kakav je bio Isus. Ne optuživati! Ne koristi, samo odmaže.

2. 'Ženo, evo ti sina... evo ti majke' - drugi je na prvome mjestu!
Tijekom tih nekoliko sati dok je visio na križu i podno križa gledao svoju majku možda je mislio: 'Kad sam već ja odlučio poći ovim putem, nisam trebao i nju povesti. Što će sada biti s njom? Josipa više nema da se za nju brine...' I onda mu na um padne misao: 'Kad mi je već Ivan toliko drag prijatelj, možda bi on mogao preuzeti brigu za nju. Ah, da, pa samo je on tu. Hrabri Petar je dao petama vjetra...' Ni u tim trenucima nije mijenjao stav: dobro bližnjih mu je bilo na prvome mjestu. Velika je to razlika od danas prevladavajućeg stava: 'ja' sam uvijek na prvome mjestu. Ne samo kad mi je teško nego i kad mi je dobro: 'Me, myself and I'.

3. 'Oče u ruke tvoje...' - Otac nikad ne napušta čovjeka!
Pred nekoliko mu je sati izgledalo da ga je i Bog ostavio: 'Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio!' (Psalam 22). Viseći na križu, vjerojatno se sjetio riječi iz drugog psalma (27): 'Ako me otac i mati ostave, Jahve će me primiti.' Mati podno križa bila je znak da ni Otac nije daleko. Pogled na nju uvjerio ga je da je i Otac tu negdje blizu. I zato na kraju: '...u tvoje ruke...'

I mi smo danas jedan drugome znak Božje prisutnosti. Čak i onda kad smo bespomoćni. Da bi se spasili od smrti potreban nam je drugi. Sami sebe ne možemo spasiti.

Unatoč tome što tradicija hoće vidjeti Isusa na početku puta u smrt kako trijumfalno ulazi u Jeruzalem, evanđelja govore nešto drugo. Isus dolazi kao glasnik mira, ali Jeruzalem to nije prepoznao. Zašto? Zato što čovjek gleda fizičkim očima, a one traže veliko, moćno, ono što impresionira. Malo je u čovjekovim očima beznačajno. 

Pažljivo nas čitanje evanđeoskih zapisa tjera na premišljanje događanja tog dana kao i njihovog smisla. Nadalje postaje nam jasno kako je moguće da danas čujemo: 'Hosana!', a sutra 'Raspi ga!'.

Isus dolazi iz Jerihona, iz Zakejeve kuće. Da bi došao do Jeruzalema mora se popeti dobrih 1000 metara: s -270 u Jerihonu do 740 gdje se nalazio Hram.  Mora proći kroz Betaniju i Betfagu. Prije no što je sišao u dolinu, s koje se preko Lavljih (a tada moguće i Zlatnih vrata) uspeo u Jeruzalem, dogodilo se ono čega se danas spominjemo kao Cvjetnice. Dogodilo se to na Maslinskoj gori dok još Jeruzalem nije bio na vidiku. Jeruzalem se vidi tek oko Getsemanskog vrta.

Isus je trijumfalno ispraćen sa sela, a ne dočekan u gradu. Tek nakon što je prošao preko palminih listova, Isus ugleda Jeruzalem. I što čini kad vidi Jeruzalem? Zaplaka! Jeruzalem je grad koji ubija svoje proroke. Matej bilježi samo da se 'Jeruzalem uskomešao'. Nije tu bilo ushita već čuđenje i zabrinutost. Jeruzalem je grad koji drži do svog dostojanstva i ne dopušta da ga tamo neki samozvani provincijalni rabin bez teološke naobrazbe provocira svojim naukom i ruši sve ono što je mukotrpno stojećima građeno. Grad je ohol. Grad je sam sebi dostatan. Grad ne prima poduku. On je spreman podučavati. Što seljaci znaju?

Luka nas izvješćuje da je 'bilo prisutno svo ono mnoštvo učenika'. Učenici očekuju da se ono što je Učitelj naučavao sad konačno i ostvari. Nije mi teško zamisliti Marxa među njima. Čuo je Isusa kako propovijeda bratstvo među ljudima. I dok ga sluša smišlja onu poznatu tezu o Feuerbachu: Filozofi su svijet samo različito tumačili, radi se o tome da ga se izmijeni.' Pa hajde sada filozofe moj, sad ti je prilika.' Juda je samo malo primitivniji Marx, ali želi baš to: revoluciju. Doduše ne klasnu već nacionalnu, ali se u biti ne mijenja puno. 'Valja konačno promijeniti svijet. Pristaše imaš. Idemo na Jeruzalem. Osvojiti ga, svrgnuti tirane i zakraljiti te.'

I onda iznenađenje. Marko 11.11 kazuje da je Isus nakon sve te silne buke i konsternacije koja je zavladala Jeruzalemom, razgledao Hram i vratio se u Betaniju na spavanje jer je već bilo kasno. 'Ne'š ti revolucionara', misli si Marx. Sad kad je trebalo povesti mase, on ide na spavanje. Još jedan filozof koji bi tumačio svijet umjesto da ga mijenja.'

Tako Isus ne ispunjava želje i očekivanja seljana, ali ni učenika.

I što sad s njim i s njima? Zašto je uopće došao? Zašto toliko buke ni za što? Što nama znači taj dirljivi događaj koji je u konačnici sve razočarao? Okupljeno je mnoštvo klicalo: 'Mir na nebu, i slava na visinama!', a anđeli kod njegova rođenja: 'Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim.'

Nebo želi mir zemlji, a zemlja nebu. Kad nema mira ne zemlji, nema ga ni na nebu. Ne može biti ne-mir na zemlji, a da na nebu, u nametnutoj samoizolaciji, vlada mir. Bog je nemiran koliko i čovjek dok u svem stvorenju ne zavlada mir, Božji Šalom. Evanđelje po Luki kao da je omeđeno s ova dva navoda.
Isus ulazi u Jeruzalem kao mirotvorac. Na svoj način. Neprepoznat. Jeruzalemu se dogodila prilika mira, koju nije iskoristio: 'nisi prepoznao čas pohođenja svojega'. Zato Isus plače, tužan zato što čovjek ostaje čvrsto uz naučene obrasce ponašanja. Uz uvjerenje da će jedno kraljevstvo koje svrgne drugo donijeti mir: 'Blagoslovljeno kraljevstvo Oca našega Davida koje dolazi! Je'l Davidovo kraljevstvo bilo kraljevstvo mira? Prolio je toliko krvi da nije bio dostojan izgraditi Hram.

Do spoznaje učiteljeva nauka dolaze samo oni koji su spremni preživjeti razočaranje onim Isusom koji je naša projekcija, naša fikcija. Jer tek kad se razočaramo u svoje projekcije dolazimo na plodno tlo prave spoznaje. Isus naprosto nema namjeru ispunjavati nečija očekivanja, jer je on Gospodar. Čak ni on, kao čovjek, nema ovlasti tu na zemlji uspostavljati Kraljevstvo Božje. Ta sam je rekao da je to dano samo Ocu. Zato je otišao spavat kad su svi pomislili da je konačno došlo Davidovo kraljevstvo. Koliki neuspjeli pokušaji tijekom povijesti da se materijalizira Isusov nauk u sustavu kraljevstava ovoga svijeta. I svi su završavali tragično. Jedino kad je Crkva bila nalik svom Učitelju bila je sol i svjetlo. Kad je stekla moć i bogatstvo postala je sablazan.

Malo, prezreno, odbačeno i slabo ovoga svijeta zapravo najmoćnije sredstvo u Božjem spasenjskom planu za ovaj svijet. Ne kaže li to Pismo: 'Slabe svijeta izabra Bog da posrami jake' (1 Kor 1.28)?


'Ma ja se jako dobro sjećam! Prije nekih dve godine pisalo je Sestrinskom listu o tome kako bi se kršćanke trebale oblačiti!' objasnila mi je jedna baka ozlojeđena novim razvojima u teenagerskoj modi: prekratke suknje, preduboki dekoltei i uglavnom nepostojeće majice.  'Ma bako, tko bi se još sjetio što je pisalo prije dvije godine?!' odgovorila sam i ukazala na to da se proglasi u novinama rijetko čitaju , a da ni oni koji ih čitaju neće na kraju nužno pamtiti ih dvije godine. Potsjetilo me to: mi, učitelji pristupamo životu s čudnim očekivanjem: smatramo da se ono što smo rekli čulo; da se čulo onako kako smo to mi mislili i naravno da se zapamtilo za vijeke vjekova. A trebali bismo biti svjesni toga da ljudi često uopće ne čuju što smo rekli, posebno ako se to sasvim kosi s njihovim idejama o toj stvari. Drugo, ljudi uglavnom ne čuju ono što smo mi mislili da smo rekli (a nekad to nažalost ovisi i o nama, a ne samo o njima). I treće, ljudi ono što ne smatraju važnim, slabo pamte!

Začudio me izvještaj s konferencije za mlade na kome je propovjednik govorio o tome kako Lk 5,37 (usp. Mk 2,22; Mt 9,17) uopće ne govori o tome kako je staro vino bolje od novoga! Ne radi se ovdje o starom i novom vinu, naglašavao je propovjednik u više navrata svjestan starih tumačenja. U tim se odlomcima radi o mijehovima koji trebaju sada primiti nešto NOVO – naime Kraljevstvo Božje u Isusu očitovano. Drugim riječima, ljudi zaljubljeni u svoje stare ideje o Bogu i pobožnosti neće moći primiti Krista, budu li se držali starih zakona. Upropastit će se i novo vino i mijehovi, ako se ne dogodi obnova onih koji primaju to novo vino. (Što se i dogodilo: Isusa su prikovali na križ, a oni propali u svojim grijesima). Poruka je propovijedi bila da trebamo naučiti misliti i raditi na novi način koji neće biti određen slovom tradicije, nego Duhom Božjim po Kristu u nama nastanjenim. No, izvjestitelj je ovu jasnu poruku sasvim izvrnuo. Ostavši vjeran starom, vrlo prostranjenom i empiriski potkrijepljenom tumačenju kako 'je staro vino uvijek bolje od novoga' zaključio je kako je i propovjednik upravo to naglasio (da se moramo držati dobre stare vjere). Njegov je izvještaj pokazao kako uopće nije shvatio koliko se taj zaključak razlikovao od onoga što je propovjednik u mnogo primjera doista rekao. Sve me ovo (i nedjeljna propovijed) podsjetilo na tragediju u Luki 4.

U tom je tekstu s velikim je očekivanjem domaća masa slušala svog najslavnijeg sina kako čita proroka Izaiju – 'On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima osobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje' (4,18s). Otrpili su i prilično intrigantnu riječ o tome kako se 'danas ovo Pismo ispunilo' (4,21) a sve u očekivanju kako će konačno i oni vidjeti neko od tih slavnih čuda o kojima se govorilo. Nisu shvatili da je riječ izrečena bila poziv na odluku hoće li prihvatiti gospodara čuda koji je k njima svratio (a koji se njima činio tako običan i poznat) i tako biti na izvoru svih čuda – za sva vremena!

Razočaran jer ga nisu razumjeli i uopće ne reagiraju, Isus se prisjeća povijesti Izraelovog nerazumijevanja. Kao po defaultu,  Bog u svome narodu često nije imao onih koji su ga čuli i njegovu riječ  uzimali dovoljno ozbiljno da bi po njima, svojima, mogao činiti čuda u svijetu! Naprotiv, morao je svoja čuda pokazati onima koji su bili daleko: nekoj tamo udovici u Sarfati i Naamanu, okupatoru, Sirijcu! Time je Isus ponosne stanovnike Nazareta i vjerne polaznike sinagoge toliko razljutio da su se oni, koji su maločas očekivali božanska čuda, napunili gnjevom i tražili ubiti Boga blagovjesnika.
Problem je bio u tome što se oni nisu osjećali ni siromašni, ni ubogi, ni slijepi, ni sužnji, pa nisu ni mogli čuti blagovijest kao da se tiče njih! Naprotiv, bili su sami sebi dovoljno dobri. Oni su već bili duhovni i izabrani, a on je bio samo običan sugrađanin. Možda bi ga i slušali da je učinio kakvo čudo, ali im nije trebalo njegovo pametovanje. Krist im nije trebao!

Teška je to poruka nama: Ako se ne odviknemo okorijelog selektivnog slušanja  (koje se nekad može činiti i vrlo pobožno i vrlo mudro) kakvo je tako rasprostranjeno među kršćanima, čut ćemo samo ono što smo oduvijek čuli i znali. A moglo bi nam se dogoditi da u tom samozadovoljstvu propustimo čuti poziv kojim nas Isus sam poziva na nešto sasvim novo jer po nama želi činiti čuda u svijetu. Još je teža poruka iz Luke 4 i ta da nakon što nam Isus progovori nema neutralnog terena! Ako ga ne čujemo, ne razumijemo i ne slijedimo, dogodit će se prije ili kasnije to da ćemo ga progoniti jer on pun Duha i života neće se uklapati u naše stare, krute i pucanju sklone mijehove.


 

Svijet se nikad nije mijenjao tako brzo, temeljito i sveobuhvatno kao danas, i nikad nismo više čeznuli očuvanju „status quo-a“  - po svaku cijenu. Najbolje to vidimo u činjenici da starimo, imamo sve više bora, sve lošiji vid i sve smo bolesniji, a reklame nas stalno pozivaju da damo sve od sebe (i posebno novac) kako bi ostali mladi i lijepi - po svaku cijenu. Ali te promjene ka starosti upravo su ono područje koje nam najjasnije govori: nemoguće je ne se mijenjati!  Promjena je neminovna. Starenje je nezaustavivo.

I crkva je često mjesto gdje nas brinu promjene. Život je NEKAD bio tako lijep. Treba to zadržati. SADA je lijepo, samo ništa ne diraj! Kao da su promjene u crkvi bezbožne i nebiblijske.

Baš suprotno, promjene su neminovne. To mi govori i moje biće, koje se iz dana u dan mijenja i stari. Ali i Biblija sustavno i jasno govori ne samo o neminovnosti nego čak i o nužnosti promjena u životu kršćanina. Ako smo iskreni, i mi u zajednici zapravo trebamo i želimo vidjeti promjene – naravno, one nabolje. Želimo vidjeti da se novi obraćenici mijenjaju, da postaju zreli. Samo rijetko vidimo da se takvi rezultati neće dogoditi ako nismo spremni na promjenu u navikama.

U Ef.  4, 12-13 apostol govori zašto su promjene važne: da se sveti priprave za izgradnju tijela Kristova sve dok ne dostignu puninu rasta Kristova. Status quo u crkvi prvi je znak da ne živimo biblijski i da ne ispunjavamo Božju svrhu. Kao građevina u procesu izgradnje – crkva uvijek raste. I možemo uživati u cvijetu trešnje u proljeće, ali ako cvijet ne otpadne neće biti ploda. Moramo zapaziti ovo: Promjene u okolini koje nas često nađu nespremne, zapravo su božanski podsjetnik da se trebamo i mi mijenjati nabolje. 

Kako izgleda naš život u novije vrijeme? Jesmo li se promijenili nabolje ili smo oni isti, stari od prije dvadeset godina? Jesmo li u čemu nadrasli sebe, stekle neku novu i bolju naviku, postigle neki neočekivan uspjeh, savladali neku novu prepreku i pobijedile u nekom novom izazovu? Rim 12, 2b nas zove na promjenu stava kako bismo mogli upoznali Božju volju.

Promjena na bolje nema kraja –  nužna je i moguća cijeli život. Da! Čak i u starosti kršćani se mogu mijenjati. Dobro je naučiti da su vanjske promjene zapravo uvijek nove mogućnosti za duhovni rast i napredak. Jer vrijede ova pravila:

Sve što se rodi od tijela – umire; ono što je rođeno po Duhu, dozrijeva i donosi rod.

Prirodni čovjek s vremenom otvrdnjuje, duhovni čovjek smekšava;

Prirodno uspješan čovjek postaje egoist i paranoik; duhovni uspješan čovjek više i bolje služi;

Prirodni se čovjek boji promjena i pokušava ih spriječiti; duhovni čovjek  vidi prirodne promjene kao nove mogućnosti za napredovanje u vjeri.


Kad sam još bila mlada i nadobudno pisala pjesme – mojoj je melankoličnoj duši najbliži bio ekspresionistički period njemačke književnost. „Weltschmerz“ (bol svijeta) bila je natuknica koja je zvučala intrigantno nadahnjujuća. Po njoj su čudesni i veliki pjesnici između dva rata stvarali nevjerojatno sadržajnu, tešku liriku. Tako sam željela osjetiti bar jednom taj „Weltschmerz“ pa da i ja budem sposobna napisati neki stvarno dobar sonet, zapanjujuć neki poetski uradak koji će potresti narode svojom zamamnom crnom poetskom bremenitošću.

Danas sam puno starija i shvaćam da Weltschmerz nije romantičan. To je onaj težak životni materijal koji ne nadahnjuje nego mase tjera u očaj. Akumulira se u duši, otežava udove, okiva srce i guši dušu. To je životni materijal kojega čak ni turobni pjesnici ne priželjkuju, ali koji ih nespremne zaskoči iz prikrajka, a poezija obično nastaje pred njihov teatralni oproštaj od svijeta.

Weltschmerz je materijal koji te pokriva dok gledaš slike musave djece izgubljene u potresu na Haitiju, ili kad se prisjetiš, kao po defaultu, onih drugih iz Darfura i sličnih tajanstvenih geografskih imena, koje su ovi prvi izgurali s TV dnevnika, a da im ni izbliza nije ukazana adekvatna pomoć, niti se ičim popravila njihova sudbina. To je kad se okreneš vedrijim temama, ovdje bliže,  a umjesto utjehe osjetiš očaj nad glavom jer ne znaš kako vjerovati ljudima, ako čuvari poduzeća koje postoji već desetljećima i po kojemu se Hrvatska pozna u svijetu (pa bilo i samo u onom kulinarskom) a koje je izvor života za tako velik broj njihovih sugrađana, braće i sestara po krvi – a krv, kažu, bi makar trebala biti jača od vode – kad dakle ti naši izabranici i visokodostojnici  takvo poduzeće bez milosti i savjesti smisleno unište, ubiju i raščerdaju da bi u svoju kolekciju dodali još koji BMW, jahtu ili neukusno namještenu, ogromnu vilu.
Ili Weltschmerz, to je onaj materijal, težak i crn, koji ti zakriljuje pogled kad se okrećeš  da ćeš negdje ugledati tračak nade, ali ga nema jer nitko nikome više ne pomaže, samo prodaje usluge; na mjesto vjernosti dolazi  koristoljublje kao prava ljudska vrijednost, dok ljudi namjerno i s uživanjem gaze pse na cesti i djeca iz zabave mačke šutiraju kao lopte, a očevi i sinovi jednako učiteljicama prijete pištoljima. To je kad ministri zdravstva proizvode bolesti, kako bi osobno zaradili na cjepivu, a onaj tko se usudi reći istinu bude tretiran kao veleizdajnik. Kad se na sve to doda da nitko ništa ne proizvodi, osim banaka dakako koje svoje „proizvode“ reklamiraju velikodušnim obećanjem da „ćete platiti kamate samo na iznos koji stvarno i koristite“ (a vi se pitate na koje ste to sve iznose koje ne koristite platili kamate, jer niste u toj velikodušnoj banci) i pokušavate bez novaca koje vam duguje država platiti im porez unaprijed; i kad bez plaće koju ste zaradili pokušavate preživjeti mjesec i platiti režije; te kad vam sa svih strana elaborira i ilustrira kraj svijeta u globalnom zatopljenju i ledenom dobu istovremeno i prijeti nuklearnom bombom ili Kine ili Irana.... To je taj Weltschmerz, a u njemu, nažalost, nema ništa romantičnoga niti išta lijepa i kreativnoga. Tu je samo beskrajna tuga i bol i nadasve koji nijemi krik u moru beznađa.

Kad me kao valovi u bijesnoj olujnoj noći zapljusne ta i takva bol svijeta potpaljena i nošena mojom osobnom, pa makar u tom silnom vrtlogu, malom boli, samo je jedno mjesto na kome doista mogu naći utjehu i osjetiti nadu: „ON je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našega mira, njegove nas rane iscijeliše“ (Iz 53, 5).

Zato sa svakom novom godinom ja sve više cijenim korizmeno vrijeme koje me podsjeća da je Uskrsu prethodio križ i naoko beskrajna noć u kojoj je ipak Krist na se uzeo i tako u sebi iscijelio bol svijeta i moju osobnu bol.  Za svaku bol svijeta postoji nada Uskrsa. To tek mi pomaže ne samo nositi je, nego je iskorjenjivati – gdje god mi se, u ime Kristovo, za to ukaže prilika.