Studij teologije – životni, intelektualni te svjetonazorski izazov i vjernicima i nevjernicima

Dublja spoznaja otvara prostor dubljoj vjeri

Vrlo se često u crkvama, i to ne samo protestantskog i slobodnocrkvenog nasljeđa, nego sve više i u drugim crkvenim zajednicama, može čuti da znanje predstavlja prepreku vjeri. Tvrdi se, štoviše, da previše znanja može umanjiti ili čak posve ukinuti predanje Bogu stečeno vjerom u našim zajednicama tijekom mladosti ili starosti. Ali nisu to pojave svojstvene samo našem vremenu, nego stavovi kakvi se protežu tijekom čitave kršćanske povijesti.

Mogli bismo, međutim, reći da je danas potreba usklađivanja znanja i vjerovanja možda potrebnija no ikada. Živimo u vremenima u kojima su „na stolu“ različite ponude svjetonazora, načina života i vjerovanja. Živimo, također, u vremenima u kojima je pandemija, umjesto da ujedini čovječanstvo u borbi protiv bolesti i smrti, uspjela podijeliti brojne ljude vrlo često baš na „nevjernike“ i „vjernike“. U situacijama u kojima živimo sve više uviđamo da nam je poznavanje svijeta oko sebe, različitih društvenih institucija, znanstvenih disciplina, raznovrsnih svjetonazora i načina života potrebno upravo zato da bismo svoju vjeru mogli živjeti u punini i bez straha od toga toliko raznolikog svijeta.

Mnogi koji žele svoju vjeru produbiti i bolje upoznati upisuju studij teologije. Sveučilišni centar za protestantsku teologiju Matija Vlačić Ilirik postoji od 2017. (njegov je prethodnik Teološki fakultet „Matija Vlačić Ilirik“ koji djeluje od 1976.) i nudi sveučilišni preddiplomski i diplomski studij. To je važno znati, jer je riječ o jedinim takvim studijima u Republici Hrvatskoj na sveučilišnoj razini – što znači da je studentima, po završetku studija, omogućeno nastavljanje obrazovanja na brojnim fakultetima i sveučilištima, kako u Hrvatskoj tako i diljem svijeta.

Budući da se nalazimo u trenutku koji je obilježen krizom povjerenja, znanja i vjere (kriza može nagovješćivati propast, ali – prema našemu kršćanskom vjerovanju – i prigodu da se dogodi nešto novo), odlučili smo porazgovarati s nastavnicima na Centru kako bismo ih upitali o njihovim iskustvima, ali i o važnosti studiranja teologije u ovom vremenu. Naši su sugovornici izv. prof. dr. sc. Lidija Matošević, doc. dr. sc. Enoh Šeba i doc. dr. sc. Zoran Grozdanov, ujedno i članovi baptističkih crkava, ali i studentice Tea Šestak, Ana Tomić i Mirela Buić, koje pripadaju baptističkim ili drugim evanđeoskim crkvama.

Lidija, mnogi će reći da studij teologije ponekad zna biti prijetnja vjeri koju smo prihvatili. Ima li u tome istine?

Moram reći da osobno ne poznajem ni jednu osobu koja je na studij teologije došla kao angažirani vjernik, a sa studija teologije (ili zbog studija teologije) izašla kao razočarani vjernik ili čak kao nevjernik. Zapravo, mnogi mladi ljudi koji su k nama na studij došli kao angažirani vjernici bolje su i dublje upoznali tijekom studija bogatstvo vlastite kršćanske zajednice, ali i vjere onih drugih. Stoga je njihova želja za kršćanskim služenjem postala ne samo još snažnijom, nego se i uobličila u jasniju viziju o mogućnostima služenja bilo konkretnoj vjerničkoj zajednici bilo širem društvu.

Ima li možda i situacija u kojima je netko „pronašao“ vjeru tijekom studija teologije?

Iz moga gotovo dvadesetogodišnjeg iskustva rada na Vlačiću mogu reći da su mi poznate i situacije u kojima je netko na studij došao kao razočarani vjernik ili čak kao nevjernik te da je tijekom studija 'učvrstio' svoju vjeru ili čak 'pronašao' vjeru. Jednostavno, ponekad nam na studij dođu mladi ljudi koji su u svojim sredinama doživjeli pokoje manje ili veće razočaranje i tu im se svijet 'srušio'. Tijekom studija nauče razumijevati povijest crkve i njezinih sjajnih, ali i loših trenutaka (od globalne do lokalne), nauče razumjeti i praštati onima koji su ih možda i osobno razočarali. I što je još najvažnije, nekako shvate da nije vrijedno – zbog ponekih ljudskih propusta kojih ima u svim crkvama – odustati od nečeg tako izuzetnog kao što je zajedništvo s Bogom i zajedništvo među ljudima. I nekako krenu dalje radosni i slobodni.

Enoh, u svojemu se radu bavite pastoralnom teologijom, ulogom i odgovornostima teologa u crkvenim zajednicama. Iz iskustva rada sa studentima, što oni primjenjuju u svojim kršćanskim zajednicama nakon završenog studija?

Prema mojem iskustvu, ono što nauče ponajviše ovisi o njima samima, a ono što poslije primjenjuju ovisi kako o njima, tako i o njihovim zajednicama. Osobno, iznimno me raduje promatrati studente koji dolaze na studij teologije s brojnim pitanjima i željom za novim spoznajama, a najčešći je motiv u pozadini svega toga upravo želja da sve to bude doprinos životu i službi njihovih matičnih crkava. Iz takvoga stava otvorenosti tijekom studija ne rađa se samo više znanja (iako je ono itekako važno kako bi se vjernici nastavili razvijati kao pojedinci, ali i izgrađivati zajednicu), nego i odgovornost da se to znanje prenosi drugima i to u duhu ljubavi i služenja.

Može li se uopće reći da studenti, osim znanja, stječu i rast svoje vjere?

Da, iako to ne znači uvijek i nestanak svih sumnji i teških pitanja. No, upravo je kroz studij teologije moguće u poniznosti prihvatiti da ne možemo znati sve, kao i to da naša vjera ne može biti neprobojna. Stoga smo uvijek upućeni na Gospodina, kao i jedni na druge. U tom smislu studij teologije čuva i od intelektualne i od duhovne oholosti. Nažalost, još uvijek ima primjera da crkve ili njihovo vodstvo smatraju da je netko tko studira teologiju na putu otpadništva od vjere ili da predstavlja nekakvu prijetnju po svoju crkvu. Istina je zapravo posve drukčija i daleko bolja – naši studenti mogu mnogo toga primijeniti u svojim crkvama, ali i tijekom studija primjenjuju ono što "uče" u crkvama. Zajednice koje otvoreno podrže svoje studente teologije zasigurno će imati brojne blagoslove.

Zorane, Vlačić nije konfesionalna ustanova, nego je dio sveučilišne zajednice. Po vašem sudu i iskustvu rada sa studentima, kako na studente u cjelini utječu studenti koji dolaze iz baptističkih, pentekostalnih i drugih evanđeoskih crkava?

Naša je specifičnost upravo u tome što ne samo da smo ekumenski i međureligijski otvoreni, nego smo posve otvoreni i za one drugačijih svjetonazora. Pokazala se vrlo zanimljivom ta kombinacija studenata koji dolaze iz evanđeoskih i protestantskih vjerskih zajednica, pripadnika Katoličke Crkve te, primjerice, ateista koji su naši redoviti studenti. Ta kombinacija nam je pokazala nekoliko stvari: studij teologije nije zanimljiv samo vjernicima i vjernicama, nego predstavlja i intelektualni te svjetonazorski izazov i onima koji nisu vjernici. Nadalje, ta kombinacija studenata različitih vjerskih opredjeljenja i svjetonazora unosi vrlo veliku dinamiku na naš studij, jer među studentima tako dolazi do istinske razmjene mišljenja i uvjerenja.

Je li posljedica ovoga što govorite međusobno uvjeravanje da su stavovi ovoga drugog pogrješni, ili?

Posljedica je te razmjene ne samo međusobno obogaćenje „jednih“ i „drugih“, nego im se događa i širenje perspektiva. Primjerice, vrlo je zanimljivo vidjeti kako oni koji ne pripadaju ni jednoj vjerskoj zajednici razmišljaju o Isusu, crkvi, kršćanskom pozivu… a onda i kako njihovo mišljenje utječe na vjernike i vjernice među studentima. Opažamo da im se u tim susretima znatno proširuju obzori, a ujedno i shvaćaju koliko je zahtjevno biti vjernikom u našim društvima. Prisutnost evanđeoskih vjernika-studenata snažno doprinosi jačanju osjećaja poziva i nužnosti angažmana te upoznavanja sa širom zajednicom, a to nam je danas nasušno potrebno.

Lidija, kako ste se Vi odlučili za studij teologije i kako je na Vaš vjernički život utjecao studij teologije?

Zapravo me od malena privlačilo i gotovo fasciniralo sve to u vezi s Bogom, vjerom, Biblijom, crkvom, različitim vjerskim iskustvima. Pročitala sam sve vjerske knjige koje su imali moji roditelji, a onda sam se kao gimnazijalka učlanila u sveučilišnu knjižnicu i doslovno 'progutala' sve vjerske naslove koje sam tamo uspjela naći – onako 'pješice', prebirući po tada papirnatim katalozima. No, nisam u to vrijeme planirala postati teologinjom. Kada sam završila gimnaziju u Rijeci, upisala sam u Zagrebu studij filozofije i povijesti, a o teologiji sam razmišljala kao o nekom dopunskom studiju u budućnosti. I onda sam se, otprilike dva tjedna nakon početka nastave na Filozofskom fakultetu, jednog jutra probudila i shvatila da ne mogu čekati kako bih tek jednog dana upisala nešto što me neopisivo privlači. Kako je protestantski fakultet na kojem danas radim tada bio u ne baš dobrom stanju, otišla sam do Kaptola i odškrinula vrata Katoličkog bogoslovnog fakulteta te ondje upisala studij teologije. Danas kada o tome razmišljam, vidim da sam KBF upisala u pravo vrijeme, jer sam uspjela 'uloviti neki moj kairos': vrijeme kada je tamo predavalo nekoliko profesora koji su bili iznimni teolozi, ali u isto vrijeme i iznimni kršćani, predani Bogu i zajednici. Oni su me naučili da je teologija u isto vrijeme i način egzistencije: znanost o Bogu, ali u isto vrijeme i predanje tom Bogu. Bez toga ona gubi smisao. Mislim da me to odredilo sve do danas, i kao vjernicu i kao teologinju.

Enoh, iz Vašega pastoralnog iskustva, zbog čega smatrate da je studij teologije važan za dušobrižništvo, propovijedanje, vođenje slavljenja…?

Svaki pastor, propovjednik, dušobrižnik ili voditelj slavljenja bavi se uzvišenom službom, ali to je ujedno i naporan posao koji iscrpljuje sve njihove ljudske resurse i snage – kako fizičke, tako i one umne i duhovne. Koliko god bili talentirani i predani svojoj službi, vremenom ipak dolazi do zamora i osjećaja da su stigli do svojih limita. Istodobno, zajednica će se s vremenom naviknuti na njihovo služenje i malo-pomalo početi ih uzimati zdravo za gotovo. Studij teologije ovdje može pomoći u nadilaženju vlastitih ograničenja, otvoriti riznice crkvenog iskustva iz prošlosti, stvoriti novu glad za spoznajom Riječi i razbistriti izvore vode koja struji u vječni život, na kojima se onda mogu ponovno napajati i drugi. Konačno, studij teologije svakome tko služi u crkvi pomaže upoznati i druga iskustva življenja kršćanske vjere, učiti iz njihovih primjera, a ujedno i bolje cijeniti pripadnost svojoj crkvi ili denominaciji.

I na samome kraju, Zorane, budući da je Vlačić sveučilišni studij, priprema li studij teologije na Vlačiću studente za navještaj vjere u društvu u kojemu živimo?

Danas, možda više nego ikada, primjetna je polarizacija u našem društvu, i to ne samo što se tiče pitanja povijesnog nasljeđa, nego se crtaju granice i između vjernika te ostalih pripadnika društva. U takvoj polarizaciji nitko ne prolazi dobro – oni koji nisu vjernici grade svoja mišljenja o vjernicima na temelju predrasuda, ali je i obrnuto također vrlo prisutno. Tako se ne gradi društvo i tako se ne gradi povjerenje, a također, tako se niti ne formira vjernički navještaj. Prema povratnim informacijama bivših i sadašnjih studenata, vidimo da uspješno rušimo predrasude, a time i dovodimo do sve većega međusobnog povjerenja između vjernika i društva. Naši studenti redoviti su volonteri u brojnim humanitarnim udrugama i organizacijama za zaštitu ljudskih prava, a po završetku studija iznimno su društveno angažirani na jednom od temeljnih Isusovih naloga –pomognemo li jednomu od najmanjih, Njemu smo pomogli.

Iskustva studenata

Ana Tomić

Kao dijete koje je najvećim dijelom odgajano u Baptističkoj Crkvi, moram istaknuti da vjera čini sastavni dio mog života. Ipak, kada razmišljam o svom odnosu s Bogom i vjeri, ne mogu izostaviti koliku sam promjenu u razmišljanju i svom shvaćanju društva, poziva i odgovornosti doživjela kada sam upisala protestantsku teologiju na Vlačiću u Zagrebu. Moram priznati da to ispočetka nije išlo kako sam zamislila. Činilo mi se kao da sve oko sebe trebam uvjeravati u ono što je ispravno, jer sam evanđelje čitala isključivo doslovno. Kako se vrijeme i proučavanje odmicalo, sve više toga je počelo imati smisla i pustila sam da i drugi ljudi dođu do izražaja sa svojim mišljenjem i uvjerenjima. Činilo mi se da moj pristup nije upitan, dok nisam shvatila koliko etiketa nosim sa sobom u pristupanju osobi. Često sam se pitala odakle dolaze sve te etikete i predrasude, a odgovori su se samo nizali... Kad god sam nečemu pristupala bez konteksta (kao npr. evanđelju), osude prema ljudima množile su se. Budući da nas evanđelje ne uči osudi, nego ljubavi prema sebi i bližnjima, na ovom sam fakultetu imala priliku iz dana u dan, posljednje tri godine, učiti kako pomoći, a ne biti toksičan, kako vjerovati, a ne idealizirati, kako poučavati, ali ne i nametati svoje mišljenje. I možda se ne vidi toliko, no oni koji me okružuju često kažu da sam druga i drugačija. Ono što je još važnije, osobno vidim tu razliku i želim i drugima da budu izazvani u svojim mišljenjima i da budu poljuljani u svojoj vjeri, jer ono što se nakon toga rodi puno je iskrenije i ljepše.

Mirela Buić

Imam 41 godinu i trenutno sam na trećoj godini studija Protestantske teologije na Vlačiću. Imala sam želju studirati teologiju još od svoje 23. godine, ali životne okolnosti nisu mi to omogućavale sve do prije dvije godine. Tada sam sa svojim suprugom odlučila da je vrijeme za ostvarenje mog sna iz mladosti te sam započela studij. Živim u protestantskom okruženju već osamnaest godina i ono me nikada nije poticalo na studij teologije. Govorili su mi da će moja vjera biti na velikoj kušnji upišem li taj studij. Nije mi bilo svejedno, no unutarnji glas bio je jači od ostalih glasova. Zbog svega što sam godinama slušala, imala sam jako niska očekivanja, ali vrlo brzo sam se razuvjerila. Nakon gotovo svakog predavanja bila sam sve sigurnija da sam u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ne samo da sam u te dvije godine puno naučila i mnogo puta bila izazvana na dublja promišljanja o svojim stavovima, već je i moja vjera do danas još više utemeljena. Jednom sam, pripremajući ispit iz Dogmatike i učeći o Božjim osobinama, plakala od sreće i zahvalnosti. Na trenutak sam zastala s učenjem i počela zahvaljivati Bogu na ljudima koji rade na našem fakultetu, jer to su ljudi koji zaista iskreno i vjerno služe Bogu svojim trudom, radom i brigom za studente. Ti trenutci bili su za mene dragocjeni.

Svatko tko ima unutarnju čežnju za studiranjem teologije treba je studirati, jer će ovdje itekako pronaći Boga, učvrstiti svoju vjeru te biti ohrabren utjecati ne samo unutar svoje Crkve, nego i na razini cijelog društva, a na što nas Bog i poziva. Nismo spašeni kako bismo bili zatvoreni u četiri zida svojih crkava bojeći se „vanjskog“ svijeta, nego upravo suprotno. Isus je došao radi bolesnih i njima nas i šalje.

Tea Šestak

Koliko god ljepote ima u nasljedstvu i baštini vjere koja mi je bila prenesena, oduvijek sam osjećala duhovnu glad za većom, čvrsto obrazloženom istinom. Studij teologije i filozofije na Vlačiću dao mi je mogućnost da i svojim umom polako otkrivam sloj po sloj znanja i mudrosti Božje.

Ponekad sam se u vjerskim krugovima susretala s mišljenjem da se preveliko znanje i propitivanje shvaća kao prijetnja vjeri. No otkrila sam da dublja spoznaja, dapače, otvara prostor dubljoj vjeri. Pozvani smo upoznati Boga u potpunosti, na svim razinama. Ta me potraga, tijekom studija, dovodila do sve većeg razumijevanja siline Božje ljubavi prema meni. Daleko od pukog intelektualnog zadovoljstva ili osobne pobožnosti, sad shvaćam da razumijevanje ili pak (ne)razumijevanje tih duhovnih istina, temelja naše vjere, ima ogromne posljedice. Ono oblikuje naš život, naše vrijednosti, naše obitelji, a time i naše društvo, naše odnose, naše obrazovanje, naše političke sustave, itd. Teologija je ovdje, meni osobno, bila svojevrsni poziv u taj misterij evanđelja te pokretač da autentično živim upravo tu vjeru u svim sferama društva, i to na čvrstim temeljima. Teologija je potrebna, teolozi su potrebni i s apsolutnim pravom mogu izreći da se kroz nju mogu ostvariti akademski potencijali ali i veća čežnja za dubljim duhovnim životom i prisnim odnosom s Bogom. Kroz studij teologije na Vlačiću uvidjela sam u kojem smjeru želim usmjeriti svoj život, profesionalno, kao i izvan granica karijere.