Piše: Tim Keller
Zimi 2006. dva su filma dobro prikazala rascijep i zbunjujući odnos između kršćana i kulture. Kronike iz Narnije: Lav, vještica i ormar izazvali su strah u srcima mnogih sekularista. Za neke je novinare to bio loš znak rastuće moći desničara kad je tvrtka poput Disneya snimila film koji je imao tako duboku evanđeosku poruku (i, vjerojatno, sadržaj). I zašto je ABC televizija prestala emitirati gay-friendly raality show Dobrodošli u susjedstvo? Nije li to, pitali su kritičari, ono što se događa kada dopustite kršćanima da utječu na kulturu?
U isto je vrijeme film End of the Spear, priča o pet evanđeoskih misionara mučenika u Ekvadoru, uznemirio neke kršćane, kada je otkriveno da je aktivan gay muškarac igrao Natea, glavnu ulogu u filmu. Konzervativni kulturni komentatori bili su podijeljeni. Neki, poput Gene Edward Veitha iz magazina World, pozvao je kršćane da pogledaju film i prosude ga po njegovim umjetničkim zaslugama, a ne po moralu njegovih glumaca. Drugi su pozivali na bojkot. Glavna pitanja o odnosu kršćanstva i kulture pojavila su se na stotinama web stranicama. Što je ono što film čini 'kršćanskim'? Moraju li svi glumci biti kršćani? Ako ne, kojim vrstama grešnika smije, a kojima ne smije biti dozvoljeno glumiti u filmovima? Je li duhovni kompromis neizbježan kada kršćani pokušaju ući u meinstrim kulturne produkcije?
Odnos kršćana i kulture jedinstvena je prijeporna točka za crkvu. Evanđeoski su kršćani duboko podijeljeni oko toga kako se ophoditi s društvenim poretkom koji je sve više post-kršćanski.
Neki su evanđeoski kršćani savjetovali ponovno naglašavanje tradicije i na stav 'ostavite crkvu da bude crkvom', odbacujući bilo kakav izravan pokušaj da se utječe na društvo u cjelini. Drugi su neprijateljski raspoloženi prema kulturi, ali se nadaju da ju mogu promijeniti putem agresivnih akcija, često političke naravi. Neki pak vjeruju da se 'kultura mijenja korak po korak.' I na kraju, mnogi su privučeni novoj kulturi i žele crkvu izmijeniti u njezinu odnosu prema kulturi. Mnogi u 'korak po korak' stranci zanemaruju nauk i naglašavaju iskustvo, dok oni u skupini koja bi mijenjala Crkvu preinačuju evanđeoski nauk u ime kulturnog angažmana. To potiče teološku polemiku, ali čak i ljudi koji se slažu o potrebi promjene ne slažu oko toga što učiniti kako bi naš nauk bolje dosegao kulturu.
Ni jednu od gore navedenih strategija ne treba napustiti. Trebamo kršćansku tradiciju, kršćane u politici i učinkovitu evangelizaciju – ta i Crkva se oduvijek kontekstualizira u okolnu kulturu. No, u svakom od tih pristupa postoje i štetni ekscesi. Mislim da je to zato što su mnogi svoju specijalnost prikazali kao čarobni metak koji će jednim hicem riješiti sve probleme. Sumnjam u to da postoji čarobni metak, ali ni jednostavno povezivanje svih tih strategija nije dovoljno.
Umjesto toga, trebamo novu i drugačiju strategiju.
Moja prva strateška točka je jednostavna: više kršćana trebalo bi živjeti duže vremena u gradovima. Povjesničari ističu da je do 300. A.D. urbana populacija Rimskog carstva bila sastavljena uglavnom od kršćana, a periferija je bila poganska. Doista, riječ 'poganski' izvorno je značila 'onaj sa sela' - njegovo korištenje kao sinonim za nekršćane datira iz tog doba.
Isto vrijedi i za period prvog tisućljeća nove ere u Europi - gradovi su bili kršćanski, dok su široke mase na selu bile poganske. Pouka iz oba razdoblja je da kada su gradovi kršćanski, čak i ako je većina stanovništva poganska, društvo ide kršćanskim smjerom.
Zašto? Kako se razvija grad, tako se razvija i kultura. Kulturni se trendovi stvaraju u gradu i odatle se šire prema ostatku društva. Ljudi koji žive u velikim urbanim kulturnim središtima, koji zauzimaju mjesta u umjetnosti, poslovnoj i akademskoj zajednici, izdavaštvu, pomoćnim profesijama i medijima, imaju nesrazmjeran utjecaj na to kako se stvari odvijaju u našoj kulturi. I nakon sedamnaest godina života i službe u New Yorku, trajno sam zapanjen kako ljudi koji ovdje žive utječu na ono što cijele Sjedinjene Države vide na ekranu, u tisku, umjetnosti i poslovanju.
Ne govorim o 'elitama-elita' - bogatima i slavnima – već o tzv. 'grassroot-elitama'. Nisu toliko vrhunski menadžeri ti koji MTV čine onim što ona jest, već deseci mladih, hiper kreativaca koji su tek završili fakultete i zauzeli radna mjesta na svim razinama organizacije. Ljudi koji žive u gradovima žele vidjeti svoje vrijednosti izražene u kulturi.
Mislim li da svi kršćani moraju živjeti u gradovima? Ne, trebamo kršćane i crkve posvuda gdje su i ljudi! Tako sam se i ja odazvao pozivu pokojnog James Montgomery Boica, urbanog pastora u Desetoj Presbyterianskoj crkvi u Philadelphiji, koji je znao da su evanđeoski kršćani nespremni živjeti u gradovima. U svojoj je knjizi, Dva grada, dvije ljubavi: kršćansku odgovornost u kulturi koja se mrvi, ustvrdio da evanđeoski kršćani trebaju živjeti u gradovima u najmanje istom postotku kao i ostatak populacije. Ako to ne učinimo, ne trebamo očekivati velik utjecaj na društvo.
Alternativni grad
Kad se već tu zateknu, kršćani trebaju biti dinamična kontrakultura. Nije dovoljno da jednostavno živimo kao pojedinci u gradu; moramo živjeti kao određena vrsta zajednice. Isus je rekao svojim učenicima da su 'grad na brdu' koji pokazuje Božju slavu svijeta (Mt 5, 14-16). Kršćani su pozvani biti alternativni grad u svakom zemaljskom gradu, alternativna ljudska kultura unutar svake ljudske kulture, da pokažu kako se seks, novac i moć mogu koristiti i na nedestruktivne načine.
Alternativni grad izbjegava, od sekularnog društva idolizirani seks, kao i strah tradicionalnog društva od njega. To je zajednica koja tako voli i brine za svoje članove da čednost dobiva svoj puni smisao. Ona uči svoje članove da svoja tjelesna bića suobliče evanđelju - apstinencija izvan braka i vjernost u njemu.
Kršćanska kontrakultura potiče radikalno velikodušnu predanost vremena, novca, odnosa i životnog prostora socijalnoj pravdi i potrebama siromašnih, imigranata i ekonomski i fizički slabih.
Kršćanska je zajednica vidljivo posvećena dijeljenju snage i izgradnji odnosa među rasama i klasama koje su otuđene izvan tijela Kristova. Praktični dokaz toga bit će crkve koje su sve više multietničke, kako u članstvu tako i u vodstvu.
Misliti i djelovati na dobrobit grada
Neće biti dovoljno da kršćani čine kulturu koja je u suprotnosti s vrijednostima šire kulture. Kršćani bi trebali sačinjavati zajednicu koja se radikalno zalaže za dobrobit grada u cjelini. Moramo požrtvovno služiti dobru čitave ljudske zajednice, a posebice siromašnih. Otkrivenje 21-22 jasno pokazuje da krajnja svrha otkupljenja nije bijeg od materijalnog svijeta, već njegova obnova. Božja nakana nije da samo spasi pojedince, već i da ostvari novi svijet utemeljen na pravdi, miru i ljubavi, a ne vlasti, svađi i sebičnosti.
Kršćani, dakle, rade na miru, sigurnosti, pravdi i prosperitetu svojih gradova i njihovih susjeda, vole ih riječju i djelom, vjerovali oni ili ne u ono što radimo. U Jeremiji 29:7 Izraelovi su prognanici pozvani ne samo da žive u gradu u koji su bili prognani, već i da ga vole i rade za njegov Šalom – njegov gospodarski, društveni i duhovni procvat. Građani Božjeg grada najbolji su mogući građani svojih zemaljskih gradova.
To je jedina vrsta kulturnog angažmana koja nas neće iskvariti i prilagoditi svjetovnom načinu života. Ako kršćani pođu u urbana središta naprosto zato da steknu moć, oni nikada neće postići kulturni utjecaj i promjene koje su duboke, trajne i koje šire društvo prihvaća. Moramo živjeti u gradu i služiti svim skupinama u njemu, a ne samo našem vlastitom plemenu. Moramo izgubiti svoju moć kako bi pronašli svoju pravu snagu. Kršćanstvo neće biti dovoljno atraktivno za pridobivanje utjecaja osim kroz požrtvovno služenje svim ljudima, bez obzira na njihova uvjerenja.
Ova strategija, ako ju baš tako moramo zvati, bit će djelotvorna. U svakoj će kulturi neko kršćansko ponašanje izgledati izazovno i biti napadano od ljudi izvana, dok će se drugo činiti privlačnim i biti od svijeta prihvaćeno. 'Kleveću vas ... promatrajući vaša dobra djela ... slave Boga" (1. Petrova 2:12; vidi također Matej 5:16). Na Bliskom istoku, kršćanska seksualna etika ima smisla, ali 'okrenuti drugi obraz' ne. U sekularnom New Yorku, kršćanski nauk o oprostu i pomirenju je dobrodošao, ali naša seksualna etika čini se užasno nazadnjačkom. Svaka ne-kršćanska kultura ima dovoljno zajedničke milosti da prepozna neko Božje djelo u svijetu i da njime bude privučeno, dok će kršćanski nauk i zajednica na neki drugi način uvrijediti dominantnu kulturu.
Svjetonazor rada
Kulturu ne moramo ni jednostavno odbaciti, niti jednostavno prigrliti. Umjesto toga, moramo požrtvovno služiti općem dobru, očekujući da ćemo uvijek iznova biti pogrešno shvaćani, a ponekad i napadani. Moramo hodati stopama Onoga koji je položio svoj život za svoje protivnike.
Postoji još jedna važna komponenta bivanja kršćanskom kontrakulturom za opće dobro. Kršćani bi trebali biti ljudi koji integriraju svoju vjeru sa svojim radom.
Kultura je skup zajedničke prakse, stavova, vrijednosti i uvjerenja, koji su ukorijenjeni u zajedničkim razumijevanja "velikih pitanja" – odakle dolazi život, koji je njegov smisao, tko smo mi, što je ono dovoljno važno da mu posvetimo vrijeme koje nam je dano na raspolaganje? Nitko ne može živjeti i raditi svoj posao, bez nekih odgovora na takva pitanja, a svaki skup odgovora oblikuje kulturu.
Većinom područja rada danas dominiraju različiti skupovi odgovora od onih koje nudi biblijska vjera. Mnogi kršćani, kad ulaze u područje rada, ili svoju vjeru ostave kod kuće i idu na posao kao i svi drugi oko njih, ili pak svoje suradnike gađaju biblijskim stihovima. Ne znamo dobro kako uvjeriti ljude kršćanskim odgovorima pokazujući im u vjeri utemeljen svjetonazor. Ne znamo kako opremiti naše ljude da misle implikacije evanđelja na umjetnost, posao, vladu, novinarstvo, zabavu i obrazovanje.
Ako kršćani u većem broju žive u glavnim kulturnim centrima, radeći izvrsno ali i na osobit način svoj posao, to će samo proizvesti različitu kulturu od one u kojem živimo danas. Razvijanje humane, kreativne i izvrsne poslovne okoline iz našeg razumijevanja evanđelja može biti dio ovog zadatka. Utjelovljenje radosti, nade i istine u umjetnosti također je dio ovog zadatka.
Židovsko je društvo tražilo duhovnu snagu, dok je grčko društvo vrednovalo mudrost (1 Korinćanima 1: 22-25). Svakom je kulturom dominirala nada koju je Pavao u svom propovijedanju razotkrio kao idola. Samo u Kristu, pravoj 'mudrosti Božjoj' za Grke i pravoj 'sili Božjoj' za Židove, mogle su linije njihovih kulturnih priča naći sretan kraj. Crkva o kojoj je riječ u ovom članku privlači ljude Kristu pokazujući kako on rješava kulturne probleme našeg društva i ispunjava njihove kulturne nade. 'Jer ludo je Božje mudrije je ljudske mudrosti, i slabo je Božje jače od čovjeka snage' (1 Kor 1,25).