Dražene, ispričaj nam ukratko svoj životni put.
Rano djetinjstvo proveo sam u Maslinici na otoku Šolti, a od devete godine dolazim s roditeljima, bratom i sestrom živjeti u Split. Nakon završene srednje ekonomske škole, nisam htio polagati prijemni ispit na Ekonomskom fakultetu. Naime, nisam se vidio u nekoj kancelariji i s raznoraznim papirima u svome društvu. Bilo je to vrijeme kad sam započeo razmišljati o smislu života, o važnosti međuljudskih odnosa, o važnosti ispravnog odgajanja djece, o uzročno-posljedičnim vezama u društvu uopće. Stoga sam upisao i završio studij razredne nastave. Kao učitelj sam, vjerujem, mogao pružati djeci i njihovim roditeljima nešto od onog što sam smatrao bitnim za život čovjeka, kao što su ljubav, razumijevanje, komunikacija, pomaganje i sl. Volio sam svoj posao i radio ga zdušno.
Iako sam dotad primio sve crkvene sakramente, nisam imao osobno iskustvo vjere. U meni samome snažno je titrala unutarnja potreba za odgovorima na pitanja poput: Tko sam? Zašto sam? Kamo idem? Također, doživio sam i nekoliko većih razočarenja: u samoga sebe, u moć ljudske ljubavi itd. Nekako sam znao da mi nedostaje ključna ''karika''. I to u samom središtu moga srca. Nadalje, u svojoj duhovnoj potrazi, nisam htio da mi bilo što pomogne, nego sam tražio ono što je stvarno i istinito, a ne lažno.
U tom je smislu godina 1994. bila moja prijelomna godina. Bilo je to vrijeme kada sam posve jasno znao da zlo postoji i da konkretno djeluje na ljude kako bi ih onesposobilo, uništilo kao osobe. Tada sam susreo jednog svog tadašnjeg prijatelja koji mi je pričao o promjeni u vlastitu srcu, a koju mu je donio sam Isus Krist. Vidio sam ga novog, drugačijeg, mirnijeg i u tome prepoznao onu ključnu kariku koja je i meni nedostajala. Tako se nastavila i intezivirala moja potraga. Razgovarao sam s ljudima, razmišljao i povezivao događaje u svom životu, a kada sam počeo čitati Bibliju moje srce polako je počelo mekšati spram Boga. Počeo sam razumijevati napisano. Naposlijetku sam se potpuno otvorio, shvaćajući da je Isus uistinu na križu preuzeo i moje grijehe. Znao sam, kako drukčije kazati, da je uskrsnuo i da, kao razuman čovjek, pored te činjenice ne mogu proći kao da me se ne tiče. Kajući se za svoju odvojenost od Njega, kao i za svoju izgubljenost, molio sam ga da mi oprosti, da me spasi i da iscijeli moje prazno i grešno srce. Molio sam ga da natopi suhu zemlju moga bića svojom ljubavlju, svojom živom vodom. Mir koji je potom uslijedio ne mogu s ničim dotad doživljenim usporediti. Znao sam da sam i ja, Njegovom milošću, postao Božje dijete.
Kako je, dakle, učitelj postao pastor?
Dobro pitanje, koje mi ljudi često znaju postaviti. Naime, uz učiteljski odgovoran posao, postao sam i sve više aktivan unutar male kršćanske zajednice-crkve, koju su činili i drugi ljudi koji su doživjeli susret s Kristom, tj. koji su se obratili u svojim posve različitim životnim situacijama. Takvo služenje je prepoznato, pa sam nakon nekoliko godina zaređen za đakona crkve. Nedugo sam potom osjetio i unutarnji poziv za punovremenom službom. No, tek kada je lokalna, a i šira zajednica prepoznala isto i nakon mnogo molitve – mir se spustio na moje srce. Donesena je odluka da napustim učiteljski posao. To se dogodilo u ljeto 1999., nakon što sam „izveo'“ svoju drugu generaciju djece (1. – 4. raz.). Koncem te iste godine sam se i oženio. Supruga i ja danas imamo troje djece.
Punovremena služba donijela je nove izazove, a među ostalim, i mogućnost češćeg susretanja s ljudima u potrebama, kao i mogućnost učenja i poniranja u Božju riječ ... Godine 2001. ordiniran sam za pastora, što je posebna čast, ali i velika odgovornost, i to najprije pred Bogom. Propovijedanje, dušebrižnički rad, obiteljski život itd. postalo je moje disanje i moje življenje...
Kakav je „životni put“ Baptističke crkve-Split?
Lijepo ste pitali: „Kakav je životni put ...?“. Naime, kada čovjek osobno prihvati Isusa za svoga Spasitelja, on je tada ''stavljen'' na istinski put. Na tom putu (ili u tom putu) jest – i sam Život. Tako možemo reći da su oni koji su na tom putu, ujedno i na – Životnome putu, u punom smislu riječi. Razumljivo da se, oni koji nisu na tom (uskom) putu, nalaze na onom drugome (širokom) putu ... Što ne znači da tijekom vremena, a kroz šumu svojih nemoći, strahova i stranputica, neće prepoznati znakove koji pokazuju prema svoj punini, tj. prema onome koji je i Put i Istina i Život.
Stoga je, sasvim uopćeno govoreći, i „životni put“ splitske zajednice vjernika obilježen poslanjem – bližnjima „približiti“ Krista kao nezaobilazan i najvažniji odgovor na sva dugotrajna lutanja i traženja konačnog i pravog duhovnog utočišta ...
S kojim se radostima, brigama i prilikama susrećete?
Radost pojedinog kršćanina usko je povezana s ljubavlju i poslušnošću spram Bogu i Njegovim istinama, kao i sa služenjem koje je usmjereno na duhovnu izgradnju crkve kao Tijela Kristova. Također, istinski kršćanin ne može, a da jedva ne čeka, kad god se ukaže prilika, reći nešto o svome Gospodinu. Svakako, riječi treba pratiti i vjerodostojno življenje. U tom smislu, u proteklih petnaestak godina, događali su se usponi i padovi zajednice, što je i razumljivo. U svakom slučaju, Božji je plan trajna duhovna izgradnja crkve, kako bi ona bila dobro svjedočanstvo u miljeu u koji je postavljena. Bez obzira na različite okolnosti... Za kršćanski život i svjedočanstvo – dobre su sve okolnosti. S tim u svezi, neću reći ništa novo, naša glavna briga jest (ili bi trebala biti) – čuvati se vlastitih grijeha, kršćanske mlakosti i ravnodušnosti prema ljudima koji (u rijekama) idu u propast, a da većina to i ne zna.
Kakvi su vam planovi?
„Plan“ naše crkve svakako je stalna duhovna izgradnja. Samo autentično i nepatvoreno kršćanstvo može ostaviti trag u okruženju u kojem živi. Nadalje, kao crkva, tj. kao zajednica vjernika, zahvalni smo Bogu za niz talenata koje nam je dao, a pomoću kojih želimo ljudima, na njima blizak način, otvoriti mogućnost prema ozbiljnijem preispitivanju i prema iskrenoj duhovnoj potrazi. Među ostalim, do sada smo, a namjera je i ubuduće, organizirali dalmatinske duhovno-glazbene večeri, večeri duhovne poezije, te niz (javnih) predavanja-tribina o temama koje zanimaju ili ''muče'' svakog čovjeka, ma koliko on to ne želio priznati.
Dražen Radman kao pisac.
Kad sam imao 17-18 godina često sam znao staviti svoja razmišljanja na papir, bilo to u obliku pjesama ili nekih osvrta. Bio sam i član tadašnje Književne omladine Splita. No, poslije toga nastupilo je poprilično dugačko „sušno“ razdoblje, što se pisanja tiče. Sve do prije nekoliko godina, ništa osobito nije „niknulo“iz mene. Kao da je tako trebalo biti. Čini se da se u mome srcu, tijekom svih tih godina, skupljalo i taložilo mnogo toga pa je jednostavno došlo vrijeme da to izađe „van“'. Kršćansko iskustvo i unutarnja motivacija itekako pruža izuzetnu podlogu da se određena poruka (ili stanje čovjeka) pretoči u suvislu misao koja ljude nuka, čak izaziva na promišljanje o tome „gje stoje“ u pogledu vlastitog života. Ili u pogledu unutarnjeg temelja na kojem stoje – ili padaju ...
Dakle, svojevrsno otkriće da se kroz knjigu (pisanu riječ uopće) mogu izraziti životno najbitnije istine, a o čemu može razmišljati i veći broj ljudi, uistinu je uzbudljiva stvar. Posebno ako znaš da bez te knjige, tj. pisane riječi, ne bi nikad imao „susret“ s većinom od tih ljudi.
Što te pokreće na pisanje? Kako odlučuješ o čemu ćeš pisati?
Vjerujem da je Bog svakom čovjeku dao neke talente. Također, vjerujem da se čovjek njima ne može ispravno služiti ukoliko nije prepoznao svoga Tvorca i kao svoga Spasitelja i kao svoga Darovatelja. Preciznije kazano, ukoliko nije otvorio svoje srce i primio najveći dar koji čovjek može primiti – samog Isusa Krista. Tek u Njemu i s Njim čovjek „dolazi“' u situaciju da mu darovani talenti imaju svrhu, smisao, poslanje. Povod za pisanje, dakle, može biti osobni ili tuđi doživljaj; zapažanje nekih pogubnih pojava u društvu; nadahnuće nekim biblijskim odlomkom; želja da se „viknu“ stvari od duhovno esencijalne važnosti itd.
Ne smatram sebe nekim osobitim piscem da bih bio dovoljno kompetentan ozbiljnije govoriti o svim aspektima pisanja, ali mogu ispričati svoje iskustvo. Naime, knjigu duhovne poezije „Pismo mome Marangunu“ – nisam mislio napisati. To je, eto, započelo (i trebalo završiti) s tek par stranica na koje sam „stavio“ neko svoje trenutačno unutarnje stanje. No, ipak je vrlo brzo potekla cijela rijeka riječi koju se nije dalo zaustaviti ... Slično se dogodilo i s knjigom „Pisma ukradenim ljudima“, koja ovih dana izlazi iz tiska. Naime, pred sobom sam zamislio jednog čovjeka kojemu je novac prva i zadnja svetinja pa sam mu napisao pismo, satkano od onoga što bih mu licem u lice htio reći. Onako, prijateljski, pošteno, otvoreno i istinito ... Danas, evo, dvije godine poslije toga, tom (prvom) pismu pridružilo se još 39 pisama upućenih različitim ljudima koji se nalaze u svojevrsnim stanjima ili zabludama, a zbog kojih žanju ili će (u svoje vrijeme) žeti gorke plodove svoje udaljenosti od Izvora života.
Naravno, da bi bilo koja knjiga dospjela u javnost, potreban je i drugi dio procesa. Onaj „tehnički“, sastavljen od lektoriranja, oblikovanja izgleda cijele knjige, prikupljanja sredstava za tisak itd. U mom slučaju, zahvalan sam Bogu na svojoj obitelji koja ima silno strpljenja sa mnom tijekom cijelog procesa nastajanja knjige. Ipak, kad se nekako sve to uspije dovršiti, zadovoljstvo i radost bude nepobitno prisutna. Još veća je, pak, ako poneka riječ ili misao dotakne i pokrene nečije srce. Tamo, u tišini vlastite sobe ... Ili gdje god to bilo ...